Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3924/09 (I. D.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 235
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 28
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 20
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3924/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3924/09, rješavajući apelaciju Ismete Drobić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismete Drobić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001567 od 10. septembra 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-321/05 od 12. aprila 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj R-606/03 od 14. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismeta Drobić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Freiburga u Njemačkoj, koju zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 10. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001567 od 10. septembra 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-321/05 od 12. aprila 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-606/03 od 14. oktobra 2004. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantica 22. jula 2003. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog protiv Jasmina Drobića u kojem je predložila da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu u ulici Muhameda Hadžijahića broj 28, a da protivniku Jasminu Drobiću prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj se naknade troškovi postupka. U obrazloženju prijedloga, apelantica je navela da su stranke zaključile brak 27. oktobra 1984. godine, te da je ona prije zaključenja braka živjela sa svojom bakom Nurom Duljković i tada mldb sinom iz prvog braka, i da je baka bila nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, kao i da je apelantica od rođenja živjela sa njom u zajedničkom domaćinstvu, te su bile ispunjene zakonske pretpostavke da bakinom smrću stanarsko pravo pređe na nju, ali da je ona udajom za Jasmina Drobića iselila iz tog stana i izgubila to pravo. Dalje je navedeno u prijedlogu da je u braku sa Jasminom Drobićem rodjen 1. jula 1985. godine Nedžad Drobić i da su stranke do izbijanja ratnih sukoba živjele u Banjoj Luci, te da je predmetni sporni stan Jasmin Drobić dobio na korišćenje kao radnik RTV Sarajevo. Također je u prijedlogu navedeno da je brak stranaka razveden presudom Općinskog suda broj P-2044/98 od 3. novembra 1998. godine i da je zajedničko dijete stranaka povjereno apelantici na zaštitu, odgoj i vaspitanje, s tim da Jasmin Drobić nije obavezan plaćati izdržavanje zbog navodne materijalne nemogućnosti, da je apelantica po zanimanju medicinska sestra, sa mjesečnom platom, od koje samo za iznajmljeni stan za sebe i sina plaća 600,00 Eura, da sama podiže dijete, sama ga izdržava, da je lošeg zdravstvenog stanja, da radi težak posao, da nema drugi dom, niti šansu da ga riješi u Njemačkoj, te je predložila da se njenom prijedlogu udovolji. Jasmin Drobić, kao protivnik-protupredlagač, je 4. marta 2003. godine, također, podnio prijedlog istom sudu, te predložio da se on odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom spornom stanu, a da apelantici prestane svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U obrazloženju prijedloga je naveo da je odlukom SOUR RTV Sarajevo RO Prenos i emitovanje programa broj 04-25/140 od 16. jula 1984. godine dobio na korišćenje predmetni stan, pa je slijedom toga predložio sudu da odbije kao neosnovan prijedlog apelantice, a njegov usvoji.
3. Rješenjem Općinskog suda broj R-606/03 od 14. oktobra 2004. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice, a usvojen protuprijedlog Jasmina Drobića kojim je određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, apelantici prestaje pravo sunosioca stanaraskog prava na istom. Rješenjem je, također, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je proveo dokazni postupak uvidom u: Odluku i Rješenje SOUR RTV Sarajevo (kojima je utvrđeno da je Jasminu Drobiću dodjeljen na korišćenje predmetni sporni stan); Ugovor o korišćenju predmetnog stana (kojim je utvrđeno da je na osnovu Odluke i Rješenja Jasmin Drobić 17. jula 1984. godine zaključio Ugovor o korišćenju predmetnog stana); spis Osnovnog suda II u Sarajevu broj P-2044/98 (kojim je utvrđeno da je 3. novembra 1998. godine po zajedničkom prijedlogu apelantice i Jasmina Drobića razveden njihov brak zaključen 27. oktobra 1984. godine pred Matičnim uredom Opštine Banjaluka, te da je presuda pravosnažna sa 15. novembrom 1998. godine, da je dijete stranaka, Nedžad Drobić, povjeren na zaštitu, vaspitavanje i izdržavanje majci-apelantici, a otac obavezan da na ime izdržavanja mjesečno doprinosi iznos od 15% od LD-a počev od 3. novembra 1998. godine, te da je brak razveden zbog teškog i trajnog poremećaja bračnih odnosa usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv); Uvjerenje Centra javne bezbjednosti Banja Luka (kojim je utvrđeno da je apelantica sa 14. decembrom 2001. godine imala prijavljeno prebivalište u Banjoj Luci), Uvjerenje PU Centar Sarajevo (kojim je utvrđeno da Jasmin Drobić od 12. avgusta 1996. godine ima prijavljen boravak u Sarajevu); Ugovor o zamjeni nekretnina od 10. septembra 1994. godine i dopunu Ugovora o zamjeni nekretnina od 11. septembra 1996. godine (kojim je utvrđeno da je Jasmin Drobić zaključio sa Mirkom Dursumom Ugovor za zamjeni nekretnina i to porodične kuće u Banjoj Luci i nekretnina u Sarajevu); podnesak tužitelja Jasmina Drobića upućen Osnovnom sudu u Banjoj Luci na broj P-605/02 (kojim je utvrđeno da se kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem P-605/02 vodi spor o utvrđenju ništavosti Ugovora o zamjeni nekretnina od 10. septembra 1994. godine); Potvrdu Javnog RTV Servisa (kojom je utvrđeno da je Jasmin Drobić od 1. juna 2003. godine do 31. decembra 2003. godine imao prosječna mjesečna primanja od 577,10 KM, a od 1. januara 2004. godine do 31. marta 2004. godine mjesečna primanja od 616,00 KM), Potvrdu o primanjima apelantice (kojom je utvrđeno da je za juli 2003. godine na ime LD-a ostvarila iznos od 1.666,00 Eura, za avgust 2003. godine iznos od 1.804,61 Eura, za septembar 2003. godine iznos od 1.587,77 Eura, za oktobar 2003. godine iznos od 1.625,68 Eura, za novembar 20
03. godine iznos od 2.445,94 Eura, za decembar 2003. godine iznos od 1.664,74 Eura, za januar 2004. godine iznos od 1.624,75 Eura i za februar 2004. godine iznos od 1.520,67 Eura); Rješenje Općinskog suda u Korčuli broj Z-28/93 (kojim je utvrđeno da je Nedžad Drobić vlasnik nekretnina i to k.č. broj 66 iz z.k. ul. 153 K.O. Stanković); Uvjerenje ZK Ureda Općinskog suda suda (kojim je utvrđeno da Jasmin Drobić nema na svom imenu evidentiranih nekretnina u Katastarskoj Opštini Sarajevo), Uvjerenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (kojim je utvrđeno da je Jasmin Drobić uveden u posjed predmetnog spornog stana 29. oktobra 2001. godine); i nalaz vještaka Kasima Zuluma od 15. jula 2004. godine (kojim je utvđeno da je objekat u Sarajevu u ul. Humska broj 97. i to sprat kuće, koji čini zasebnu stambenu cjelinu-stan, uslovan za stanovanje).
5. Nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u naprijed navedene materijalne dokaze i saslušanjem stranaka), Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 20. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tesktu: ZSO) određeno da po razvodu braka raniji bračni drugovi, koji su nosioci stanarskog prava, treba da se sporazumiju koji će od njih biti nosilac stanarskog prava, te ako sporazuma nema, što je u konkretnom predmetu, to sud po istome odlučuje, vodeći pri tome računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden kao i drugim socijalnim okolnostima. Iz provedenih dokaza je utvrđeno, a što je među strankama i nesporno, da je sporni predmetni stan dodjeljen protivniku-protupredlagaču, prije zaključenja braka sa apelanticom-protuprotivnikom, te da je prije zaključenja braka protivnik-protupredlagač imao u vlasništvu i porodičnu kuću u Banjoj Luci, gdje su stranke i živjele do rata, odnosno do napuštanja Banje Luke u ratu. Općinski sud je dalje istakao da je nesporno, što su stranke i potvrdile u iskazima, da apelantica nije nikada ušla u posjed spornog stana, odnosno da je prije izbijanja rata 1991. godine samo jednom ušla u sporni stan u kojem nije ni prenoćila, a da je protivnik-protupredlagač po Odluci Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo uveden u posjed stana 2001. godine. Iz provedenih dokaza je, kako je to sud naveo, utvrđeno da je apelantica po prvom dolasku u Sarajevo 1996. godine samo prijavila boravak i da nije vidljivo da postoji želja kod iste da se nastani i živi u Sarajevu, tj. u spornom stanu, jer apelenatica ima stalno zaposlenje u Njemačkoj. Dalje je navedeno da su neosnovani i navodi apelantice da sama izdržava zajedničko dijete stranaka i da je protivnik-protupredlagač zanemario svoju zakonsku obavezu izdržavanja i da o izdržavanju mldb djeteta presudom o razvodu braka nije odlučivano, jer je u toku postupka utvrđeno da je protivnik-protupredlagač zajedno sa svojim bratom suvlasničke dijelove na kući u Orebiću prenio na sina stranaka i da protivnik-protupredlagač na ruke sina stranaka shodno svojim mogućnostima-primanjima daje određene novčane iznose, a da mu je presudom o razvodu braka određena obaveza da na ime izdržavanja mldb djeteta mjesečno doprinosi iznos od 15% od LD-a. Također su, prema mišljenju suda, neosnovani i navodi apelantice da bi ista naslijedila stanarsko pravo od umrle bake u Banjoj Luci, da se nije udala za protivnika-protupredlagača, jer je ista u svom iskazu navela da je, prije zaključenja braka sa Jasminom Drobićem, živjela kao podstanar sa ranijim suprugom sa kojim je brak razveden. Općinski sud je konstatovao da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica zaposlena sa prosječnim mjesečnim primanjima od oko 1.500,00 Eura. Nesporno je dalje među strankama, što je također utvrđeno, da se kod Osnovnog suda u Banjoj Luci vodi spor po tužbi protivnika-protupredlagača protiv tuženih Mirka Dursuma i Želimira Dursuma radi utvrđenja ništavosti Ugovora o zamjeni nekretnina i da je postupak u toku. S obzirom da apelantica nije korisnik predmetnog spornog stana, to sud o nužnom smještaju za istu nije ni odlučivao. Odluku da svaka stanka snosi svoje troškove postupka sud je donio na osnovu člana 28. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05). Na osnovu svega naprijed navedenog, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-321/05 od 12. aprila 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda od 14. oktobra 2004. godine.
7. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je odluka prvostepenog suda i po ocjeni drugostepenog suda pravilna i zakonita. Nasuprot žalbenim navodima, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud proveo sve dokaze i utvrdio sve odlučne činjenice za pravilno rješenje ovoga spora. Neosnovan je žalbeni navod apelantice da je prvostepeni sud napravio propuste time što je u svojoj odluci pobrojao dokaze koji su izvedeni u toku postupka, te da je stoga prvostepena odluka manjkava. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je sud u obavezi da u svojoj odluci navede sve dokaze koji su u toku postupka izvedeni i da na osnovu istih donese zaključak o osnovanosti zahtjeva kako je to prvostepeni sud pravilno i učinio. Naime, pozivajući se na odredbe člana 20. ZSO, gdje je regulisano da u slučaju kada nema sporazuma među strankama, sud odlučuje o tome ko će biti nosilac stanarskog prava na stanu, vodeći pri tome računa o stambenim potrebama oba bračnog druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, razlozima zbog kojih je brak razveden i drugim okolnostima, prvostepeni sud je ocjenom svih provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da su opravdani razlozi da se protupredlagač odredi za jedinog nosioca stanarskog prva na predmetnom spornom stanu. Dalje je navedeno u drugostepenom rješenju da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantica nije nikada ni ušla u posjed spornog stana, da je u Sarajevu samo prijavila boravak i da se iz njenog ponašanja i postupaka ne može izvesti zaključak da kod nje postoji želja da se nastani i živi u Sarajevu. Opravdano prvostepeni sud, također, smatra i neosnovanim navode apelantice da ona sama izdržava zajedničko dijete jer nije sporno da je odlukom suda utvrđena obaveza oca da doprinosi za njegovo izdržavanje. To što su njegova primanja oko 600,00 KM nije razlog da se njegov doprinos tretira kao neznatan đeparac kako to žalba tumači. Pravilno prvostepeni sud, prema mišljenju drugostepenog suda, smatra da je apelantica prije zaključenja braka sa protivnikom živjela kao podstanar sa ranijim suprugom pa da se, prema tome, ne može kriviti protivnika-protupredlagača, kao i činjenicu što je navodno iseljenjem iz kuće apelantica izgubila pravo da eventualno podnese zahtjev za stan ili na drugi način riješi svoje stambeno pitanje. Činjenica je da apelantica već duži period živi u Njemačkoj, radi i očigledno je, kako je to naveo drugostepeni sud, da od primanja koje ima može da živi jer bi u protivnom do sada promijenila mjesto stanovanja, odnosno boravka.
8. Kantonalni sud je dalje naveo da žalba ne nudi dokaz da je apelantici strogo ograničen daljnji boravak u Njemačkoj, jer iz stanja spisa i predočenih dokaza je vidljivo da je i ranije godišnje produžavala dozvolu boravka, pa je prvostepeni sud i ovu činjenicu u svojoj odluci pravilno cijenio. Zdravstveno stanje apelantice (povećana dioptrija, smetnje sa kičmom, problemi psihičke prirode) kako iz stanja spisa proizlazi datiraju još od 1995 godine, kako je konstatovano u pismenom nalazu Klinike za rehabilitaciju datiranim sa 1999 godinom, nakon čega je apelantica nastavila sa boravkom i radom u Njemačkoj kako je to tokom postupka i utvrđeno. Isto tako je Kantonalni sud naveo da nema uporišta ni žalbena tvrdnja da je apelantici pobijanom prvostepenom odlukom odlukom uskraćeno pravo na dom, jer je nesporno da ona u predmetnom spornom stanu nije nikada ni stanovala, niti boravila. U odnosu na žalbene navode u pogledu nekretninakuće u Banjoj Luci, koju je protupredlagatelj mijenjao za nekretnine u Sarajevu, pravilno je utvrđeno da je drugo lice prenijelo na sebe pravo vlasništva i iste koristi dok nekretnine u Sarajevu nisu uknjižene na protupredlagatelja, te da se oko predmetnih nekretnina vodi spor pa se, kako je to naveo drugostepeni sud, za razliku od navoda žalbe ne može prihvatiti da je protupredlagatelj stambeno obezbjeđen. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepeno rješenje pobija žalbom a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja primjenom odredbe člana 235. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/06, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001567 od 10. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda od 12. aprila 2007. godine.
10. U obrazloženju je revizijski sud naveo da je drugostepeni sud, postupajući u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, ispitao pobijano prvostepeno rješenje i ocijeno sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, te je pri tome izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do koga je prvostepeni sud došao pravilnom primjenom člana 8. ZPP. Slijedom pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, revizijski sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 20. ZSO, pa stoga ne stoji revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je dalje naveo da primjećuje da su svi revizijski prigovori bili ujedno i žalbeni prigovori na koje je drugostepeni sud odgovorio, a sa čijim se stavom i pravnim obrazloženjem u cijelosti slaže i revizijski sud. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sud je pravilno cijenio sve provedene dokaze i okolnosti spornog slučaja. Stoga je Vrhovni sud istakao da ne može prihvatiti ni revizijski prigovor da je ovakvim odlukama suda, povrijeđeno pravo apelantice na dom. Po izjavi apelantice, ona je sve vrijeme živjela u stanu sa svojom bakom koja je umrla, pa smatra da je useljenjem u kuću protivnika u Banja Luci izgubila pravo konkurisati na stan po osnovu radnog odnosa ili na prenos stanarskog prava iza umrle bake. Međutim, apelantica zanemaruje činjenicu da je stan svoje bake napustila prije zaključenja braka sa protivnikom-protupredlagačem, jer je sa ranijim suprugom živjela kao podstanar. Vrhovni sud je dalje konstatovao da je, također, neosnovan i revizijski prigovor da protivnik-protupredlagač nije dovoljno doprinosio izdržavanju zajedničnog djeteta i da njegov doprinos ne može biti niti džeparac odraslom mladiću. To što mjesečna primanja protivnika-protupredlagača iznose oko 600 KM, prema mišljenju revizijskog suda, ne može biti razlog da se njegov doprinos (15% ličnog dohotka) tretira kao neznatan džeparac. Ovo tim prije što se iz ponašanja protivnika-protupredlagača može zaključiti da on bježi od svoje obaveze, u čemu i prilog ide i činjenica je 1/2 kuće čiji je bio vlasnik u Orebiću poklonio svom sinu. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja primjenom odredbe člana 248., a u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP.
11. Apelantica smatra da su osporene odluke rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činejničnog stanja u dokaznom postupku, te proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe člana
20. ZSO), navodeći da joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelantica se u apelaciji žali na povredu prava na pravično suđenje, imovinu i dom, a iz razloga što su nadležni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio nižestepene odluke redovnih sudova u kojima je odlučeno da nije osnovan prijedlog apelantice da joj se prizna isključivo pravo nosioca stanarskog prava na predmetnom spornom stanu, a u skladu sa odredbama ZSO. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović