Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2454/09 (H. B.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 13, 323
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 12
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće · čl. 5
Predmeti (1)
AP-2454/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2454/09, rješavajući apelaciju H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. B., podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. P-177/07 od 21. januara 2009.
godine i Gž-22/09 od 2. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. P- 177/07 od 21. januara 2009. godine i Gž-22/09 od 2. juna 2009. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelant u istorijatu tužbe navodi da se na temelju Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu, zaključenog u Mostaru, nalazi u radnom odnosu kod tuženog Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), a da je do 1. januara 2006. godine bio pripadnik Federalnog ministarstva odbrane BiH. Tužbu Sudu BiH protiv tuženog je podnio 11. maja 2007. godine radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, razlike na ime naknade za ishranu odnosno topli obrok (u daljnjem tekstu: naknada za ishranu) za period od 1. januara 2006. godine do 31. marta 2007. godine u iznosu od 578,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. aprila 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, jer smatra da je tužena postupila suprotno članu 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ broj 34/04, u daljnjem tekstu: Uredba), članu 62. stav 1. tačka 5. Zakona o odbrani BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani), jer tvrdi da je tuženi bio dužan da mu navedenu naknadu isplaćuje u visini od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za vremenski period od 1. januara 2006. godine do 31. marta 2007. godine, a ne iznos od 10 KM dnevno kako je to činio za utuženi period na temelju Odluke federalnog ministra odbrane, stoga tvrdi da mu je tuženi manje isplatio iznos od 578,20 KM koji potražuje tužbom.
3. Presudom Suda BiH broj P-177/07 od 21. januara 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime razlike naknade za ishranu za period od 1. januara 2006. godine pa do 31. marta 2007. godine isplati iznos od 578,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. aprila 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM.
4. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je kao nesporno utvrđeno da je apelant profesionalno vojno lice koje je iz Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) preuzeto na službu kod tuženog, da je u utuženom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog i da mu je tuženi na ime naknade za ishranu u toku rada za svaki dan prisustva na poslu isplaćivao iznos od 10,00 KM, prema odluci federalnog ministra odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine, kao i ostalim pripadnicima Oružanih snaga BiH (u daljnjem tekstu: OS BiH). Dakle, po ocjeni Suda BiH među parničnim strankama je sporno da li apelantu pripada pravo na naknadu za ishranu u visini od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH, kako to predviđa član 5. Uredbe, ili u iznosu od 10,00 KM dnevno primjenom Odluke federalnog ministra odbrane broj 13-03-45-213/03, kao zatečenog propisa na osnovu kojeg mu je vršen obračun navedene naknade sve do preuzimanja u OS BiH. S tim u vezi Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 184. tač. 1. Zakona o službi u oružanim snagama u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) propisano da lica na službi u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica u OS BiH u činu i položaju u kojem su se zatekli 31. decembra 2005. godine, a članom 185. stav 1. da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po novom zakonu. Također, članom 62. stav 5. Zakona o odbrani je regulisano da državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane zadržavaju svoju poziciju, plaće i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu nakon procesa izbora propisanog članom 64. tog zakona. Primjenom citiranih zakonskih odredbi, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da apelant nema zakonom konstituisano pravo na naknadu za ishranu veću od one koju je imao prema ranijim entitetskim propisima, a koja mu je isplaćivana u iznosu od 10,00 KM za svaki dan proveden na poslu, pa stoga u vrijeme dok je bio pripadnik Vojske FBiH, i nakon preuzimanja u OS BiH, nije mogao imati nikakvo legitimno očekivanje da će u prelaznom periodu do konačne odluke o njegovom statusu, kao i ostalim pripadnicima OS BiH, ova naknada biti povećana jer to ne predviđa niti jedna od navedenih zakonskih odredaba. Prema tome, kako apelant do preuzimanja u OS BiH nije ostvario pravo na isplatu naknade za ishranu u smislu člana
5. Uredbe na koju se poziva u žalbi, to pravo nije mogao ostvariti ni nakon što ga je preuzeo tuženi, jer mu se navedenim zakonskim propisima garantuje samo isplata stečenih odnosno ostvarenih prava. Sud BiH je na kraju zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je apelantu za utuženi period obračun naknade za ishranu isplaćivao na osnovu Odluke federalnog ministra odbrane od 17. januara 2003. godine kao zatečenog propisa, jer je primijenio propis na osnovu kojeg je vršena isplata naknade za ishranu sve do 31. decembra 2005. godine. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio na temelju člana 323. st. 1. i 332. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenih presuda, Apelaciono vijeće Suda BiH ju je Presudom broj Gž-22/09 od 2. juna 2009. godine djelimično usvojilo i prvostepenu presudu preinačilo u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je apelant obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 720,00 KM, dok je prvostepena presuda u odbijajućem (stav I izreke) potvrđena a žalba odbijena kao neosnovana.
6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu isplate razlike naknade za ishranu, donio pravilnu i zakonitu odluku zasnovanu na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Apelant žalbom pobija prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Drugostepeni sud je zaključio da je apelantova žalba u ovom dijelu neosnovana, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu za period od 1. januara 2006. godine pa do 31. marta 2007. godine u utuženom iznosu. U obrazloženju osporene presude drugostepeni sud je također naveo da i ovaj sud prihvata sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepene presude jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), te primijenjenim normama materijalnog prava koje čini Odluka Federalnog ministarstva odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine, zatim odredbe čl. 184. st. 1, 185. stav 1. i 188. Zakona o službi u oružanim snagama BiH, te člana 62. stav 5. Zakona o odbrani. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na naknadu troškova postupka o kojima odlučuje sud na određeni zahtjev stranke najkasnije do završetka raspravljanja, pa s obzirom da je apelant u cijelosti izgubio parnicu po ocjeni tog suda je dužan da, u smislu člana 323. ZPP-a, pred Sudom BiH nadoknadi tuženom troškove postupka. Međutim, visina dosuđenih troškova po ocjeni ovog suda prvostepenom presudom nije dosuđena u skladu s odredbom člana 12, 13. tačka 1a), b) i
c) i tačka 5a) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04), a imajući u vidu vrijednost predmetnog postupka i obavljene radnje koje se odnose na sastav odgovora na tužbu, pristup sudu na dva ročišta, što za svaku preduzetu radnju tuženom pripada iznos od po 240,00 KM, što ukupno iznosi 720,00 KM. Prema tome, Apelaciono vijeće Suda BiH nalazi da je apelantova žalba osnovana samo u pogledu dosuđenih troškova postupka, zbog čega je primjenom odredbe člana 196. tačka 4. ZPP-a prvostepenu presudu preinačio u tom dijelu, dok je u preostalom dijelu utvrdio da ne stoji ni jedan od apelantovih žalbenih razloga, da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda (stav I izreke), zbog čega je sud na osnovu člana 193. navedenog zakona apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je proizvoljno primijenjena Odluka federalnog ministra odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine u skladu sa kojom je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev da se tužena obaveže da mu na ime razlike naknade za ishranu isplati iznos od 578,20 KM, odnosno da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbe Uredbe.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u suštini se svodi na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime potraživanja iz radnog odnosa razlike naknade na ime ishrane (topli obrok) isplati iznos naveden u predmetnoj tužbi. Vezano za ove navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 1695/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani BiH, zajedno s odredbama čl. 184. i 185. Zakona o službi u oružanim snagama BiH. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da sporne odredbe Zakona o odbrani BiH i Zakona o službi u Oružanim snagama BiH predstavljaju pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojim je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
12. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1695/09.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović