Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1982/09 (S. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku · čl. 60
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 244
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1982/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1982/09, rješavajući apelaciju Stanojke Kosmajac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Stanojke Kosmajac.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002765 05 U koji nije okončan.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj 09 0 U 002765 05 U, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Stanojka Kosmajac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Hreše podnijela je 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002465 05 U.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) zatraženo je 15. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda i od Federalnog zavoda zatraženo je 15. decembra 2010. godine da dostave na uvid spis broj 09 0 U 002765 05 U.
3. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 23. oktobra i 27. oktobra 2009. godine, a Kantonalna administrativna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je 22. decembra 2010. godine dostavio na uvid nekompletan spis u predmetu broj 09 0 U 002765 05 U, a Federalni zavod je spis dostavio 14. januara 2011. godine. Ustavni sud je 13. decembra 2011. godine i 24. januara 2012. godine od Kantonalnog suda ponovo zatražio na uvid predmetni spis, a tom zahtjevu Kantonalni sud nije udovoljio.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i Federalnog zavoda dostavljeni su apelantkinji 29. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Apelantkinja je 4. jula 2005. godine tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv tuženog Federalnog zavoda zbog nedonošenja odluke po zahtjevu za ponovnu uspostavu isplate invalidske penzije. U istorijatu tužbe navodi da joj je Rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja BiH - Filijala Sarajevo broj 0001187717405 od 11. aprila 1985. godine priznato pravo na invalidsku penziju koju je primala do izbijanja ratnih sukoba u BiH, kada je i napustila Sarajevo, nakon čega joj je penziju nastavio da isplaćuje Fond PIO Republike Srpske. Zahtjev za ponovnu uspostavu isplate invalidske penzije 4. marta 2003. godine podnijela je Kantonalnoj administrativnoj službi i, s obzirom na to da nikad nije odgovoreno na njen zahtjev, ašelantkinja je izjavila žalbu zbog „ćutanja administracije“ Federalnom zavodu 30. septembra 2003. godine. Nakon toga je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv tuženog Federalnog zavoda, jer nije postupio po njenoj žalbi.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 002765 05 U od 29. maja 2009. godine apelantkinjinu tužbu uvažio i naložio tuženom Federalnom zavodu da u roku od 15 dana od dana prijema ove presude donese rješenje po apelantkinjinoj žalbi.
8. Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 002765 05 U od 29. maja 2009. godine dostavljena je Federalnom zavodu 2. juna 2009. godine.
9. Federalni zavod je Rješenjem broj 01/1-1187717405 od 9. juna 2009. godine naložio Kantonalnoj administrativnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantkinjinom zahtjevu od 14. marta 2003. godine za ponovnu uspostavu isplate penzije od ovog zavoda uz obrazloženje da ovaj organ primjenom odredaba Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine FBiH“ broj 24/00, u daljnjem tekstu: Sporazum) riješi o apelantkinjinom zahtjevu.
10. Kantonalna administrativna služba je Rješenjem broj 1187717405 od 24. juna 2009. godine apelantkinjin zahtjev odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da, s obzirom na to da je apelantkinja korisnik invalidske penzije kod Fonda za PIO Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIORS), a u skladu sa članom 2 stav 2 Sporazuma koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine i kojim je propisano da je korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog aporazuma, penziju dužan da isplaćuje nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije, pa je, stoga, odlučeno kao u izreci rješenja.
11. Federalni zavod je Rješenjem broj 01/1-1187717405 od 17. septembra 2009. godine apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe od 24. juna 2009. godine odbio kao neosnovanu.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 0024642 09 U od 9. juna 2010. godine apelantkinjinu tužbu uvažio, osporeno Rješenje Federalnog zavoda broj 01/1-1187717405 i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
13. Kantonalna administrativana služba je, postupajući u ponovnom postupk, Rješenjem broj FZ12/2-1187717405 od 29. septembra 2010. godine apelantkinjin zahtjev odbila kao neosnovan.
14. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-1187717405 od 17. marta 2011. godine apelantkinjina žalba izjavljena protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe broj FZ12/2-1187717405 je odbijena kao neosnovana.
15. Federalni zavod je dopisom broj FZ3/2-1187717405 od 29. novembra 2011. godine obavijestio Ustavni sud da je apelantkinja tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2-1187717405, da presuda Kantonalnog suda još nije donesena i da je predmetni postupak u toku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog odugovlačenja postupka koji traje od 4. marta 2003. godine, apelantkinja navodi da nije u mogućnosti ponovo da ostvari pravo na invalidsku penziju tamo gdje ju je zaradila.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se o navodima iz apelacije izjasnio u obrazloženju svojih presuda, da su oni zasnovani na važećim zakonskim propisima i međunarodnim aktima koji su sastavni dio pravnog sistema BiH. Smatra da u postupku pred ovim sudom nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na koje se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Federalni zavod u svom odgovoru naveo je da u postupku pred ovim organom nije došlo do povrede apelantkinjinih ustavnih prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 216. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 243.
1. Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
2. Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
Član 244. stav 1.
Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
20. Zakon o upravnim sporovima FBiH («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primijeniti odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi, Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantkinja se poziva na povredu prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od osnovnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
27. Apelantkinja smatra da joj je, zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje-razuman rok Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Predmetni postupak pokrenut je apelantkinjinim zahtjevom od 4. marta 2003. godine za ponovnu uspostavu isplate penzije a postupak povodom tog zahtjeva nije okončan ni u vrijeme donošenja ove odluke. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva traje više od osam godina (osam godina i 11 mjeseci), pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju se radi o građanskom sporu koji je apelantkinja pokrenula radi ponovne uspostave isplate invalidske penzije u kojem je trebalo utvrditi osnovanost njenog zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmatra, budući da se predmetni postupak praktično svodio na uvid u relevantnu dokumentaciju.
32. U vezi sa postupanjem organa uprave, Ustavni sud nalazi da Kantonalna administrativna služba od momenta podnošenja zahtjeva apelantkinje 4. marta 2003. godine nije riješila predmetni zahtjev u roku propisanom članom 216 Zakona o upravnom postupku. Takođe, ni Federalni zavod nije u roku iz odredbe člana 20 Zakona o upravnim sporovima riješio o apelantkinjinoj žalbi od 30. septembra 2003. godine, podnesenoj zbog „ćutanja administracije“ prvostepenog organa, zbog čega je apelantkinja bila primorana tužbom Kantonalnom sudu pokrenuti upravni spor protiv tuženog Federalnog zavoda 4. jula 2005. godine. Ustavni sud nalazi da je, u suštini, prvostepeni upravni organ o apelantkinjinom zahtjevu podnesenom 4. marta 2003. godine meritorno prvi put riješio 24. juna 2009. godine, dakle, nakon šest godina i tri mjeseca, a drugi put postupajući po Presudi Kantonalnog suda broj 09 0 U 0024642 09 U od 9. juna 2010. godine, kada je odluku donio nakon tri mjeseca (29. septembra 2010. godine). U oba slučaja prvostepeni upravni organ je odbio apelantkinjin zahtjev kao neosnovan, pozivajući se na odredbe Sporazuma i pored jasnih uputa koje je dobio od Kantonalnog suda.
33. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Federalni zavod u tri navrata postupao u predmetnom postupku, i to prvi put po Presudi Kantonalnog suda od 29. maja 2009. godine, kada mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje po apelantkinjinoj žalbi izjavljenoj zbog „ćutanja administracije“ Kantonalne administrativne službe, te kada je Federalni zavod naložio Kantonalnoj administrativnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantkinjinom zahtjevu za ponovnu uspostavu isplate penzije. Federalni zavod je dva puta postupao po apelantkinjinoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od 24. juna 2009. godine i 29. septembra 2010. godine, kada je njenu žalbu odbio kao neosnovanu, zbog čega je apelantkinja bila primorana da tužbom pokrene upravne sporove pred Kantonalnim sudom protiv tuženog Federalnog zavoda, čime je ovaj organ u znatnoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostepeni upravni organ nije dostavio odgovor na apelaciju, a da Federalni zavod nije dao razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka pred upravnim organima.
34. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud, takođe, u znatnoj mjeri doprinio da ovaj postupak traje neopravdano dugo zbog toga što je prvi put u upravnom sporu po apelantkinjinoj tužbi zbog „ćutanja administracije“ presudu donio tek 29. maja 2009. godine, dakle, nakon više od tri godine (tri godine, 10 mjeseci i 26 dana), a drugi put je, rješavajući po apelantkinjinoj tužbi podnesenoj protiv Rješenja Federalnog zavoda od 17. septembra 2009. godine, presudu donio protekom više od osam mjeseci (osam mjeseci i 22 dana), kada je apelantkinjinu tužbu uvažio, osporena rješenja Federalnog zavoda i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, te zbog toga što postupak pred ovim sudom još traje i zbog toga što nije okončan po tužbi izjavljenoj protiv Rješenja Federalnog zavoda od 17. marta 2011. godine.
35. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ponovo podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Takođe, Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
36. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelantkinja u konkretnom slučaju, imajući u vidu postupak vođen pred organima uprave i Kantonalnim sudom, nije doprinijela dužini trajanja postupka.
37. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
38. Apelantkinja je navela da joj je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer zbog dužine trajanja predmetnog postupka, nije u mogućnosti da ostvari svoje pravo na isplatu penzije. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda koji se odnosi na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od osam godina i 11 mjeseci radi odlučivanja po apelantkinjinom zahtjevu može u cijelosti da stavi na teret postupanju Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne službe, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantkinjin doprinos.
40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović