Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3134/09 (S. T.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3134/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine u predmetu broj AP 3134/09, rješavajući apelaciju Suada Tufekčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Tufekčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002507 09 Uvp od 6. oktobra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002507 09 U od 4. septembra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje matični broj 01/1-1098384829 od 15. januara 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja matični broj 1098384829 od 9. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića, podnio je 7. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002507 09 U od 4. septembra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) matični broj 01/1-1098384829 od 15. januara 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Federalnog zavoda PIO (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) matični broj 1098384829 od 9. septembra 2008. godine. Apelant je podneskom od 17. januara 2012. godine dopunio apelacije i osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 002507 09 Uvp od 6. oktobra 2011. godine koju je ishodovao u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Rješenjem Kantonalne službe matični broj 1098384829 od 9. septembra 2008. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda PIO matični broj 01/1-109838429 od 15. januara 2009. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine Federacije BiH» br. 75/06, 58/07 i 89/87; u daljnjem tekstu: Uredba). U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 7. stav 1. Uredbe propisano da se prava po toj Uredbi mogu ostvariti kod Federalnog zavoda PIO u postupku i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) najkasnije do 30. septembra 2007. godine. Kantonalna služba je u obrazoženju pojasnila da je odredbom člana 3. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe dopunjena odredba člana 7. novim stavom 3. kojim je propisano da se za lica iz odredbe člana 1. stav 2. alijena 3. , u koja apelant ne spada, produžava rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava najkasnije 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe. Kako se ova izmjena, koja je stupila na pravnu snagu 13. decembra 2007. godine, te kako je apelant zahtjev za ostvarivanje prava podnio neblagovremeno i to 27. decembra 2007. godine, a nije lice iz odredbe člana 1. stav 2. alineja

3. Uredbe, to apelantu ne pripada pravo kao iz izreke rješenja.

3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj Kantonalnom sudu radi poništenja drugostepenog rješenja, taj sud je Presudom broj 07 0 U 002507 09 U od 4. septembra 2009. godine tužbu kao neosnovanu odbio, uz obrazloženje da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju predao izvan zakonom propisanog roka, koji je prekluzivan, te upravo iz tog razloga nižestepeni organi nisu ni trebali utvrđivati druge činjenice vezane za ispunjavanje ostalih uvjeta za sticanje traženog prava apelanta, pa su stoga nižestepena rješenja zakonita.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 07 U 002507 09 Uvp od 6. oktobra 2011. godine, koju je apelant naknadno dostavio i osporio, odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude. U obraloženju je, između ostalog, navedeno da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim. Vrhovni sud je još istakao da iz spisa jasno proizlazi da je apelant zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju podnio 27. decembra 2007. godine, što tokom postupka uopšte nije bilo dovedeno u sumnju, pa se odluke organa uprave, a i prvostepenog suda o neblagovremenom podnesenom zahtjevu, u smislu odredbe člana 7. stav 1. Uredbe, ukazuju pravilnom i zakonitom, istaknuvši još da je gotovo sve prigovore iz zahtjeva za vanredno preispitivanje pravilno, kao neosnovane, odbio prvostepeni sud.

5. Apelant i u apelaciji i u dopuni apelacije ukazuje da je osporenim odlukama donesenim u postupku koji je pokrenuo radi priznavanja prava na starasnu penziju, u skladu sa Uredbom, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke organa uprave i postupajućih sudova kojim apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju, u skladu sa Uredbom, uz obrazloženje postupajućih organa, da je apelant propustio da u zakonskom roku podnese zahtjev nadležnoj Kantonalnoj službi. Ustavni sud smatra da je apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva onemogućio organe uprave i postupajuće sudove da suštinski rasprave apelantov zahtjev vezano za priznavanje prava na starosnu penziju. Neblagovremeno podnošenje zahtjeva je imalo za posljedicu i to da su svi pravni lijekovi koje je apelant koristio tokom ovog postupka bili neefikasni jer se u tim postupcima nije raspravljala suština apelantovog zahtjeva, niti žalbenih i tužbenih navoda. Dakle, da bi se u konkretnom slučaju raspravljalo pitanje osnovanosti apelantovog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev Kantonalnoj službi blagovremeno, kako je to precizirano odredbom člana 7. stav 1. Uredbe. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremeno podnesenim zahtjevom Kantonalnoj službi, nije efektivno iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, uključujući i vanredni pravni lijek pred Vrhovnim sudom, kako bi došao do konačne odluke, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija ne može razmatrati

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3134/09 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio