Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-460/12 (A. D. iz Mostara)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-460/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 460/12, rješavajući zahtjev Anera Drljevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Anera Drljevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Aner Drljević iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-

Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 31. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 023099 11 Kž 2 od 23. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 023099 09 K od 7. jula 2011. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora koja je izrečena apelantu navedenim presudama, do donošenja odluke po apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 53 0 K 023099 09 K, od 7. jula 2011. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, s tim da se vrijeme koje je proveo u pritvoru, po Rješenju Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/744, od 25. juna do 23. septembra 2009. godine, ima uračunati u izrečenu kaznu zatvora. Navedenom presudom je, na osnovu člana 238. stav 4. KZ FBiH, od apelanta oduzeta opojna droga heroin u količini 1.367,05 grama i određeno je da će se uništiti.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u noći 23/24 juna 2009. godine, u Neumu, u vozilu pobliže opisanom u izreci presude, prevozio, u cilju prodaje 1.369,15 grama opojne droge heroin (neto mase) pakirane u dva pakovanja od po 997,45 grama i 371,7 grama, protivno odredbama člana 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga. Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe i odbrane, te da je nakon ocjene svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način činjenično i pravno opisan u izreci presude. Naime, Općinski sud je naveo da je prihvatio u cijelosti iskaze svjedoka optužbe - četiri ovlaštene osobe, čiji iskazi su potkrijepljeni materijalnom dokazima i koji se u bitnim stvarima podudaraju i nisu proturječni. Navedeno je da su uposlenici Granične policije Neum, po dobivenom saznanju da apelant iz Mostara prevozi određenu količinu droge, zaustavili i kontrolisali vozilo kojim je upravljao apelant, te da je u vozilu, nakon što je prevezeno u mehaničarsku radnju radi detaljnog pregleda, u spremniku za zrak pronađena droga. Općinski sud je istakao da su svi svjedoci izjavili da je od momenta zaustavljanja vozila pa do pronalaska droge, apelant bio pored vozila, da su kod njega bili ključevi od vozila i da je on svaki put prilikom pregleda, vozilo otključavao i zaključavao kao i da je, dok je boravio u prostorijama Granične policije, mogao u svakom momentu vidjeti svoje vozilo na parking prostoru.

4. Dalje je navedeno da su ovlaštene službene osobe, nakon dobijanja saznanja da apelant prevozi drogu, kontaktirali Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH), te da je nadležni tužitelj, zbog hitnosti, telefonskim putem kontaktirao suca za prethodni postupak Suda BiH, radi izdavanja naredbe za pretres vozila i osoba, koju naredbu je sudac za prethodni postupak i izdao 23. juna 2009. godine. Dalje je navedeno da je potom, sačinjen i Zapisnik o pretresanju broj 18-

08-02-655/09 od 24 juna 2009. godine u kojem je konstatovano da su u apelantovom vozilu pronađena dva pakiranja praškaste materije od 1.082,05 i 407,60 grama, koji je bez stavljanja primjedbi potpisao apelant. Pored toga, navedeno je da je tom prilikom sačinjena i Potvrda o privremenom oduzimanju premeta broj 18-11-4-4-8-05/09 od 24. juna 2009. godine koju je također potpisao apelant, nakon čega je praškasta materija, po naredbi Tužiteljstava BiH broj Kt-295/09 od 3. jula 2009. godine dostavljena Federalnoj upravi policije - Centar za forenziku, radi vještačenja. Sud je također naveo da, budući da iz provedenih dokaza slijedi da je apelant bio prisutan prilikom pronalaska droge u njegovom automobilu, o čemu je potpisao zapisnik i potvrdu, droga – heroin koji je tom prilikom pronađeni i predati Sudu BiH, a potom proslijeđeni Općinskom sudu, predstavlja zakonit dokaz.

5. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio dokaz optužbe – Zapisnik o ispitivanju apelanta od 24. juna 2009. godine, jer je ocijenio da je taj dokaz nezakonit, budući da apelant prilikom davanja tog iskaza nije bio upozoren u smislu člana 78. stav 2. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Također, Općinski sud je istakao da nije prihvatio iskaz apelanta dat na glavnom pretresu, jer je, po mišljenju suda, dat u cilju izbjegavanja apelantove krivične odgovornosti. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 K 023099 11 Kž 2 od 23. novembra 2011. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, povodom apelantovih navoda da su u postupku korišteni nezakonito pribavljeni dokazi (droga), ponovio redoslijed radnji koje su poduzimane od strane nadležnih organa u konkretnom predmetu, te je zaključio, budući da je tužiteljstvo dokaze o svim poduzetim procesnim radnjama, koje su obavljene u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a koje se odnose na oduzete paketiće, izvelo na glavnom pretresu. Kantonalni sud je naglasio da, po njegovom stavu, odredba člana 85. ZKP FBiH, nije primjenjiva na svaki slučaj privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije. Navedena odredba je pozicionirana u ZKP FBiH u odjeljku – Privremeno oduzimanje predmeta i imovine. Predmeti se, na osnovu odredbi iz ovog odjeljka ZKP FBiH, oduzimaju na osnovu naredbe suda ili ukoliko postoji opasnost od odlaganja, i bez naredbe, i to predmeti koji se po odredbama KZ FBiH moraju oduzeti (droga se oduzima na osnovu odredbe člana 238. stav 4. KZ FBiH), ili predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. U odredbi člana 82. stav 1. ZKP FBiH je propisano da će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda, a stavom 2. je propisano da će se u slučaju ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, da će se predmeti i dokumentacija staviti u omot i zapečatiti. Prema tome, kako je istakao Kantonalni sud, na slučajeve kada se vrši privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije, čiji popis nije moguć, te koji se stavljaju u zapečaćene omote je primjenjiva odredba člana 85. ZKP FBiH, jer popis nije bio moguć tako da predmeti i dokumentacija nisu identificirani od strane ovlaštenih službenih osoba. Slijedi da, u takvim slučajevima otvaranje i pregled takvih privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužitelj, koji će predmete iz zapečaćenog omota identificirati, upravo iz razloga što popis takvih predmeta i dokumentacije nije bio moguć, nego su stavljeni u omot i zapečaćeni, i što dakle, nije bila izvršena identifikacija predmeta i dokumentacije jer se nisu mogli popisati.

7. Kantonalni sud je dalje istakao da, budući da su službene osobe u konkretnom slučaju, nakon privremenog oduzimanja dva paketića droge, istu popisali u zapisniku koji je apelant potpisao i apelantu izdali potvrdu o tome, koju je on također bez primjedbi potpisao, time su navedeni predmeti

– paketići identificirani, pa prema stavu Kantonalnog suda, ne postoji obaveza da takve predmete otvara tužitelj u smislu odredbe člana 85. ZKP FBiH, jer je cilj navedene odredbe, također da se izvrši identifikacija predmeta i dokumentacije, čiji popis nije bio moguć prilikom privremenog oduzimanja predmeta. Navedeni paketići droge, u konkretnom slučaju su dostavljeni sudu koji je izdao naredbu za pretres vozila i naredbom naložio da se predmeti koji se pronađu, a radi čijeg pronalaska je i izvršen pretres, donesu sa naredbom tom sudu, što je učinjeno. Po stavu Kantonalnog suda, kada bi postojala obaveza da se svaki predmet, nakon privremenog oduzimanja, dostavlja na otvaranje tužiteljstvu, postalo bi bespredmetno određenje iz člana 236. ZKP FBiH, da ovlaštene službene osobe, nakon obavještenja tužitelja, obave uviđaj i odrede potrebna vještačenja.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu i to jedinom direktnom dokazu koji je korišten, kako u prethodnom postupku tako i na glavnom pretresu, a to je droga. Svi ostali dokazi su posredni i izvedeni su iz ovog dokaza (vještačenje i dr.). Apelant ističe da je u postupku počinjena povreda odredbi člana 71. ZKP-a BiH i člana 85. ZKP-a F BiH. Naime, prema navodima apelanta, u spisu ne postoji dokaz da je tužitelj izvršio otvaranje privremeno oduzetih predmeta [droge], te da je o otvaranju obavijestio sve osobe iz člana 85. ZKP FBiH, što dokaz – drogu čini nezakonitim. U prilog svojim tvrdnjama, apelant se pozvao i na odluku Ustavnog suda broj AP-291/08 od 19. novembra 2011. godine. Također, apelant je istakao da je i Kantonalni sud u drugom predmetu u sličnoj situaciji donio Presudu broj 58 K 077 110 11 KžK od 23. decembra 2011. godine kojom je optuženi u tom predmetu, oslobođen od optužbe, upravo zbog propusta tužiteljstva da postupi po imperativnoj odredbi člana 85. st. 1. i 2. ZKP. Radi iznijetog, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine presudu Kantonalnog suda te da tom sudu naloži da po hitnom postupku donese novu odluku. Pored toga, apelant je zatražio da Ustavni sud „donese odluku“ kojom će se odložiti izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH ("Službeni novine FBiH" br. 44/98 i 12/09) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 27-31.). Apelant nije ničim dokazao da je mogućnosti koje mu ostavlja ovaj zakon iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne zbog navedenih razloga obratio nadležnom organu. Osim toga, u konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-460/12 (A. D. iz Mostara) | Sudska praksa | Aktio