Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1355/09 (M. A.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1355/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1355/09, rješavajući apelaciju Muhameda Aljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Aljića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000686 od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-189/02 od 18. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000686 od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-189/02 od 18. januara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-189/02 od 18. januara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da su njegova sredstva u iznosu od 4.133,00 DM, legla na račun deponenta Kreditne banke d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) s valutom na dan 27. juni 1991. godine, a na račun koji je tužena imala kod PBS Sarajevo, te da se tužena obaveže da apelantu isplati iznos od 4.133,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. juna 1991. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju je navedeno da je apelant pokrenuo predmetni postupak tužbom 25. januara 1995. godine, da je tokom trajanja postupka nad tuženom otvoren stečajni postupak, te da je taj sud rješenjem od 30. augusta 2000. godine prekinuo postupak koji je nastavljen na apelantov prijedlog u oktobru 2001. godine. Općinski sud je istakao da je apelant na ročištu održanom 15. maja 2003. godine izjavio da nije prijavio svoja potraživanja stečajnom vijeću, te da svoja potraživanja nije prijavio u stečajnu masu. Općinski sud je uvidom u rješenje Kantonalnog suda od 24. septembra 2001. godine utvrdio da je nad tuženom obustavljen stečajni postupak zbog toga što je tužena tokom stečajnog postupka prodata. U navedenom rješenju je još naglašeno da će stečajno vijeće posebnim rješenjem odlučiti o nastavku postupka protiv stečajne mase tužene. Općinski sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 54. tačka 6. Zakona o stečaju i likvidaciji („Službeni list Federacije BiH“ broj 23/98), kojom je propisano da oglas o otvaranju stečajnog postupka, između ostalog, sadrži i poziv povjeriocima da prijave svoja potraživanja stečajnom vijeću u roku od 30 dana od objavljivanja oglasa, a odredbom člana 89. stav 1. tog Zakona je propisno da će stečajno vijeće odbaciti prijavu potraživanja koja stigne poslije zaključivanja glavne rasprave u predmetu glavne diobe. Budući da apelant ne spori da svoja potraživanja prema tuženoj nije prijavio, to je apelantovo potraživanje prestalo propuštanjem da ga prijavi u stečajnom postupku, pa je stoga, prema ocjeni Općinskog suda, apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da je, nakon ispitivanja prvostepene presude, shodno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (»Službene novine Federacije BiH» 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog i procesnog prava, te nakon ocjene žalbenih navoda i stanja u spisu, zaključio da je žalba neosnovana. Naime, kako je u obrazloženju navedeno, iz sadržine spisa i razloga pobijane presude je proizašlo da je prvostepeni sud na osnovu predloženih i izvedenih dokaza utvrdio da je po apelantovom nalogu izvršen prenos njegovih novčanih sredstava u iznosu od 4.133,00 DEM na račun tužene, da je apelant tužbu za isplatu novčanih sredstava podnio 25. januara 1995. godine, da je tokom trajanja parničnog postupka po navedenoj tužbi nad tuženom, Rješenjem Kantonalnog suda broj St.4/00 od 29. juna 2000. godine, otvoren stečajni postupak, da apelant nije prijavio svoje potraživanje vezano za isplatu navedenog iznosa stečajnom vijeću, da je Rješenjem Kantonalnog suda broj St. 4/00 od 29. januara 2001. godine nad tuženom obustavljen stečajni postupak jer je u toku stečajnog postupka tužena prodata, s tim da će stečajno vijeće posebnim rješenjem naknadno odlučiti o nastavku postupka protiv stečajne mase tužene. U vezi s navedenim Kantonalni sud je istakao da je, budući da apelant svoje potraživanje nije prijavio stečajnom vijeću, prvostepeni sud pravilno postupio odbivši apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je još naveo da stoga nije osnovan apelantov žalbeni navod, da apelantu pripada pravo na isplatu novčanog iznosa od 4.133,00 KM, zato što tuženi pravno egzistira, jer je u predmetnom slučaju nesporno da je apelant propustio da tuženoj prijavi svoja potraživanja u stečajnom postupku, što je za posljedicu imalo gubitak prava na isplatu, neovisno od toga da li tužena i dalje egzistira kao pravno lice ili ne.

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz kratkih navoda apelacije proizlazi da se apelant žali što su njegova sredstva pripala «Tuzlanskoj banci NLB», i to sa zakonskom kamatom i što nisu uvaženi njegovi navodi i dokazi da navedena banka, kao pravni slijednik tužene, treba da mu isplati ta sredstva. Apelant je još naveo da on kao stara i bolesna osoba nije mogao znati da je pokrenut stečajni postupak jer o tome nije bio obaviješten.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Apelantov navod da nije znao i da nije mogao znati da je protiv tužene pokrenut stečajni postupak Ustavni sud odbacuje kao (prima facie) neosnovan. Ustavni sud podsjeća da je postupak koji je apelant pokrenuo protiv tužene prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-397/98 od 30. augusta 2000. godine upravo zbog pokrenutog stečajnog postupak, koji je nastavljen na prijedlog apelanta 24. oktobra 2001. godine, pa je u takvim okolnostima apelant znao, odnosno morao znati, da je nad tuženom pokrenut stečajni postupak.

9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1355/09 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio