Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1966/09 (H. Š., B. T. i S. V.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1966/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1966/09, rješavajući apelaciju Hasiba Škulja, Behaije Talića i Sabita Vehaba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Škulja, Behaije Talića i Sabita Vehaba podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 719 od 3. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasib Škulj, Behaija Talić i Sabit Vehab (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupaju Mesud Obralija i Amina Zulić, advokati iz Kaknja, podnijeli su 2. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 719 od 3. aprila 2009. godine.

2. Apelanti su podnijeli tužbe Općinskom sudu u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog Rudnika mrkog uglja «Kakanj» d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao poslodavca radi potraživanja iz radnog odnosa koja se odnose na isplate razlike plaće koju su primili i one koju su trebali primiti u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 49/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).

3. Presudom Općinskog suda broj 036-0-P-07-000-165 od 18. februara 2008. godine udovoljeno je tužbenim zahtjevima apelanata, te je tuženi obavezan da na ime razlike plaća apelantu Hasibu Škulju isplati iznos od 5.342,15 KM, apelantu Behaiji Taliću iznos od 9.527,93 KM i apelantu Sabitu Vehabu iznos od 10.397,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose od podnošenja tužbe do isplate.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je obavezujuća primjena Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, jer se radi o ugovorima koji su neposredni izvor prava, a što proizlazi iz odredbi Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Stoga, navedeni kolektivni ugovori u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zasnivanja radnog odnosa. Poslodavac zaposleniku ne može ni umanjiti, niti uskratiti prava propisana kolektivnim ugovorom, jer ga na to prisiljava obilježje normativnosti kolektivnog ugovora. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, Općinski sud je utvrdio da je tuženi apelantima isplaćivao manji iznos od onoga koji im je pripadao prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora, te, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, utvrdio da je apelant obavezan nadoknaditi razliku plaće.

5. Odlučujući o žalbi tuženog protiv Presude Općinskog suda broj 036-0-P-07-000-165 od 18. februara 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-000 719 od 3. aprila 2009. godine kojom je djelimično uvažio žalbu tuženog, prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženom naložio da apelantu Hasibu Škulju isplati iznos od 533,59 KM umjesto iznosa od 5.342,15 KM, apelantu Sabitu Vehabu iznos od 4.075,51 KM umjesto iznosa od 10. 397, 20 KM, a apelantu Behaiji Taliću iznos od 2.377, 32 KM sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

6. Kantonalni sud je, kao i Općinski sud, u obrazloženju presude istakao da je obavezujuća primjena Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, ali da žalba tuženog osnovano ukazuje da je Općinski sud pogriješio kada je prihvatio kao tačan nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji se odnosi na utvrđenu visinu razlike plaće za apelante i odbio dokazni prijedlog tuženog da vještak sačini dopunu nalaza i mišljenja u kojem bi, prilikom izračunavanja visine osnovne plate koja se apelantima garantuje na osnovu Kolektivnog ugovora, kao jedan od parametara koristio koeficijente radnih mjesta na kojima su apelanti radili, a ne koeficijente radnih mjesta na kojima su apelanti radili prije nego što im je utvrđena invalidnost II kategorije.

7. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je radi otklanjanja navedene povrede, na sjednici vijeća održanoj 5. marta 2009. godine odlučio da se izvede dokaz dopunom vještačenja vještaka finansijske struke, te na osnovu odredbe člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) zakazao raspravu pred drugostepenim sudom. Dalje je navedeno da je zadatak vještaka finansijske struke bio da dopuni svoj nalaz i mišljenje date u prvostepenom postupku na način što će osnovnu plaću apelanta Hasiba Škulje za period od 1. avgusta 2004. godine do 1. septembra 2005. godine, apelanta Sabita Vehaba za period od 1. avgusta 2004. godine do 31. avgusta 2006. godine i apelanta Behaije Talića za period od 1. septembra 2004. godine do 20. jula 2007. godine propisanu odredbama Granskog kolektivnog ugovora izračunati na osnovu koeficijenta poslova i radnih zadataka koje su apelanti obavljali u navedenim vremenskim periodima, zatim, da nakon što računskim putem dođe do prednjih iznosa, vještak računskim putem utvrdi razliku između ovako utvrđene visine osnovne plaće i isplaćenih plaća, s tim da se u isplaćenu plaću uračunaju i naknade plaća koje su se apelantima isplaćivale na osnovu odredbe člana 75. tačka 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01 i 61/02), odnosno odredbi člana 15. stav 1. tačka 4. Pravilnika tuženog o regulisanju prava i obaveza zaposlenika-invalida II kategorije. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u dopuni nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 17. marta 2009. godine, koju je Kantonalni sud ocijenio kao tačnu, budući da je ona u svemu jasna i potpuna, a na računski dio dopune nalaza i mišljenja u pogledu korištenih parametara za izračunavanje visine osnovne plate i dodatka same stranke nisu imale nikakvih primjedbi, navedeno da u odnosu na apelanta Hasiba Škulju razlika između isplaćene plaće u koju je uračunat i isplaćeni dodatak po osnovu invalidnosti i osnovne plaće koja mu pripada na osnovu granskog kolektivnog ugovora iznosi 533,59 KM, za apelanta Sabita Vehaba ta razlika iznosi 4.705,51 KM, dok u odnosu na apelanta Behaiju Talića ta razlika iznosi 2.377,32 KM. Razlika plaće bez uračunavanja u isplaćenu plaću novčanih iznosa po osnovu invalidnosti u odnosu na apelanta Hasiba Škulju iznosi 4.231,38 KM, u odnosu na apelanta Sabita Vehaba ta razlika iznosi 10,200,67 KM, a u odnosu na apelanta Behaiju Talića ta razlika iznosi 12.230,56 KM.

8. Prema mišljenju Kantonalnog suda, novčana naknada koju su apelanti primali zbog manje plaće na drugom radnom mjestu u utuženom periodu, a na koja radna mjesta su raspoređeni zbog postojanja promijenjene radne sposobnosti, ima se uračunati u isplaćenu plaću, zbog čega je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 229. tačka 2. ZPP žalbu tuženog djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tuženom naložio da apelantu Hasibu Škulji isplati iznos od 533,59 KM, apelantu Sabitu Vehabu iznos od 4.075,51 KM, apelantu Behaiji Taliću iznos od 2.377, 32 KM sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

9. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio u postupku pred drugostepenim sudom izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke koji je izračunao razliku za isplatu prema Granskom kolektivnom ugovoru poredeći plaće koje su apelantima isplaćene uračunavši i naknadu koja je apelantima isplaćena kao naknada zbog promjene radnog mjesta i plaću koja je apelantima trebala biti isplaćena primjenom odredaba Granskog kolektivnog ugovora za oblast rudarstva prema koeficijentima radnog mjesta na kojem rade sada, nakon što im je zbog invalidnosti promijenjeno radno mjesto. Na taj način im je, prema mišljenju apelanata, odbijen iznos po dva osnova, jer im je obračunata plaća radnog mjesta na kom su sada zaposleni, ali je u nju uračunata naknada plaće isplaćena za radno mjesto na kom su radili prije nastupanja invalidnosti. Smatraju da su sudovi pogrešno primijenili odredbe Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o penzijskom i invalidskom osdiguranju

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović