Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/09 (K. B.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1968/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1968/09, rješavajući apelaciju Kenana Bajramovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kenana Bajramovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003284 09 U od 21. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05/II-230- 583/08 BB od 17. novembra 2008. godine i Rješenja Službe za urbanizam, prostorno planiranje, građenje, imovinskopravne i stambene poslove Općine Vogošća, urbanističko-građevinske inspekcije, broj 05-23-2741/08 od 7. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kenan Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće podnio je 24. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003284 09 U od 21. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj 05/II-230-583/08 BB od 17. novembra 2008. godine i Rješenja Službe za urbanizam, prostorno planiranje, građenje, imovinskopravne i stambene poslove Općine Vogošća, urbanističko-građevinske inspekcije (u daljnjem tekstu: Služba za inspekcijske poslove) broj 05-23-2741/08 od 7. oktobra 2008. godine.
2. Rješenjem Službe za inspekcijske poslove broj 05-23-2741/08 od 7. oktobra 2008. godine naređeno je apelantu kao investitoru da u roku od sedam dana po prijemu rješenja u ulici Blagovac II broj 38 poruši temeljnu konstrukciju objekta – ograde i izidanu ogradu od šljako-betonskih blokova i dovede teren u prvobitno stanje. Istim rješenjem je određeno, ukoliko investitor ne izvrši datu naredbu, da će se rješenje izvršiti prinudnim putem na trošak investitora, s tim da žalba izjavljena na rješenje ne odlaže njegovo izvršenje.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je urbanističko-građevinski inspektor Službe za inspekcijske poslove u postupku vršenja inspekcijskog nadzora 7. oktobra 2008. godine izvršio uviđaj u ulici Blagovac II broj 38. Tom prilikom je utvrđeno da je apelant kao investitor izveo radove na izgradnji objekta – ograde od šljako-betonskih blokova bez pribavljenog odobrenja za građenje pa je apelantu naloženo da predmetnu ogradu vrati u prvobitno stanje. Navedeno je da je predmetno rješenje zasnovano na odredbama člana 158. stav 4. i člana 160. stav 4. Zakona o prostornom uređenju («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 7/05).
4. Ministarstvo prostornog uređenja je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Službe za inspekcijske poslove broj 05-23-2741/08 od 7. oktobra 2008. godine, Rješenjem broj 05/II-230- 583/08 BB od 17. novembra 2008. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.
5. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno da je apelant bez odobrenja za građenje izveo radove navedene u obrazloženju osporenog rješenja i tim postupkom povrijedio član 117. stav 2, odnosno član 147. stav 1. Zakona o prostornom uređenju. Dalje je ukazano da je na osnovu čl. 153. i 154. st. 1. i 2. navedenog zakona urbanističko-građevinski inspektor ovlašten da vrši nadzor i kontrolu nad radom učesnika u građenju, a posebno kontrolu bespravne izgradnje na području općine, uključujući i izvođenje drugih zahvata u prostoru, kao i preduzimanje mjere iz člana 155. stav 1. alineja 3. i člana 158. stav 1. tačka 1. Zakona o prostornom uređenju. Ministarstvo prostornog uređenja kao drugostepeni organ je, imajući u vidu činjenično stanje u konkretnom predmetu, ocijenilo da su se stekli uvjeti za primjenu člana 158. stav 1. tačka 1. Zakona o prostornom uređenju, te je na osnovu navedenog zaključeno da je prvostepeni organ zakonito i pravilno odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja. Istovremeno, Ministarstvo prostornog uređenja je ukazalo da navodi iz apelantove žalbe nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, budući da, prema važećim propisima, gradnja, dogradnja, kao i vršenje drugih zahvata prije dobijanja pravosnažnog odobrenja za građenje, nije dopušteno, odnosno čini krivično djelo, a urbanističko-građevinski inspektor ima pravo i dužnost narediti odgovarajuće zakonske mjere.
6. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je protiv Rješenja Ministarstva prostornog uređenja broj 05/II-230-583/08 BB od 17. novembra 2008. godine Presudom broj 0 U 003284 09 U od 21. aprila 2009. godine odbio tužbu kao neosnovanu.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz podataka spisa predmetne upravne stvari proizlazi da je nadležni inspekcijski organ na licu mjesta konstatirao da je apelant kao investitor na objektu – ogradi, izvršio radove za koje ne posjeduje odobrenje za građenje. Naime, Kantonalni sud je u cijelosti ponovio činjenično obrazloženje i pravne stavove drugostepenog organa, te je ocijenio zakonitim, kako prvostepeno, tako i osporeno rješenje drugostepenog organa, kojim je u cijelosti prihvaćen prvostepeni akt.
8. Kantonalni sud je naglasio da apelantovi prigovori da mu je građevinski inspektor saopštio da mu za popravak ograde nije potrebna ni urbanistička ni građevinska dozvola i da je nakon toga apelant nastavio manji popravak ranije postojećeg zida koji se nalazi u sastavu apelantove parcele, te da se ne radi o novoj gradnji, dograđivanju ili nadziđivanju, nisu ničim dokazani pa čak ni učinjeni vjerovatnim, a kod navedenih zakonskih odredbi, te zbog navedenih razloga oni su i neosnovani. Također je Kantonalni sud naveo da činjenica da apelant posjeduje urbanističku saglasnost koju je predočio inspektoru na licu mjesta ne utječe na rješavanje ovog upravnog spora, budući da je odredbom člana 117. Zakona o prostornom uređenju propisano da se građenje vrši nakon što rješenje o odobrenju građenja postane pravosnažno.
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i Službe za inspekcijske poslove povrijeđeni pravo na pravično suđenje, na dom i imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je tačno da on nije podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za izvođenje radova na izgradnji ograde jer je navedena ograda postojala duže od 25 godina, te je tokom ratnih djelovanja djelimično oštećena zbog čega je apelant samo «djelomično omalterisao». Apelant smatra da mu za taj posao nije bilo potrebno nikakvo odobrenje za gradnju a u konačnici i da mu je to saopšteno u Općini Vogošća u postupku izdavanja odobrenja za izgradnju porodično-stambene zgrade. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije te Zakona o prostornom uređenju. Naime, apelant ističe da je on stupio u posjed i vlasništvo kupljenih nekretnina na kojima je već bila izgrađena ograda od betonskih blokova, a koliko je njemu poznato, za malterisanje takve ograde nije potrebno odobrenje za gradnju jer «ništa i ne gradi» a na drugoj strani, sve što gradi, gradi sa potrebnim odobrenjima, pa je na taj način «kao legalist» faktički kažnjen.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini smatra da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu prekršeni zato što je navodno neosnovano obavezan da poruši temeljnu konstrukciju objekta – ograde i ozidanu ogradu od šljako-betonskih blokova, dakle, on osporava način na koji su upravni organi i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li su prekršeni pravo na dom i pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, Ministarstvo za prostorno uređenje i Služba za inspekcijske poslove u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani, te s obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi on bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović