Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4669/11 (S. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4669/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine u predmetu broj AP 4669/11, rješavajući zahtjev Samira Burzića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Samira Burzića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Burzić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bužima, koga zastupa Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, podnio je 8. decembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 K 0007882 11 Kž od 17. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 K 007882 10 K od 30. marta 2011. godine. Apelant je također u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 18 0 K 007882 10 K od 30. marta 2011. godine apelant je oglašen krivim zbog teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4, a u vezi sa članom 332. stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci Kako je Općinski sud utvrdio, a nakon provođenja dokaznog postupka i utvrđivanja činjenica, apelant je navedeno krivično djelo učinio 17. augusta 2010. godine oko 12,30 sati u naselju Grošići, Općina Bužim, upravljajući putničkim motornim vozilom marke „Peugeot" tip 405 iz smjera Gornji Brigovi u pravcu naselja Suljadžići. Naime, kako je naveo Općinski sud, suprotno odredbi iz člana 43. stav 1. i člana 28. stav 1. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH (,,Službeni glasnik BiH" broj 6/06: u daljnjem tekstu: ZOOBS), apelant nije prilagodio brzinu kretanja vozila osobinama i preglednosti puta prilikom ulaska u desni zavoj, krećući se brzinom od oko 84 km/h, odnosno ne vodeći računa o činjenici da je u tom trenutku kolovoz „pretrčavao" oštećeni Grošić Tarik, nakon čega je ovoga udario prednjom lijevom bočnom stranom svog vozila. Usljed ovog udara i pada oštećeni je zadobio povrede u vidu preloma vratne kičme sa povredom kičmene moždine i krvarenja u moždane ovojnice sa prodorom u moždane komore od kojih povreda je ubrzo, na licu mjesta opisanog događaja, umro. Dakle, kako je Općinski sud utvrdio, zbog neprilagođene brzine kretanja vozila, prvenstveno lošoj preglednosti s desne strane zbog zavoja u desno, visokog rastinja i ograde porodične kuće, apelant nije na vrijeme uočio pješaka koji je nastupao na kolovoz ispred njega, a samim tim nije na vrijeme ni reagovao, tako da u takvim okolnostima nije bio u mogućnosti da zaustavi vozilo kojim je upravljao prije naleta odnosno kontakta sa pješakom niti u vremenskom niti u prostornom pogledu. Ocjenom provedenih dokaza na glavnom pretresu, Općinski sud je utvrdio da je predmetna saobraćajna nezgoda u kojoj je jedno lice izgubilo život uzrokovana kršenjem od strane apelanta dva propisa iz člana 43 stav 1. i člana 28. stav 1. ZOOBS ne prilagodivši brzinu kretanja vozila osobinama i preglednosti puta. Kako je zaključio Općinski sud neprihvatljivo je stanovište apelantovog branioca vezano za primjenu čl. 25. i 28. ZOOBS (u smislu da nema saobraćajnih znakova te da apelant nije mogao biti svjestan da vozi nedozvoljenom brzinom odnosno da oštećeni nije stupio na kolovoz već „je izletio na kolovoz“). U tom kontekstiu sud je istakao da je članom 43. stav 1. tog zakona špropisano „Vozač je dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja, saobraćajnim znacima i drugim saobraćajnim uslovima tako da vozilo može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uslovima može da predvidi.“ Nadalje je navedeno da je članom 28. ZOOBS propisano „Vozač je dužan da tokom upravljanja vozilom obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz.“ Na osnovu činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je utvrdio da se u radnjama apelanta stiču sva obilježja krivičnog djela „teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa“ iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, jer je nesumnjivo utvrđeno nepridržavanje saobraćajnih propisa, što je u uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom. Iz tih razloga, Općinski sud je apelanta i oglasio krivim za ovo krivično djelo jer nije našao elemente koje isključuju postojanje krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti. Za krivično djelo „teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa“ sud je apelanta, primjenom odredbi o ublažavanju kazne predviđenu u članu 50. tačka b) KZ F BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije odnosno kazne, sud je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se odnose na učinjeno krivično djelo i samog učinitelja. Od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta je utvrdio da je isti mlade životne dobi, do sada nije kažnjavan, izrazio je duboko žaljenje i kajanje za sve što se dogodilo. Kako je zaključio Općinski sud, uzrok ove saobraćajne nezgode je u svakom slučaju doprinos mldb. poginulog odnosno propust njegovih roditelja da ga bez nadzora puste ili mu dozvole ili im izmakne pažnje da pretrči cestu, pa je Općinski sud tu okolnost uvažio kao okolnost koja ide u prilog apelanta, dok otežavajućih okolnosti na njegovoj strani sud nije našao.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 K 0007882 11 Kž od 17. novembra 2011. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Za razliku od navoda apelantove žalbe, Kantonalni sud je utvrdio da je izreka prvostepene presude jasna i razumljiva, da nema proturječnosti između izreke i datih razloga u obrazloženju, da sadrži i subjektivan odnos apelanta koji se manifestuje u ugrožavanju javnog saobraćaja iz nehata i radnju izvršenja koja se ogleda u kršenju blanketnih propisa predstavlja objektivno obilježje bića utuženog krivičnog djela. Osnovni uzrok saobraćajne nezgode je, kako je naveo Kantonalni sud, neprilagođena brzina i kršenje odredbe člana 43. stav 1. ZOOBS. Naime, nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke Hrnjica Esada, kojom je prvostepeni sud s pravom poklonio punu vjeru, utvrđeno je da se apelant u trenutku saobraćajne nezgode svojim vozilom „Peugeot“ kretao brzinom 84 km/h, a da bi nezgoda bila izbjegnuta da se kretao brzinom od 55 km/h. Stoji činjenica, kako je naveo Kantonalni sud, da je na strani 6 prvostepene presude između ostalog navedeno da „optuženi nije prilagodio brzinu kretanja vozila osobinama i preglednosti puta". Međutim, prvostepeni sud je citirao zakonsku odredbu člana 43. stav 1. ZOOBS, kao blanketnog propisa čije je kršenje u direktnoj uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom. Po ocjeni Kantonalnog suda, žalba s pravom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant postupio suprotno odredbi člana 28. stav 1. ZOOBS i da je kršenje ove zakonske odredbe imalo za rezultat prouzročenje saobraćajne nezgode. Tom prilikom pravilno se ističe da oštećeni Grošić Tarik nije pješak koji „stupa na kolovoz", da bi optuženi u konkretnoj situaciji mogao istog uočiti i bio dužan obratiti pažnju na njegovo kretanje, kako to nalaže pomenuta zakonska odredba. Kako je osnovni uzrok saobraćajne nezgode kršenje odredbe člana 43. stav 1. pomenutog Zakona, sama činjenica da je u izreci navedeno i kršenje odredbe člana 28. stav 1., po mišljenju Kantonalnog suda, nije imalo za posljedicu donošenje nezakonite odluke. Prvostepeni sud je dao valjane i uvjerljive razloge i u pogledu doprinosa oštećenog koji je svojim nepropisnim ponašanjem pridonio nastanku štetnog događaja na način da je van pješačkog prelaza pretrčavao kolovoz. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, saobraćajnu nezgodu prouzrokovao je prije svega apelant, kršenjem propisa o bezbjednosti saobraćaja na putevima. Stoga je neprihvatljiv žalbeni prigovor apelant da je oštećeni kao pješak isključivi krivac za saobraćajnu nezgodu te da on nije mogao predvidjeti njegovo ponašanje i na vrijeme reagovati. Ne stoje, po ocjeni Kantonalnog suda, niti žalbeni prigovori apelanta na pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pobijajući prvostepenu presudu po ovom žalbenom osnovu, žalbom apelanta ističe se da je prvostepeni sud naveo iskaz svjedoka Dizdarević Amira ali da ga tom prilikom nije cijenio i doveo u vezu sa drugim provedenim dokazima. Suprotno tvrdnjama žalbe apelanta, Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka i za svoje zaključke dao je valjane razloge. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pritom cijeneći svaki dokaz ponaosob i u njihovoj međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima i sa odbranom apelanta, kako je to i predviđeno odredbom člana

296. Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP-a FBiH) Žalbom apelanta prvostepena presuda pobija se i sa osnova povrede KZ FBiH. Međutim, apelant u žalbi nije naveo razloge u čemu je povrijeđen Zakon na njegovu štetu prilikom donošenja pobijane presude. Kako Kantonalni sud kao apelacioni u smislu odredbe člana 321. ZKP-a FBiH prvostepenu presudu ispituje samo u granicama žalbenih prigovora, to nije niti cijenio zakonitost iste po ovom žalbenom osnovu. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji, a u vezi sa žalbenim prigovorima apelanta, Kantonalni sud nalazi da niti ti prigovori nisu osnovani. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno uzeo u obzir sve okolnosti predviđene članom 49. KZ FBiH, a koje utiču da kazna bude veća ili manja (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). Olakšavajuće okolnosti koje su se našle na strani apelanta, a koje kao takve prihvata i Kantonalni sud, više su nego dovoljno došle do izražaja kada je apelantu primjenom odredaba o ublažavanju izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnoj krivičnoj stvari postupali nepravično i pristrasno. Također, i pozivanje navedenih sudova na odredbe člana 40. stav 1.ZOOBS su potpuno neosnovana i ova odredba nema nikakve veze sa spornim događajem. Što se pak tiče pozivanja oba suda na odredbe člana 28. ZOOBS apelant ističe da je stav redovnih sudova sasvim pogrešan, pristrasan i nepravedan. Naime, prema članu 28 ZOOBSS-a „vozač je dužan u toku upravljanje vozilom obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu i pješake koji stupaju na kolovoz“ a oštećeni mldb. Tarik Grošić nije pješak „koji se nalazi na kolovozu“ niti je on „pješak koji stupa na kolovoz.“ Na spornom putu na dan nesreće nije bila postavljena ni vertikalna, a niti horizontalna signalizacija, što se vidi iz akata Općine Bužim od 15. marta 2011. godine. Apelant smatra da nije ni mogao voditi računa o oštećenom jer je on iz rastinja kraj ceste utrčao na kolnik tako da je udes bio neizbježan. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i presudu Kantonalnog suda ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje ili da apelaciju usvoji i sam meritorno odluči o konkretnoj apelaciji. Istovremeno, apelant je u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH ", br. 44/98 i 42/99) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.

8. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović