Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-843/09 (A. Š.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 241, 253
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 45
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 36
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-843/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 843/09, rješavajući apelaciju Abida Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abida Šarića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002151 08 U od 10. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abid Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002151 08 U od 10. marta 2009. godine.
2. Privremenim rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1841-9109/05-1 od 22. juna 2005. godine apelantu, kao vojnom osiguraniku, je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 428,74 KM, počevši od 31. decembra 2004. godine u skladu s odredbama Uredbe povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH („Službene novine FBiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1841-1920/07-1 od 21. novembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za obnovu postupka okončanog rješenjem Kantonalne administrativne službe od 22. juna 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da, kako je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u svojoj Presudi broj 070-0-Uvp-0-000 179 od 29. juna 2006. godine zauzeo stanovište da je kod obračuna penzijskog osnova pravilna primjena čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 32/01,73/05 i 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a na osnovu člana 10. stav 1. Uredbe, se ne može drugačije riješiti upravna stvar u ovom predmetu, pa je u skladu s odredbama člana 253. stav 3. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) riješeno kao u dispozitivu rješenja.
4. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) broj 1980079994 od 18. augusta 2004. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepeno rješenje Kantonalne službe od 22. novembra 2007. godine, te se ožalbeno rješenje mijenja tako što se apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja odbija. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrđeno da je apelant podneskom od 22. februara 2007. godine zatražio izmjenu pravosnažnog rješenja od 22. juna 2005. godine kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju u skladu s odredbama Uredbe a primjenom odredbi člana
100. Zakon o PIO. Međutim, prema mišljenju drugostepenog organa, prvostepeni organ je podnesak imenovanog od 22. februara 2007. godine pogrešno okvalifikovao kao prijedlog za obnovu postupka, zbog čega je valjalo apelantovu žalbu djemilično uvažiti te izmijeniti ožalbeno rješenje. Dalje je utvrđeno da je prvostepeni organ rješenjem od 22. juna 2005. godine pravilno utvrdio penzijski osnov za apelanta u skladu s odredbama člana 4. stav 2. Uredbe na osnovu prosjeka plaća za period od 1999. do 2003. godine, kojom prilikom je njegovu plaću ostvarenu u 1999. godini pravilno valorizirao koeficijentom valorizacije 0,582 a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000 prema odredbama čl. 45. i 46. Zakona o PIO koji se, prema odredbi člana 10 stav 1. Uredbe, primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana spomenutom Uredbom. S tim u vezi, Federalni zavod za PIO je istakao da je ovakvo pravno stanovište podržao i Vrhovni sud u svojoj Presudi broj 070-0-Uvp-06-000179 od 29. juna 2006. godine. Dalje je u obrazloženju drugostepenog rješenja navedeno da je odredbom člana 100. stav 1. Zakona o PIO propisano da se pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može izmijeniti novim rješenjem ako je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava. Kako je pravosnažnim rješenjem od 22. juna 2005. godine pravilno utvrđen penzijski osnov i visina apelantove penzije to je, prema mišljenju drugostepenog organa, neosnovan apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja jer nije došlo do povrede zakona na štetu korisnika prava-apelanta, pa je njegova žalba u ovom djelu neosnovana. Zbog svega izloženog, a na osnovu odredaba člana 241. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/09; u daljnjem tekstu: ZUP), odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002151 08 U od 10. marta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Federalnog zavoda za PIO od 18. augusta 2008. godine.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, pravilnom primjenom Zakona o PIO i Uredbe, nadležni prvostepeni organ rješenjem od 22. juna 2005. godine pravilno utvrdio apelantovo pravo na starosnu penziju i njenu visinu, te je osporena rješenja donio pravilnom primjenom ZUP-a, koji se primjenjuje i na postupak ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, u skladu s odredbom člana 7. Zakona o PIO. Iz tih razloga, sud je istakao da nije bilo zakonskog osnova da se primjenom odredbe člana 100. stav 1. Zakona o PIO izmijeni pravomoćno rješenje tuženog od 22. juna 2005. godine, kako je to apelant tražio zahtjevom od 22. februara 2007. godine, a kako je to pravilno odlučio tuženi osporenim drugostepenim rješenjem. Dalje je u obrazloženju navedeno da sud smatra da su neosnovani navodi tužbe da u 2004. godini, kada je odlučivano o apelantovom pravu, prvostepeni organ nije imao a niti je nadležni organ objavio bilo kakvo saopćenje i bilo kakve koeficijente valorizacije za osobe koje u toj godini ostvaruju pravo na penziju. Naime, prilikom donošenja rješenja od 22. juna 2005. godine prvostepeni organ je raspolagao podacima o koeficijentu valorizacije za 1999, 2000. i 2001. godinu koji su objavljeni u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 25/03. U tom saopćenju je navedeno da je koeficijent valorizacije za 1999. godinu 0,582, koji je tuženi i primijenio prilikom određivanja visine apelantove penzije za tu godinu. Za 2000. i 2001. godinu koeficijent valorizacije je bio 1.000, i tuženi ga je primijenio i za 2002. i 2003. godinu, pa kako je prema tim koeficijentima tuženi uzeo plaće u nominalnom iznosu bez valorizacije, za te godine i nije bitno da li su objavljeni podaci o koeficijentima valorizacije plaća, posebno ako se ima u vidu da je apelant tražio izmjenu rješenja od 22. juna 2005. godine samo zbog primjene koeficijenta valorizacije za 1999. godinu, a što je tražio i tužbom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na štetu apelenta, pa je primjenom odredbe člana 36. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) odlučio kao u izreci ove presude.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedneog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je Uredbom navedeno da se penzijski osnov utvrđuje na osnovu prosjeka plaća, bez naznake da će se vršiti valorizacija za 1999. godinu, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o PIO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u Odluci AP-
1180/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja apelantovog prava na penziju po povoljnijim uvjetima za vojne osiguranike i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu i utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, zaključeno je da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani, kao i da Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S tim u vezi, u navedenoj odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na utvrđivanje prava na penziju stečenu na osnovu Uredbe iz 2004. godine, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović