Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4070/09 (M. D.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4070/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4070/09, rješavajući apelaciju Mehmeda Dizdara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Dizdara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002557 09 U od 23. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Dizdar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Stoca, podnio je 22. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002557 09 U od 23. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1051140298 od 24. novembra 2008. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 525,0398 KM, počev od 20. februara 2008. godine, koji mu iznos pripada i na dan donošenja rješenja. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1051140298 od 21. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Kantonalne administrativne službe od 24. novembra 2008. godine.

3. U obrazloženju drugostepenog upravnog rješenja je navedeno da je uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrđeno da je apelant 20. avgusta 2008. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon), te da je u provedenom postupku, na osnovu podataka matične evidencije i radne knjižice apelanta registarski broj 5108/70 utvrđeno da se apelant nalazio u radnom odnosu kod KPZ poluotvorenog tipa Mostar, odnosno u osiguranju zaključno sa 3. majom 2007. godine, kao i da je sa navršenih 47 godina penzijskog staža i navršenih 62 godine života ispunio uslove za starosnu penziju u skladu sa članom 30. citiranog Zakona. Odredbom člana 104. stav 1. naprijed navedenog Zakona propisano je da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, kao i činjenicu da su se 3. maja 2007. godine stekli zakonski uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju, ovaj organ nalazi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu pravo na isplatu iste priznao od 20. februara 2008. godine, tj. šest mjeseci unazad od dana podonošenja zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi apelanta, da mu je isplatu starosne penzije trebalo priznati sa 26. junom 2007. godine. Slijedom navedenog, a na osnovu odredaba člana 237. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 2/98) riješeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002557 09 U od 23. novembra 2009. godine odijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Federalnog zavoda od 23. novembra 2009. godine.

5. U obrazloženju presude je navedeno da se tuženi, u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja, pozvao na odredbu člana 104. stav 1. Zakona, kojom je propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjavanja uvjeta propisanih za stjecanje penzije, a ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjavanja uslova, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Odredbom člana 103. istog Zakona je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu i dospijevaju danom ispunjenja uslova propisanih ovim Zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja. S tim u vezi, sud je istakao da iz originalne radne knjižice apelanta, koja se nalazi u spisu predmeta, proizlazi da je on bio u radnom odnosu u KPZ poluotvorenog tipa Mostar od 11. jula 2001. godine do 3. maja 2007. godine, koji datum je naveden kao datum prestanka zaposlenja, te da su identični podaci o datumu prestanka radnog odnosa evidentirani u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika od 18. septembra 2008. godine. Prema rješenju KPZ poluotvorenog tipa Mostar od 14. marta 2007. godine, apelantu je prestao radni odnos sa 3. majom 2007. godine zbog stjecanja prava na penzionisanje. Dalje je navedeno da se, prema odredbi člana 96. stav 1. Zakona, postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika, te da je apelant zahtjev za priznavanje prava podnio nadležnom organu tuženog 20. avgusta 2008. godine, koju činjenicu apelant i ne osporava tužbom. Iako je apelant ispunio uslove za priznavanje prava na starosnu mirovinu sa 3. majom 2007. godine, kada mu je prestao radni odnos zbog ispunjenja uvjeta za penzionisanje i kada mu zaključena radna knjižica, odnosno kada mu je prestalo svojstvo osiguranika, tuženi je, kako je to naveo sud, pravilno utvrdio da apelantu pripada pravo na penziju počev od 20. februara 2008. godine, u skladu sa odredbom člana 104. stav 1. Zakona, jer je apelant zahtjev za priznavanje prava na penziju podnio tek 20. avgusta 2008. godine po proteku roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Kako se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće isključivo na zahtjev osiguranika, u skadu sa odredbom člana 96. stav 1. Zakona, Kantonalni sud je naveo da je to bilo u isključivoj dispoziciji apelanta kada će nakon prestanka osiguranja podnijeti zahtjev, pa razlozi koje je apelant naveo u tužbi-da je zahtjev podnio 20. avgusta 2008. godine nakon što je povukao tužbu koju je podnio Općinskom sudu, a u vezi sa rješenjem o prestanku radnog odnosa, nisu od utjecaja na datum od kada apelantu pripada pravo na penziju, a niti je od utjecaja na rješenje ove upravne stvari stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine izražen u presudi broj 070-0-Rev-07-000929 od 27. maja 2008. godine, koju je apelant naveo u tužbi i koju je priložio uz tužbu.

6. U obrazloženju presude je, također, navedeo da sud smatra da apelant neosnovano tvrdi u tužbi da mu je tuženi donošenjem osporenog drugostepenog rješenja povrijedio prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o zašiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, kako je to istakao sud, tuženi je u postupku donošenja osporenog rješenja omogućio apelantu pravo na izjavljivanje odgovarajućeg pravnog lijeka-pravo na žalbu protiv rješenja prvostepenog organa, te mu je omogućeno i pravo na podnošenje tužbe, koje je pravo apelant i iskoristio. Kantonalni sud, također, smatra da osporenim drugsstepenim rješenjem nije apelantu onemogućeno pravo na uživanje imovine u skladu sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kako to neosnovano tvrdi apelant u tužbi, jer je tuženi priznao apelantu pravo na mirovinu i njenu isplatu u skladu sa odredbom člana 104. stav 1. Zakona. Isto tako je, prema mišljenju suda, neosnovan navod apelanta iz tužbe da je odredba člana 104. stav 1. Zakona protivna Ustavu Bosne i Hercegovine, jer niti Ustavni sud, a niti Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, koji je nadležan utvrđivati da li je određeni zakon koji je donio Parlament FBiH u skladu sa Ustavom, nije donio odluku da je navedena odredba Zakona suprotna ustavu, niti je apelant o tome priložio uz tužbu odgovarajući dokaz. Na temelju izloženog, sud smatra da je tuženi pravilno, u skladu sa odredbom člana 104. stav 1. Zakona, utvrdio da apelantu pripada pravo na starosnu penziju počev od 20. februara 2008. godine, od kada mu pripada i pravo na njenu isplatu. Kantonalni sud, također, smatra da je tuženi osporena rješenja donio sukladno odredbama Zakona o upravnom postupku, koji se primjenjuje i na postupak ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja u skladu sa odredbom člana 7. Zakona. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, pa je odlučeno kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05).

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene i tumačenja materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Apelant je naveo da Kantonalni sud, potvrđujući nižestepena upravna rješenja, pogrešno tumači i primijenjuje odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, posebice odredbu člana 104. stav 1. istog Zakona koja je, prema mišljenju apelanta, ujedno protivna Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, što za posljedicu ima neopravdano uskraćivanje apelanta za šest zaostalih-neisplaćenih penzija.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom tražio da se poništi drugostepeno rješenje tuženog Federalnog zavoda od 21. januara 2009. godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje Kantonalne administrativne službe od 24. novembra 2008. godine o priznanju prava apelantu na starosnu penziju. Pri tome, apelant je smatrao da ta penzija nije pravilno određena, jer su nadležni upravni i sudski organi pogrešno primijenili odredbe materijalno-pravnih propisa o utvrđivanju početka isplate starosne penzije kao i neisplaćenih zaostataka. Međutim, pravno shvatanje Kantonalnog suda i, ranije, nižestepenih upravnih organa tuženog, dato u obrazloženju osporene presude, nema za posljedicu, prema mišljenju Ustavnog suda, kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Naime, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu zaključkom upravnih i sudskih organa da je apelant uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju ispunio 3. maja 2007. godine, a zahtjev za ostvarivanje predmetnog prava podnio 20. augusta 2008. godine, po mu je isplatu starosne penzije valjalo utvrditi počevši od 20. februara 2008. godine, dakle šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj stav se bazira na primjeni odredbe člana 104. stav 1. Zakona, koju Ustavni sud ne smatra protivnom Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, imajući u vidu činjenicu da se već i ranije u svojoj dosadašnjoj praksi bavio pitanjem primjene odredbe člana 104. stav 1. Zakona (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-1232/06 od 3. aprila 2008. godine, st. 38. i 39). Konačno, u pogledu zaostalih a neisplaćenih penzija Ustavni sud nalazi da nadležni organi, također, nisu povrijedili načela pravičnog postupka i prava na imovinu zaključkom da nema osnova za isplatu navodno zaostalih penzija, jer te zahtjeve apelant nije postavio odmah nakon prestanka radnog odnosa.

12. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4070/09 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio