Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4141/09 (A. L.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4141/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4141/09, rješavajući apelaciju Azrije Lević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azrije Lević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003259 09 U od 26. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1095354433 od 16. jula 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton broj 1095354433 od 11. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azrija Lević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnijela je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003259 09 U od 26. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-

1095354433 od 16. jula 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1095354433 od 11. februara 2009. godine.

2. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08; u daljnjem tekstu: Uredba), Kantonalna administrativna služba je donijela Rješenje broj 1095354433 od 11. februara 2009. godine kojim nije priznala apelantici pravo na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđeno da je apelantica rođena 8. jula 1949. godine i da je ostvarila pravo na porodičnu penziju u smislu odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kantonalna administrativna služba je dalje navela da je odredbom člana 7. stav 2. Uredbe propisano da lica koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim odredbama ne mogu koristiti pravo po ovoj Uredbi. S obzirom na to da je apelantica ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima, Kantonalna administrativna služba je zaključila da apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 7. stav 2. Uredbe odlučivši kao u dispozitivu rješenja.

3. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1095354433 od 16. jula 2009. godine apelanticina žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe broj 1095354433 od 11. februara 2009. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Federalni zavod PIO je ponovio utvrđeno činjenično stanje prvostepenog organa, odnosno da je apelantici priznato pravo na porodičnu penziju počevši od 1. novembra 1997. godine po ranijim propisima (Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja), te citirao odredbu člana 7. stav 2. Uredbe. Također je istaknuto da je odredbom člana 7. stav 3. Uredbe propisano da lica koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima, a dobitnici su ratnih priznanja i odlikovanja iz člana 5. stav 3. (I grupe) Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 70/05 i 61/06), i lica koja imaju lični čin brigadira ili viši čin u Vojsci Federacije, mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava u skladu sa navedenom Uredbom zaključno sa 18. junom 2008. godine. Imajući u vidu činjenicu da je apelantica ostvarila pravo na porodičnu penziju po ranijim propisima, te kako apelantica ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz člana 7. stav 3. Uredbe, Federalni zavod PIO je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno, a apelanticina žalba neosnovana.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 003259 09 U od 26. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu kojom je pokrenula upravni spor protiv Rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1095354433 od 16. jula 2009. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da je iz dokaza u spisu vidljivo da je apelantica 15. marta 2007. godine podnijela nadležnom organu zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe. Iz izjave date na zapisnik prvostepenom organu proizlazi da je pravo na porodičnu penziju apelantica ostvarila nakon smrti svoga supruga, te da je saglasna da joj se obustavi isplata porodične penzije danom donošenja rješenja o pravu na starosnu penziju po osnovu Uredbe, pod uvjetom da ta penzija bude povoljnija od ostvarene porodične penzije. Dakle, nesporno je da je apelantici priznato pravo na porodičnu penziju po ranijim propisima (Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja), zbog čega apelantica, u skladu sa odredbama člana 7. st. 2. i 3. Uredbe, ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Naime, organi uprave su ispravnim tumačenjem navedenih odredbi Uredbe pravilno zaključili da apelantica ne može ostvariti pravo na starosnu penziju. Također, sud je istakao da je neosnovan apelanticin navod da se odredba člana 7. stav 2. Uredbe odnosi samo na lica koja su po ranijim propisima ostvarila pravo na starosnu penziju. Naime, spomenutom odredbom je navedeno «pravo na penziju» (znači pravo na bilo koju penziju), odnosno ne navodi se «pravo na starosnu penziju», kako to apelantica smatra. Neosnovan je i apelanticin prigovor koji se odnosi na pogrešno tumačenje riječi «po ranijim propisima» iz člana 7. stav 2. Uredbe, jer proizlazi da Uredba nije raniji propis u odnosu na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) i ranije uredbe kojima su se utvrđivali povoljniji uvjeti za sticanje prava na starosnu penziju za određene kategorije lica. Dalje, neosnovan je i njen prigovor koji ukazuje na neprimjenjivanje člana 113. Zakona o PIO-u u konkretnom slučaju, zbog toga što je navedenim članom propisano da ako osiguranik, odnosno korisnik penzije, ispuni uvjete za sticanje prava na dvije ili više penzija po ovom zakonu, može koristiti samo jednu penziju po vlastitom izboru. Naime, navedena odredba regulira pravnu situaciju kada osiguranik po Zakonu o PIO-u, a ne po Zakonu o PIO-u i Uredbi kako to smatra apelantica, ispuni uvjete za sticanje prava na dvije ili više penzija.

5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene suprotno relevantnim domaćim propisima zbog čega su povrijeđena njena navedena prava. Naime, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju dostavila svu potrebnu dokumentaciju iz koje proizlazi da ostvaruje propisane uvjete za sticanje prava na starosnu penziju u skladu sa Uredbom. Dalje, navodi da su nadležni organi uprave i Kantonalni sud pogrešno primijenili odredbe člana 7. stav 2. Uredbe, odnosno član 113. Zakona o PIO-u u konkretnom slučaju. Apelantica smatra da se odredba člana 7. stav 2. Uredbe odnosi samo na lica koja su stekla starosnu penziju, odnosno da joj se na osnovu člana 113. Zakona o PIO-u trebalo priznati pravo na starosnu penziju i ujedno prestati pravo na porodičnu penziju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ističe da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantica se žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, njeni navodi u vezi sa povredom ovih prava identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a kako je takve navode Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, to Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović