Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-350/09 (H. L.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-350/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 350/09, rješavajući apelaciju Hamde Lekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Lekića. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000165 08 U od 2. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1147920132 od 20. maja 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Zenici, broj 1147920132 od 24. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdo Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000165 08 U od 2. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1147920132 od 20. maja 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), broj 1147920132 od 24. januara 2008. godine.

2. Odlučujući u ponovnom postupku Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1147920132 od 24. januara 2008. godine, apelantu je (kao sudiji Općinskog suda u Zavidovićima) priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 1511,72 KM počevši od 22. septembra 2004. godine. Također je utvrđeno da će se isplata penzije vršiti od 22. septembra 2004. godine. Prethodno utvrđeni iznos invalidske penzije je ograničen primjenom odredbe člana 50. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te je utvrđeno da će se invalidska penzija isplaćivati u limitiranom iznosu od 633,22 KM mjesečno, od 1. decembra 2006. godine isplaćivat će se u iznosu od 1164,14 KM mjesečno a od 1. januara 2007. godine u iznosu od 1263,94 KM.

3. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant 28. jula 2005. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, te da je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo, stručni organ u prvom stepenu u Zenici, broj OZ-575/07 od 11. juna 2007. godine, utvrdio da kod apelanta postoji I kategorija invalidnosti počevši od 31. maja 2005. godine, imajući u vidu da je invalidnost postojala i na dan prestanka radnog odnosa 21. septembra 2004. godine. Također je kao nesporno utvrđeno da apelantov ukupan penzijski staž do dana prestanka osiguranja iznosi 24 godine, 9 mjeseci i 24 dana, da je radni vijek pokriven penzijskim stažom od ¾, te da navršeni penzijski staž pokriva 1/3 i više radnog vijeka koji iznosi 31 godinu, na osnovu čega je utvrđeno da je apelant 22. septembra 2004. godine ispunio uvjete za sticanje prava na invalidsku penziju primjenom odredaba Zakona o PIO i člana 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH («Službene novine FBiH» br. 22/01, 57/01 i 63/03). Naime, u obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je za obračun penzijskog osnova uzet apelantov lični dohodak, odnosno osnovica osiguranja za 2003. godinu, kao posljednju godinu dana rada prije ostvarivanja prava na penziju. Prema ukupnom penzijskom stažu kojeg je apelant ostvario do dana prestanka osiguranja te pokrivenošću radnog vijeka ukupnim penzijskim stažem od ¾, prvostepeni organ je utvrdio da se invalidska penzija određuje u visini od 56,68% i iznosi 1511,72 KM mjesečno. Također je utvrđeno da će se apelantu umjesto prethodno određene penzije isplaćivati iznos najviše penzije, u skladu s odredbom člana 50. stav 3. Zakona o PIO-u. Dan od kada apelantu pripada pravo na invalidsku penziju je utvrdio prvostepeni organ primjenom odredbe člana 103. stav 1. Zakona o PIO-u, a dan od kada teče isplata određen je na osnovu člana 104. stav 1. tog Zakona.

4. Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1147920132 od 20. maja 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe broj 1147920132 od 24. januara 2008. godine. Naime, u obrazloženju navedenog rješenja je, imajući u vidu odredbu člana 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, navedeno da je apelantu radni odnos prestao 21. septembra 2004. godine, te da je pravilno utvrđen penzijski osnov u visini od 2667,13 KM na osnovu plaće ostvarene u 2003. godini kao posljednjoj godini dana rada prije ostvarivanja prava na penziju. Federalni zavod je dalje utvrdio da je, prema ukupno ostvarenom penzijskom stažu od 24 godine i pokrivenošću radnog vijeka penzijskim stažom od ¾ i više, apelantova penzija određena u visini od 56,68% od penzijskog osnova i iznosi 1.511,72 KM, što je primjenom odredbe člana 56. Zakona o PIO, kojim je propisano da se invalidska penzija u slučaju bolesti određuje u procentu penzijskog osnova, u ovisnosti o broju godina penzijskog staža i pokrivenosti radnog vijeka penzijskim stažem, te je apelantu shodno navedenom za navršeni penzijski staž od 24 godine i pokrivenim radnim vijekom penzijskim stažem od ¾ i više, određena invalidska penzija u procentu od 56,68% od penzijskog osnova. Umjesto prethodno utvrđenog iznosa penzije (1.511,72 KM) utvrđeno je da će se apelantu, primjenom odredbe člana 50. stav 4. Zakona o PIO, isplaćivati iznos najviše penzije utvrđen Odlukom Upravnog odbora Federalnog zavoda. Konačno je konstatovano da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u vezi s primjenom odredbe člana 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, budući da je navedenim članom propisan način za utvrđivanje penzijskog osnova, te da se na sva druga pitanja priznavanja prava na penziju primjenjuju odredbe Zakona o PIO, odnosno u konkretnom slučaju odredba člana 50. stav 4. tog Zakona kojom je propisano da starosna penzija sa svim dodacima ne može biti viša od iznosa prosječne plaće isplaćene u decembru prethodne godine, uvećane dva puta i usklađene za procenat porasta penzija u godini u kojoj se određuje starosna penzija. Konačno, Federalni zavod je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, zaključio da je odredbom člana 71. Zakona o PIO propisana primjena ovog zakona vezano za usklađivanje penzije ne samo na starosnu nego i na invalidsku i porodičnu penziju.

5. Protiv drugostepenog Rješenja broj 01/1-1147920132 od 20. maja 2008. godine apelant je pokrenuo upravni spor ističući da u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjen zakon budući da je apelantu trebalo utvrditi penzijski osnov u iznosu od 85% od utvrđene osnovice. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 000165 08 U od 2. decembra 2008. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i relevantne odredbe Zakona o PIO na koje je ukazano i u osporenom rješenju Federalnog zavoda. Kantonalni sud je konstatovao da su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava, odnosno odredbe člana 50. stav 4. Zakona o PIO, te odredbe člana 71. istog Zakona, u vezi s odredbama člana 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Naime, sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi u vezi s visinom penzijskog osnova, budući da je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da ukupan penzijski staž do 21. septembra 2004. godine za apelanta iznosi 24 godine, 9 mjeseci i 24 dana, te da pokrivenošću radnog vijeka ukupnim penzijskim stažem od ¾ invalidska penzija se za apelanta određuje u visini od 56,68% jer apelant nije ostvario ukupni penzijski staž od 40 godina kako bi ostvario pravo na penzijski osnov od 2.667,13 KM na način kako to propisuje član 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant posebno ističe da mu je penzija utvrđena u limitiranom iznosu, što je po njegovom shvatanju suprotno s odredbom člana 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, koji ne dozvoljava nikakvo ograničenje utvrđene penzije. Smatra da je njegovu invalidsku penziju trebalo utvrditi u visini od 85% od penzijskog osnova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog sud je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da su apelantovi navodi u suštini isti kao i njegovi navodi iz tužbe koju je podnio protiv rješenja Federalnog zavoda, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu. Ustavni sud smatra da se iz navoda predmetne apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenom presudom Kantonalnog suda odnosno rješenjima upravnih organa povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da su Kantonalni sud, Federalni zavod i Kantonalna administrativna služba primijenili zakon proizvoljno, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović