Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-693/09 (M. R.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-693/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 693/09, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-09-000017 od 5. februara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom broj 041-0-

Pr-07-001599 od 9. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, podnio je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-09-000017 od 5. februara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-Pr-07-

001599 od 9. jula 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 041-0-Pr-07-001599 od 9. jula 2008. godine apelant kao okrivljeni je oglašen odgovornim što je 13. juna 2007. godine u 10,00 h na parceli k.č. broj 303/05 KO Kondžilo, vlasništvo M.R., izvršio sječu i stavio u promet dva bukova stabla, ukupne bruto drvene mase 1,34 m3, bez prethodne doznake i odobrenja od strane nadležnog organa, čime je počinio prekršaj iz člana 23. stav 5. i člana 37. stav 1. Zakona o šumama („Službene novine FBiH“ br. 20/02, 29/03 i 37/04), a kažnjivo po članu 72. stav 1. tač. 9. i 12. istog Zakona. Slijedom toga, sud je apelantu utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM za prekršaj iz člana 23. stav 5. Zakona o šumama i 500 KM za prekršaj iz člana 37. stav 1. Zakona o šumama, te izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 800,00 KM primjenom odredbe člana 13. Zakona o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 31/06). Također, rješenjem je oštećeni Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Zeničko-dobojskog kantona - Kantonalna uprava za šumarstvo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) upućen da imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku u smislu odredbe člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07 i 9/09; u daljnjem tekstu: ZKP), dok je apelant obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 20,00 KM u korist budžeta Zeničko-dobojskog kantona.

3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je Kantonalna uprava podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 05-26-19523-66/07 od 21. septembra 2007. godine protiv apelanta, zbog prekršaja iz člana 23. stav 5. i člana 37. stav 1. Zakona o šumama. U dokaznom postupku koji je proveden na usmenom pretresu, apelant je u svojoj odbrani izjavio da smatra da nije počinio navedene prekršaje jer je za sječu ova dva stabla imao potrebno odobrenje po osnovu rješenja Kantonalne uprave – Odjeljenje u Visokom (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-26-6200-225/06 od 30. novembra 2006. godine kojim mu je odobreno da u šumi zv. „Kondžilo i Lapad“ k.č. broj 303/05 i 1535 KO Kondžilo izvrši sječu trideset kubika stabala, pa je na osnovu ovog rješenja uz saglasnost odgovornog lica M.P., koji mu je izvršio doznaku, izvršio sječu u drugoj polovini januara 2007. godine, odnosno da nije vršio sječu 13. juna 2007. godine. Na usmenom pretresu je predstavnik ovlaštenog organa oštećenog izmijenio činjenični opis prekršaja tako da je riječi „u šumi državne svojine zv. „Jazvin“ u odjelu GJ „Kondžilo“ zamijenio riječima „na parceli k.č. broj 303/05 KO Kondžilo, vlasništvo M.R“. Dalje, u dokaznom postupku na usmenom pretresu su saslušani svjedoci M.P. i I.A., zatim je pročitana prijava za šumsku štetu, te izvršen uvid u rješenje Odjeljenja od 30. novembra 2006. godine. Općinski sud je konstatovao da apelant tokom postupka nije osporavao da je posjekao dva bukova stabla, već da je sporno pitanje je li on za sječu imao doznaku i odobrenje nadležnog organa. Nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je apelantovu odbranu ocijenio paušalnom i usmjerenom na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, jer on u svojoj odbrani nije predložio izvođenje nijednog dokaza čijim izvođenjem bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje od onog kojeg je sud utvrdio, niti dovesti u sumnju činjenica da je apelant na mjestu i u vrijeme navedeno u dispozitivu ovog rješenja bespravno posjekao i stavio u promet dva bukova stabla bez prethodne doznake i odobrenja nadležnog organa. Uzimajući u obzir sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, koji su bili neposredni očevidci događaja i čije iskaze sud smatra nepristrasnim i objektivnim, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret i odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

4. Općinski sud je prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne, u smislu odredbe člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima, istakao da je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Od olakšavajućih okolnosti cijenjeno je da u spisu predmeta nema evidencije da je apelant prekršajno kažnjavan, zatim njegova primanja te da je porodičan čovjek, dok na strani apelanta nije nađeno postojanje posebno otežavajućih okolnosti koje bi bile od utjecaja da izrečena kazna bude strožija. Po ocjeni suda, izrečena „uvjetna osuda“ srazmjerna je stepenu apelantove odgovornosti i težini počinjenog prekršaja, te da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja, a na apelanta preventivno utjecati da više ne čini iste ili druge prekršaje. Na osnovu odredbe člana 212. stav 3. ZKP, oštećeni Kantonalna uprava je upućen da u parničnom postupku ostvari svoj imovinskopravni zahtjev, jer prema mišljenju Općinskog suda stanje spisa predmeta ne pruža dovoljan osnov ni za djelimično, niti za potpuno odlučivanje o istom, a kako se nakon izmjene činjeničnog opisa prekršaja apelant tereti da je stabla posjekao u privatnoj šumi, prema mišljenju suda je upitan i sam osnov takvog imovinskopravnog zahtjeva. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbe člana 202. stav 1. ZKP, a u vezi sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prekršajima. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja. Protiv ovog rješenja apelant je blagovremeno podnio žalbu, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o kazni.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Pžp-09-000017 od 5. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda od 9. jula 2008. godine.

6. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da istu podnosi zbog naprijed navedena četiri razloga. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, iz sadržaja žalbe se zaključuje da se ista odnosi isključivo na činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda, a koji razlog se prema odredbi člana 61. Zakona o prekršajima ne može uzeti u razmatranje, jer ne predstavlja žalbeni osnov. Da bi se žalbeni osnov uzeo u razmatranje, Kantonalni sud je naveo da nije dovoljno samo napisati da se žalba podnosi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka ili da se ista podnosi zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima, već je neophodno tačno objasniti iz kojih razloga se žalba podnosi, te objasniti te razloge koji su definisani odredbama čl. 62. i 63. Zakona o prekršajima. Samo paušalno navođenje da je prvostepeni suci načinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ili povredu materijalnog propisa o prekršajima, ne može biti podobno za razmatranje u postupku povodom izjavljene žalbe, već se, kako to Kantonalni sud navodi, trebaju jasno i konkretno navesti razlozi iz naprijed navedenih članova Zakona o prekršajima. Što se tiče odluke o kazni, Kantonalni sud je istakao da apelant ni u tom dijelu žalbe nije naveo razloge zbog kojih smatra da je nezadovoljan sa izrečenom novčanom kaznom, ali je ovaj sud u postupku po žalbi zaključio da apelant smatra da mu je izrečena novčana kazna preoštro odmjerena. Međutim, nasuprot osporavanju visine kazne od strane apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom izricanja kako pojedinačnih, tako i jedinstvene kazne od 800 KM, pravilno primijenio odredbu člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima, te da je tom prilikom odmjerio adekvatnu novčanu kaznu, koja je i prema ocjeni ovog suda primjerena težini počinjenog prekršaja i sa kojom se postiže ne samo opća, nego i specijalna prevencija. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja u smislu odredbe člana 67. Zakona o prekršajima.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je njegova utvrđena odgovornost za prekršaje, koji su mu stavljeni na teret u predmetnom prekršajnom postupku, zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, tj. isključivo na pretpostavkama, a ne na dokazima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se s tim u vezi, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva podkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora, između ostalog, utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović