Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2224/10 (S. I.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 383
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 282
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 282
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 282
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-2224/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2224/10, rješavajući zahtjev Sene Imširovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sene Imširovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Seno Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 7. juna 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 070-0-
Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine i presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine.
2. Apelant je 6. septembra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine do donošenja odluke po apelaciji.
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2224/10 od 12. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Apelant je 20. februara 2012. godine dopunio apelaciju ospravajući rješenje Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 020244 11 Iksž od 19. decembra 2011. godine i rješenje Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 020244 11 Iks od 8. decembra 2011. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojim kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine do donošenja odluke po apelaciji.
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu na presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-4/04 od 15. novembra 2006. godine u osuđujućem dijelu kojim je oglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, - u daljnjem tekstu: novi KZ FBiH), te u odnosu na produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. novog KZ FBiH, i tom dijelu preinačio osporenu presudu tako da je apelanta oglasio krivim za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. novog KZ BiH i produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. novog KZ BiH, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 10 mjeseci.
6. Vrhovni sud je istom presudom djelimično uvažio apelantovu žalbu i presudu Kantonalnog suda u osuđujućem dijelu izreke kojim je apelant oglašen krivim za produženo krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02, - u daljnjem tekstu: stari KZ FBiH) i krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 1. starog KZ FBiH ukinuo i odredio održavanje pretresa pred ovim sudom.
7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine odbio optužbu protiv apelanta da je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. strog KZ FBiH i krivično djelo utaje poreza iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH.
8. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. a u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH.
9. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Vrhovni sud zaključio da je, imajući u vidu datume izvršenja pojedinih dijela koja su ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH, nastupila zastarijelsot krivičnog gonjenja shodno članu 121. stav 4. i članu 122. stav 6. starog KZ FBiH, pa je na osnovu člana 298. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) optužba protiv apelanta za ta krivična djela odbijena. Identičan stav i obrazloženje zauzet je i u pogledu odbijanja optužbe protiv apelanta za krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH, s obzirom da su i za ovo kao i za krivično djelo iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH propisani isti rokovi zastarjelosti. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja nije nastupila samo za jednu od radnji izvršenja krivičnog djela prevare koja je bila obuhvaćena produženim krivičnim djelom prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. strog KZ FBiH, a koja radnja je prema optužnici preduzeta 3. odnosno 5. juna 2000. godine. Cijeneći izvedene dokaze u odnosu na ovo djelo ovaj sud je našao da nema pouzdanih dokaza da je apelant to djelo učinio, pa ga je, na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH oslobodio optužbe.
10. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2224/10 od 12. oktobra 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan. U obrazloženju je, a u vezi s apalentovim navodima u prilog donošenja privremene mjere da je hranilac porodice, pored ostalog istaknuto da u Federaciji BiH postoje propisi koji regulišu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, te da je ovim zakonom regulisana i mogućnsot odlaganja izvršenja kazne zatvora u situaciji kada je osuđena osoba hranilac porodice, kao i da apelant nije ponudio dokaz da je dobio poziv za izdržavanje kazne zatvora, odnosno da je koristio navedenu zakonsku mogućnost.
11. Općinski sud je 28. novembra 2011. godine apelantu uputio poziv za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod u Bihaću 12. decembra 2011. godine.
12. Općinski sud je rješenjem broj 68 0 K 020244 11 Iks od 8. decembra 2011. godine apelantovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora odbio kao neosnovanu te mu naložio da se javi u Kazneno-popravni zavod u Bihaću odmah po prijemu rješenja.
13. Kantonalni sud je rješenjem broj 68 0 K 020244 11 Iksž od 19. decembra 2011. godine odbio kao neosnovanu apealntovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda broj 68 0 K 020244 11 Iks od 8. decembra 2011. godine. Neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da Općinski sud nije bio mjesno nadležan da odlučuje o njegovoj molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U vezi s tim je ukazano je da apelant u momentu uručenja poziva na izdržavanje kazne zatvora bio prijavljen na adresi u Drvaru, te da iz prijave –odjave mjesta prebivališta broj R-77918-11 proizilazi da se na adresu u Travniku prijavio 12. decembra 2011. godine, tj. na dan kad je trebao da se javi u kaznenopopravnu ustanovu na izdržavanje izrečene kazne. U vezi sa apelantovim navodima da je obolio od teže akutne bolesti, a što je shodno članu 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZIKS) razlog za odlaganje izvršenja kazne zatvora, ukazano je da se uz molbu po ovom osnovu a u smislu člana 28. stav 3 ZIKS moraju priložiti dokazi koji će učiniti ovu tvrdnju osnovanom. U apelantovom slučaju to bi bila medicinska dokumentacija takvog kvaliteta da ne sadrži sasvim određeno mišljenje ljekara da li se radi o akutnoj ili hroničnoj bolesti i koje težine. U medicinskoj dokumentaciji koju je apelant priložio uz molbu niti jedan doktor nije tvrdio da je apelant obolio od teže akutne bolesti a što bi bio razlog za odlaganje izvršenja kazne zatvora po ovom osnovu. Kantonalni sud se saglasio sa ocjenom Općinskog suda da apelantovo zdravstveno stanje nije niti može biti smetnja da mu se, u slučaju potrebe, omogući obavljanje i operativnog zahvata i bolničko liječenje i u okviru zatvorske ustanove, te je s tim u vezi ukazano na odredbe člana 45. stav 1. i člana
46. ZIKS. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je dužan da izvrši određene poslove koje je započeo i da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora za njega nastupila neotklonjiva šteta. S tim u vezi ukazano je na zaključak Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 220 Ip 013160 07 Ip od 22. jula 2011. godine iz kog proizilazi da preduzeću čiji je apelant osnivač i vlasnik nije u ostavljenim rokovima postupilo i preuzelo sirovine, pa je određen novi rok počev od 1. avgusta 2011. godine, s napomenom da ukoliko ne postupi u tom roku, tražilac će izmjestiti sirovine i preostale stvari apelantovog preduzeća o njegovom trošku, pa da je od tada pa do upućivanja poziva za izdržavanje kazne zatvora apelant imao dovoljno vremena da to i uradi. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da živi u domaćinstvu sa suprugom, maloljetnom i punoljetnom djecom, te da je supruga neuposlena. U vezi s tim je ukazano da su u članu 28. stav 1. tačka 8. ZIKS taksativno pobrojani uslovi zbog kojih se može tražiti odlaganje izvršenja kazne zatvora, a među tim razlozima nisu oni na koje je apelant ukazivao u žalbi u vezi sa svojom maloljetnom i punoljetnom djecom i suprugom. Također, ukazano je i na obavezu suda iz člana 26. ZIKS da, u slučaju kada osuđena osoba ima maloljetnu djecu ili druge osobe o kojim se isključivo stara, o tome mora obavijestiti organ starateljstva. Najzad, ukazano je da je presuda Vrhovnog suda kojom je apelantu izrečena kazna zatvora doniejta 7. januara 2009. godine te da je apelant do poziva za njeno izdržavanje od 28. novembra imao dovoljno vremena da obavi sve poslove kao i liječenje na koje se pozivao u molbi i žalbi.
14. Apelant smatra da su mu povrijeđeni prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. Evropske konvencije. Apelant navodi da je: „Vrhovni sud svojom odlukom broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine u osuđujućem dijelu broj 070-0-
Kžk-07-000218 od 7. januara 2009. godine povrijedio pravo na pravično suđenje jer je u istom optužnom predmetu za krivična djela iz člana 272. stav 2.,člana 282. stav 2., člana 384. stav 3. i člana 383. stav 2. KZ FBiH 25.januara 2010. godine donio presudu kojom se optužba odbija za krivična djela iz člana 282. stav 2., kao i iz člana 272. stav 2., a u istoj presudi potvrđuje i ostaje na snazi osuda za krivično djelo iz člana 383. stav 2. i člana 384. stav 3. KZ FBiH.“. Nadalje, apelant ističe da je i u pogledu krivičnih djela iz člana 383. stav 2. i člana 384. stav 3. nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja jer su počinjena 1996. godine a presuda je donesena 7. januara 2009. godine, te da je Vrhovni sud bio obavezan po službenoj dužnosti voditi računa o tome da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja po svim tačkama optužnice. Po apelantovom mišljenju Vrhvoni sud je zastarjelost krivičnog gonjenja trebao cijeniti shodno članu 121. stav 1. tačka 5. starog KZ FBiH, koji je bio na snazi u vrijeme kada su krivična djela počinjena i koji je bio blaži po njega, a zbog čega smatra da su mu povrijeđene i garancije iz člana 7. Evropske konvencije. Najzad, apelant smatra da je zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila i prema rokovima zastarjelosti propisanim KZ FBiH iz 2003. godine koji iznose 10 godina a koje je Vrhovni sud primijenio, s obzirom da su djela počinjena 1996. godine a presuda u osuđujućem djelu donijeta 7. januara 2009. godine dakle nakon 13 godina.
15. U dopuni apelacije od 20. februara 2012. godine apelant je osporio rješenja Kantonalnog i Općinskog suda kojim je odbijena njegova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora. Apelant smatra da su navedena rješenja donijeta ishitreno jer sud nije provjerio navode iz njegove molbe. U prilog ove tvrdnje apelant ističe da je njegova molba u Općinskom sudu primljena 8. decembra 2011. godine i da je po njoj istog dana donijeto rješenje kojim se odbija kao neosnovana, te da je Kantonalni sud „identičnim rečenicama“ ponovio sve ono što je bilo napisano u prvostepenom rješenju. Na ovaj način apelant smatra da je ostao bez prava na školovanje djece, liječenje kao i prava na život. Nadalje, apelant je ponovio identične navode iz apelacije o nezakonitosti presude Vrhovnog suda kojom mu je izrečena kazna zatvora. Najzad, apelant je istakao da se, po prijemu rješenja Kantonalnog suda naglo razbolio, da je 4. januara 2012. godine prebačen u bolnicu, a što je potkrijepio uputnicom u bolnicu, da je da je od 6. januara 2012. godine do daljnjeg hospitalizovan na psihijatrijskom odjelu u bolnici u Bihaću a u prilog čega je priložio potvrdu od 17. januara 2012. godine. Nadalje, apelant je dostavio psihološki nalaz i mišljenje od 26. januara 2012. godine prema kom se preporučuje psihijatrijski tretman i kontinuirano psihijatrijsko praćenje. Također, apelant je dostavio nalaz i mišljenje izdat od Odjela za radiologiju, koji daje opis zdravstvenog stanja ali ne i preporuku ili bilo kakvo mišljenje, odnosno dijagnozu o apelantovoj bolesti, a iz kog se po apelantovom mišljenju vidi da će morati biti hitno podvrgnut operaciji prostate i otklanjanju kamena u žuči. Najzad, apelant navodi da će morati obaviti dalje konzilijske preglede na Odjelu neurohirurgije u bolnici u Sarajevu, odnosno da će morati da se liječi u ustanovama u Bihaću, Sarajevu i Tuzli. Shodno navedenom, apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom će biti odloženo izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.
16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
18. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2224/10 od 12. oktobra 2011. godine apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan ukazujući na mogućnost podnošenja molbe za odlaganje izvršenja kazne u skladu sa ZIKS. Apelant u ponovnom zahtjevu za odnošenje privremene mjere ističe da je njegova molba za odlaganje izvršenja kazne odbijena, tvrdeći da su sudovi postupali ishitreno i da nisu provjerili navode iz njihove molbe. Međutim iz predočenih rješenja Općinskog i Kantonalnog suda proizilazi da su detaljno ispitani razlozi koje je apelant navodio u molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu člana 27. stav 1. tač. 1., 4. i 8. ZIKS te da su dana jasna obrazloženja zbog kojih apelantovoj molbi nije moguće udovoljiti u smislu navedene odredbe. Nadalje, apelant i sam navodi da se razbolio nakon donošenja rješenja Kantonalnog suda kojim je odbijena njegova žalba na prvostepeno rješenje, te u prilog ove tvrdnje iznosi niz dokaza koji o pogoršanom zdravstvenom stanju koji nisu ni bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima i koji, po njegovom mišljenju ukazuju da se radi o akutnoj bolesti u smislu člana 27. stav 1. točka 1. ZIKS. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je članom 28. ZIKS propisano da se molba za odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora može podnijeti u roku od tri dana od uručenja uputnog akta, ali ako je razlog za odlaganje izvršenja kazne zatvora iz člana 27. stava 1. tač. 1. ZIKS (teža akutna bolest), nastao nakon tog roka, molba se može podnijeti do dana kada osuđena osoba treba da se javi radi izdržavanja kazne. S obzirom da se u apelantovom slučaju radi o potpuno novim okolnostima u pogledu njegovog zdravstvenog stanja koje, po njegovom mišljenju ukazuju da se radi o težoj akutnoj bolesti, a što je jedan od zakonskih razloga za odlaganje izvršenja kazne zatvora, te da ne postoji zakonska prepreka da se apelant ponovo obrati molbom za odlaganje izvršenja kazne, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere neosnovan.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović