Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3584/09 (D. P.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3584/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3584/09, rješavajući apelaciju Džihada Polića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džihada Polića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002262 08 U od 19. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1153104681 od 25. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe Mostar broj 1810-2570/80-2 od 28. maja 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe Mostar broj 1841-0480/05-4 od 8. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džihad Polić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002262 08 U od 19. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 01/1-1153104681 od 25. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1810-2570/80- 2 od 28. maja 2008. godine i Rješenja Kantonalne službe broj 1841-0480/05-4 od 8. februara 2006. godine.

2. Kantonalna služba je donijela Rješenje broj 1841-0480/05-4 od 8. februara 2006. godine kojim je utvrdila da se apelantu kao vojnom osiguraniku priznaje pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 501,8507 KM, počevši od 1. maja 2004. godine. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da apelant, u skladu s članom 3. stav 1. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba), ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Kantonalna služba je, primjenom člana 4. stav 2. Uredbe, penzijski osnov za ostvarivanje apelantovog prava na starosnu penziju utvrdila na osnovu prosjeka plaće za period 1999-2003. godine.

3. Rješenjem Kantonalne službe broj 1810-2570/80-2 od 28. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog Rješenja Kantonalne službe MB 1153104681 (1841-0480/05-4) od 8. februara 2006. godine.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO, koji je Rješenjem broj 01/1-

1153104681 od 25. septembra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da mu prilikom izračunavanja penzijskog prosjeka plaća iz 1999. godine nije smjela biti valorizovana. Fond PIO je obrazložio da iz činjenica predmeta proizlazi da je prvostepeni organ, u skladu s odredbama člana 4. stav 2. Uredbe, utvrdio apelantu penzijski prosjek na osnovu prosjeka plaća za period od 1999. godine do 2003. godine, i to tako što je plaću iz 1999. godine valorizovao koeficijentom valorizacije 0,582 a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000. Naime, ovakav penzijski prosjek je utvrđen prema odredbama čl. 45. i 46. Zakona o PIO («Službene novine FBiH» br. 29/98 i 32/01) koji se shodno odredbama člana 10. stav 1. Uredbe primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana Uredbom.

5. Protiv Rješenja Fonda PIO broj 01/1-1153104681 od 25. septembra 2008. godine apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 002262 08 U od 19. oktobra 2009. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li je tuženi apelantu pravilno utvrdio penzijski osnov, odnosno da li je taj osnov trebalo utvrditi od prosjeka apelantovih valorizovanih plaća kako su to učinili organi uprave, ili od prosjeka njegovih nevalorizovanih plaća, kako apelant smatra da mu je trebalo utvrditi penzijski osnov. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Zakon o PIO uredio sve načine sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz PIO koji, u odnosu na tu oblast, predstavlja opći zakon. Drugi zakoni i propisi kao što su uredbe koji na drugačiji način regulišu sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti PIO predstavljaju izuzetak u odnosu na taj zakon i u odnosu na njega imaju karakter specijalnog zakona, odnosno propisa u odnosu na neko pravo. Navedeni specijalni zakoni i propisi derogiraju opći zakon u odnosu na neko pravo i takav izuzetak i pravo moraju biti decidno predviđeni specijalnim zakonom ili propisom, jer će se u suprotnom primjenjivati odredbe općeg zakona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. stav 2. Uredbe propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća ali nije utvrđeno da se taj osnov utvrđuje iz nevalorizovanog mjesečnog prosjeka kako je bilo utvrđeno ranijom Uredbom iz 2000. godine. Imajući u vidu da je predmetna uredba specijalni propis u odnosu na Zakon o PIO, kojim su propisani izuzeci u odnosu na taj zakon kao opći zakon, Kantonalni sud je također naveo da nepropisivanje da će penzijski osnov biti utvrđen na osnovu nevalorizovanih plaća upućuje na zaključak da će se penzijski osnov utvrditi onako kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. Zakona o PIO, s obzirom da penzijski osnov nije regulisan na drugačiji način specijalnim propisom, te je zaključio da se po tom pitanju na osnovu člana 10. stav 1. Uredbe iz 2004. godine moraju primijeniti odredbe Zakona o PIO, kao općeg zakona (stav izražen u Presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-

000 179 od 29. juna 2006. godine). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi pravilnom primjenom Zakona o PIO i Uredbe pravilno utvrdio apelantovo pravo na starosnu penziju i njenu visinu, te je primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnom sporu apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u postupku određivanja visine starosne penzije pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. On ističe da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona PIO, jer mu je prilikom utvrđivanja penzijskog osnova izvršena valorizacija plaća ostvarenih u 1999. godinu po koeficijentu valorizacije 0,582. Smatra da su u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene odredbe Uredbe, koje propisuju povoljnije uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika. Apelant tvrdi da je Uredbom regulisano ostvarivanje prava na starosnu penziju samo određenih kategorija-vojnih osiguranika, pa stoga na konkretan slučaj nisu primjenjive odredbe Zakona o PIO jer su za vojne osiguranike nepovoljnije. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i naloži prvostepenom organu da donese novu odluku kojom će mu priznati pravo na penziju u punom iznosu bez valorizacije osnovice.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj Odluci AP 1180/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja apelantovog prava na penziju po povoljnijim uvjetima za vojne osiguranike i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa, apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu te utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, zaključeno je da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani, kao i da Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S tim u vezi, u navedenoj odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u vezi s apelantovim navodima da je osporenim odlukama diskriminiran, utvrdio da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga je Ustavni sud zaključio da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na utvrđivanje prava na penziju stečenu na osnovu Uredbe iz 2004. godine, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović