Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4537/10 (Z. T.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4537/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4537/10, rješavajući apelaciju Zijada Turkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Turkovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-

10/1070 od 30. septembra 2010. godine i broj X-KRN-10/1070 od 23. septembra 2010. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Turkovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-

10/1070 od 30. septembra 2010. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-10/1070 od 23. septembra 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Turković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-10/1070 od 23. i 30. septembra 2010. godine. Apelant je, također, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje na slobodu uz „određivanje mjera zabrane predviđenih odredbama čl. 126. i 126.a ZKPBiH“ do okončanja postupka povodom apelacije.

2. Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-10/1070 od 23. septembra 2010. godine apelantu odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji prema donesenom rješenju može trajati najduže do 21. oktobra 2010. godine zbog razloga propisanog članom 132. stav 1. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09, u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Sud BiH je apelantu odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZBiH, razbojništva iz člana 289. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11, u daljnjem tekstu: KZFBiH) i ubistva na svirep način iz člana 166. stav 2. KZFBiH.

3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je povodom prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu [i drugim osumnjičenim] održao ročište 23. septembra 2010. godine. Dalje, navedeno je da je Sud BiH, nakon razmatranja navoda Tužilaštva BiH i apelanta, te izvršenog uvida u dostavljene dokaze, zaključio da je prijedlog Tužilaštva BiH osnovan u dijelu koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje o počinjenju inkriminisanih radnji u odnosu na apelanta iz pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKPBiH, a , nasuprot tome, utvrdio je da je zahtjev za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) neosnovan.

4. Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant, kao pripadnik organizovane grupe ljudi, počinio predmetna krivična djela, kao opšteg uslova za određivanje pritvora, utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz svoj prijedlog, među kojim su i Dopuna izvještaja o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu od 21. septembra 2010. godine protiv apelanta i dr., apelantove pismene izjave, Saše Stjepanovića, Isljama Kalendera, fotokopije pismene izjave Emira Zekovića od 11. i 17. septembra 2010. godine, kao i dopune od 21. septembra 2010. godine, te drugi taksativno navedeni dokazi (pismene izjave, službene zabilješke, zapisnik o lišenju slobode apelanta i potvrda), kao i materijal koji je ustupilo Kantonalno tužilaštvo Sarajevo.

5. Dalje, navedeno je da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant najranije od 2006. godine organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal, u smislu člana 1. stav 20. KZBiH, koja je organizovana radi neovlaštene trgovine narkoticima, krivičnih djela protiv života i tijela, razbojništava i drugih krivičnih djela na području BiH i susjednih država a kojoj su pristupili S.,S, S.D., I.K., E.Z., M.Z., H.M. i druga nepoznata lica koja su bila pod punom kontrolom i nadzorom apelanta (od njega su primali naknadu u novcu i drogi), te učestvovali u podjeli dobiti od izvršenih krivičnih djela. Sud BiH je istakao da se iz priloženih dokaza može osnovano pretpostaviti da su suština djelovanja ove organizacije, njen cilj i osnovni izvor finansiranja bila neovlaštena trgovina narkoticima u velikim količinama, i to drogama heroinom i kokainom koje su dalje prodavane na području BiH, ali je i odvožena u druge zemlje, nakon uvećanja mase i miješanja sa primjesama. Također, navedeno je da dokazi upućuju na osnovanu sumnju da su pripadnici spomenute grupe organizovali i pripremili, te izvršili, zajedno sa njima poznatim licima porijeklom iz Srbije, razbojništvo u Cargo centru MA Sarajevo kada je otuđeno 1,6 miliona KM u raznim apoenima i valutama na štetu ABS banke Sarajevo, te kada je korišteno vatreno oružje i vozilo „audi Q7“ koje je prethodno otuđeno od Jasmina Bahte. Dalje, navedeno je da iz dokaza proizlazi i da su pripadnici navedene organizacije u toku 2010. godine izvršili ubistva na posebno okrutan i podmukao način Mithata Mekića i njegove nevjenčane trudne supruge Lusie Salac Cortez zv. Brazilka, kao i Vernera Ajdarija i Marija Tolića iz Zenice, koje su poslije zakopali na tajnim lokacijama u rejonu Pazarića i u zahvatu putne komunikacije Zenica – Kakanj, u blizini devastiranih kuća.

6. Sud BiH je, također, detaljno pojasnio šta proizlazi iz iskaza osumnjičenog Hajrudina Memovića i doveo ga u vezu sa iskazima M.F., T.A. i Memovićeve djevojke E.A. Dalje, Sud BiH je naveo i da iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenog Isljama Kalendera proizlazi, između ostalog, da se apelant bavio preprodajom opojnih droga (kokain i heroin), navodeći da je za njega radio Saša Stjepanović, koji je u svom vozilu BMW 525 imao poseban bunker u koji je mogao stati do deset kilograma heroina, te da je apelant u više navrata u njegovoj garaži skladištio robu koju je dalje prodavao, kao i da je on lično učestvovao u prodaji kokaina po apelantovom nalogu. Također, Kalender je na detaljan način opisao kako je apelant vršio pripreme za izvršenje pljačke Cargo centra MA u Sarajevu. Navedeno je i da je ovaj osumnjičeni izjavio da je ubistva Ajdarija, Tolića, Mekića i njegove djevojke izvršio apelant zbog toga što im je dugovao veliki novac koji se tiče preprodaje opojnih droga, ističući da mu je lično apelant pokazao grobnicu u kojoj je zakopao ostatke Marija Tolića.

7. Dalje, Sud BiH je istakao da u fazi krivičnog postupka, kada je istraga gotovo na početku, osnovana sumnja predstavlja niži stepen izvjesnosti i uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od određenog lica u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice. Stoga je Sud BiH zaključio da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetne inkriminisane radnje, čime je ispunjen prvi i opšti uslov za određivanje mjere pritvora.

8. U pogledu posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da smatra da su ispunjeni uslovi predviđeni navedenom zakonskom odredbom. Naime, Sud BiH je ukazao da sama priroda konkretnih krivičnih djela i brojnost saučesnika ukazuju na složenost istrage i neophodnost da se sasluša veći broj lica u svojstvu svjedoka ili saučesnika, zbog čega je osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke i na taj način ometati efikasnost krivičnog postupka. Također, navedeno je da radnje koje će Tužilaštvo BiH u budućnosti provesti mogu usmjeriti istragu kako prema drugim osumnjičenim (koji sasvim realno postoje s obzirom na utvrđeno postojanje osnovane sumnje da se radi o organizovanoj i koordiniranoj grupi lica koja djeluju u BiH i van njenih granica), tako i prema eventualno drugim djelima na koje apelant i drugi osumnjičeni sasvim realno mogu ostvariti negativan utjecaj ukoliko budu pušteni na slobodu. Sud BiH je istakao da sve navedene činjenice opravdano ukazuju na postojanje osnovane bojazni da bi apelant i ostali osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike a tako i na kvalitet vođenja i okončanja same istrage, sve radi izbjegavanja krivične odgovornosti za djela koja im se u ovom predmetu stavljaju na teret.

9. Također, Sud BiH je istakao da je u ovoj fazi postupka, kada je sasvim očigledno da dokazi još nisu osigurani, stepen uvjerenja koji mora postojati u odnosu na egzistiranje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere pritvora iz navedene tačke sigurno manji u odnosu na onaj stepen bojazni koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage. Sud BiH je istakao da, uzimajući u obzir da je istraga protiv apelanta i dr. gotovo na početku, kao i činjenicu da Tužilaštvu BiH tek predstoji obiman proces osiguranja dokaza, odnosno saslušanja svjedoka i provođenja drugih radnji dokazivanja, na što je Tužilaštvo BiH ukazalo u podnesenom prijedlogu, smatra da je u ovom momentu neophodno poduzeti sve potrebne korake kako bi se zaštitio krivični postupak, odnosno kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage u predmetnom postupku. Stoga je, prema zaključku Suda BiH, ispunjen i poseban zakonski razlog za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

10. Dalje, u odnosu na poseban pritvorski razlog predviđen članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da smatra da su ispunjeni svi zakonom predviđeni preduslovi za određivanje pritvora i po ovom osnovu. U tom smislu navedeno je, prije svega, da se apelant sumnjiči za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili duže, čime je ispunjen opšti i generalni preduslov za određivanje pritvora po ovom osnovu. Pored toga, Sud BiH je istakao da je osnovan navod Tužilaštva BiH da je način izvršenja krivičnog djela ubistava [za koja se tereti apelant] (kasapljenje leševa i zalivanje betonom) u javnosti izazvalo gnušanje i osudu koja bi se mogla pretvoriti u javnu reakciju koja može izazvati narušavanje javnog reda. Sud je posebno ukazao da je javnost dugo vremena izložena ukazivanju na sveopštu kriminalizaciju društva i razorna djejstva organizovanog kriminala, što, prema mišljenju suda, stvara subjektivno osjećanje nesigurnosti građana u širem smislu. Ako se uz ovu činjenicu ima u vidu i osjećanje nesigurnosti koje su krivična djela razvila kod rodbine žrtava, kako je istakao Sud BiH, onda se prijetnja po javni red mora uzeti kao realna činjenica.

11. Dalje, u pogledu prijedloga Tužilaštva BiH o određivanju pritvora apelantu iz pritvorskog osnova navedenog u članu 132. stav 1. tačka c), Sud BiH je istakao da je utvrdio da nije osnovan. Naime, kako je naveo Sud BiH, Tužilaštvo BiH nije ponudilo konkretne i jasne dokaze na osnovu kojih bi se pouzdano moglo zaključiti da bi apelant boravkom na slobodi mogao počiniti nova krivična djela, jer je za ovaj pritvorski osnov neophodno ponuditi konkretne dokaze. Činjenica da se u konkretnom slučaju radi o organizovanom kriminalu sama po sebi nije dovoljan osnov za određivanje pritvora.

12. Sud BiH je istakao da je apelantov prigovor o nedostavljanju dokaza od Tužilaštva BiH u pogledu osnovane sumnje razmotrio sa aspekta člana 5. Evropske konvencije, te da je zaključio da je tužilac za ovakvu odluku u ovoj fazi postupka imao osnov sadržan u članu 47. stav 1. ZKPBiH. Uskraćivanje dokaza u ovoj fazi postupka nije dovelo u pitanje pravo na odbranu apelanta s obzirom na činjenicu da mu je u zakonom regulisanom postupku saopšteno zbog čega se sumnjiči, te mu je data mogućnost da se u prisustvu branilaca izjasni o sumnji koja se protiv njega iznosi. Također, Sud BiH je ukazao i da će ovi zakonski razlozi slabiti tokom istrage zbog čega će tužilac u daljnjoj fazi postupka imati obavezu da odbrani dostavlja dokaze.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Rješenjem broj X-KRN-10/1070 od 30. septembra 2010. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da je ispitalo žalbu i izvršilo uvid u sudski spis, te je zaključilo da je Sud BiH pravilno izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje protiv apelanta, imajući u vidu sve dokaze koje je Tužilaštvo BiH dostavilo sudu. Naime, Apelaciono vijeće je ponovilo koje je sve dokaze u prvostepenom postupku Sud BiH imao na raspolaganju, te da je, analizirajući navedene dokaze, pravilno zaključilo da postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret proizlazi iz dostavljenih dokaza. Dalje, u pogledu prigovora branilaca da je Sud BiH osnovanu sumnju „netačno“ prikazao kao „niži stepen uvjerenja da je počinjeno krivično djelo“, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je stepen osnovanosti sumnje u ovoj fazi postupka, prilikom određivanja pritvora osumnjičenoj osobi, sigurno niži u odnosu na onaj stepen sumnje koji je potreban prilikom podizanja, odnosno potvrđivanja optužnice protiv osumnjičene osobe, ali ona je u svakom slučaju zasnovana na prikupljenim dokazima koji su upućivali da je krivično djelo izvršeno, a kako je to pravilno zaključio i Sud BiH.

14. U pogledu apelantovog prigovora da mu prije ročišta za razmatranje prijedloga za određivanje pritvora nije dostavljen nijedan dokaz o postojanju osnovane sumnje, Apelaciono vijeće je istaklo da odredbom člana 5. stav 3. i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije nije propisano pravo uvida u spise i dokaze od osumnjičenog, odnosno odbrane, prije navedenog ročišta, a da je odredbom člana 226. stav 2, odnosno 47. stav 3. ZKPBiH propisano da tek nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Imajući u vidu samu prirodu i težinu krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, te da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH propisano da se braniocu može uskratiti pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, a na koju odredbu se konkretno pozvao i tužilac, to je Apelaciono vijeće i za ovaj prigovor odbrane istaklo da je neosnovan. Dalje, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je osnovan zaključak apelantovog branioca da se pismenim izjavama osumnjičenih iz kojih proizlazi da se brane šutnjom ne može zasnivati zaključak o postojanju osnovane sumnje, ali Apelaciono vijeće je naglasilo da je postojanje osnovane sumnje Sud BiH ocijenio s obzirom na sve dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo BiH.

15. Pored toga, u odnosu na apelantove navode da lišavanje slobode ne predstavlja stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, Apelaciono vijeće je istaklo da je Sud BiH pravilno zaključio da postoji osnovana bojazan da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, budući da se tereti za krivična dijela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, te s obzirom na to da je sam način izvršenja navedenih krivičnih djela u javnosti izazvao gnušanje i osudu koja bi se mogla pretvoriti u javnu reakciju, odnosno narušavanje javnog reda, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu.

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, ističe da ne postoji opšti uslov za određivanje pritvora, tj. osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, apelant ističe da je Sud BiH, prihvatajući u cijelosti „samo jednostrane navode“ iz prijedloga za određivanje pritvora, utvrdio da postoji osnovana sumnja, te da je navedeno Sud BiH utvrdio iz dokaza koje je taksativno naveo u osporenom rješenju, zatim, iz iskaza M.H., F.M. i T.A., iskaza osumnjičenog Isljama Kalendera i iskaza E.Z. Dalje, apelant navodi da nijedan od dokaza koji Sud navodi u rješenju o određivanju pritvora, a na kojima zasniva osnovanu sumnju, nikada nije dostavljen apelantu ili njegovom braniocu kako bi se oni mogli izjasniti o postojanju osnovane sumnje i kako bi se u sklopu toga mogli izjasniti o zakonitosti pojedinih dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja. Navedeno iz razloga, kako je to istakao apelant, što se postojanje osnovane sumnje uvijek ocjenjuje na osnovu dokaza koji postoje u trenutku te ocjene, te predstavlja opšti uslov za određivanje pritvora, „čija sadržina je nepoznata odbrani, ali čija sadržina u odnosu na citirane pojedine dokaze potvrđuje sumnju odbrane da se na njima ne može zasnovati ni najniži stepen sumnje, kako ga prikazuje pobijano rješenje“. Apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno izvodio i procjenjivao dokaze, te očito davao prednost jednoj strani u odnosu na drugu, pokušavajući ove povrede opravdati netačno primjenjivim i neumjesnim citiranjem člana 47. stav 2.

ZKPBiH.

17. Apelant, dalje, ukazuje na praksu Evropskog suda /Marray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Kremach protiv Francuske i Mansur protiv Turske/, te odluke Ustavnog suda BiH broj AP 694/04 od 23. septembra 2005. godine i broj AP 2582/05 od 16. januara 2007. godine iz kojih slijedi zaključak prema kojem, kako apelant navodi, moraju postojati „dokazi, dokumenti ili forenzički dokazi o radnjama koji pokazuju da ne bi trebalo doći do lišavanja slobode samo na osnovu osjećanja, instinkta ili običnog povezivanja neovisno o tome koliko se pouzdanim oni mogu smatrati kao indikator da je neko učestvovao u izvršenju krivičnog djela, te da mora postojati visok stepen osnovane sumnje kako bi se svaki pojedinac zaštitio od proizvoljnosti“. Dalje, apelant ističe da i samo pobijano rješenje osnovanu sumnju netačno prikazuje „nižim stepenom uvjerenja da je počinjeno krivično djelo“, što je apsolutno znatno drugačije od osnovane sumnje koja je određena članom 20.m) ZKPBiH kao „viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo“. Apelant ističe da pobijanjem postojanja osnovane sumnje postaje bespredmetno pobijanje drugih razloga za pritvor koji su samo produkt opisanih apelantovih povreda.

18. Osim toga, apelant smatra da je povreda njegovih prava učinjena i utvrđenjem da postoje razlozi za pritvor određeni članom 132. stav 1. tač. b) i d) ZKPBiH. Apelant tvrdi da je Sud BiH paušalno naveo mogućnosti za primjenu ovih odredaba, što predstavlja „najdrastičnije kršenje apelantovog prava na identičan način kao što je to navedeno u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu Neđo Zeljaja“. Dalje, apelant navodi je pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka d) pretrpio određene izmjene i sada zahtijeva drugačiji pristup prilikom određivanja ili produžavanja mjere pritvora. Naime, za produženje pritvora po ovom osnovu potrebno je da postoje vanredne okolnosti koje sud bez ikakvog dokaza koje nudi Tužilaštvo BiH prihvata osnovanim i na bazi takve jednostranosti i pretpostavke lišava apelanta slobode. Apelant navodi da je obrazloženje pobijanog rješenja u odnosu na član 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH u koliziji sa odlukom Evropskog suda u predmetu Letellier protiv Francuske u kojoj je navedeno da „potreba da se održi javni red kao osnov za lišavanje slobode može biti primjenjiva tamo gdje bi se moglo pokazati da bi oslobađanje date osobe, zapravo, narušilo javni red u konkretnom vremenu“. U vezi s tim, apelant je istakao da Sud BiH, usprkos paušalnim nagađanjima i pretpostavkama, nije uspio opravdati svoju odluku, jer, osim pukih nagađanja, nije ponudio nijedan dokaz da bi puštanje apelanta iz pritvora zaista i narušilo javni red i mir.

19. Apelant je, također, istakao da je, zbog paralelne mjere zabrane posjećivanja i svakog kontaktiranja sa mldb. djetetom i suprugom, iznenada počeo osjećati psihičke smetnje uzrokovane boravkom u pritvoru, te zabranom posjećivanja i svake (telefonske) komunikacije. Apelant navodi da se, zbog istaknutih smetnji, nije obraćao pritvorskom ljekaru zbog bojazni da, prema njegovim saznanjima, „ne bude otrovan“, što vidno utječe na njegovo psihičko stanje tokom pristupa sudu i posjeta branilaca. Stoga, apelant traži da Ustavni sud do donošenja odluke o ovoj apelaciji usvoji prijedlog za privremenu mjeru i naloži da se „apelant hitno pusti iz pritvora uz sve mjere zabrane predviđene čl. 126. i 126.a ZKPBiH“.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

22. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji, uz to, mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

23. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju redovni sud u dva stepena (Sud BiH i Apelaciono vijeće), pri odlučivanju o prijedlogu Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu, zaključio i obrazložio zašto smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Ustavni sud primjećuje da iz osporenog rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i drugi osumnjičeni, kao i njihovi branioci. Također, Ustavni sud zapaža da rješenje o određivanju mjere pritvora apelantu sadrži obrazloženje iz kojeg proizlazi da je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje, prema mišljenju suda, opravdavaju donošenje rješenja o pritvoru. Sud BiH je u svojim odlukama ukazao koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje, a ovi dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te, najzad, data su jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvatanju. Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim navodima, da je u osporenom rješenju Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.

25. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. b) i d). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u donesenom rješenju naglasio da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata veliki broj osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela i koja je još u početnoj fazi. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentirano obrazložio razloge iz koji proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke i saučesnike, u smislu da istragu Tužilaštva “usmjere u krivom pravcu“. U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH jasno obrazložio da bi, zbog apelantovog puštanja na slobodu, moglo doći do uznemiravanja javnosti, pogotovo uzimajući u obzir početnu fazu predmetnog krivičnog postupka.

26. U pogledu apelantovih navoda da mu prije određivanja pritvora nisu dostavljeni dokazi, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulisano kao opšte pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji idu u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podizanja optužnice, kako je regulisano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će, izuzetno od stava 1. ovog člana, tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredbi ZKPBiH, te da su apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je apelant osporavao sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog (apelanatov branilac je u apelaciji ukazao da, prema njegovom stavu, iz dostavljenih dokaza ne proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelant bio upoznat sa sadržajem dokaza bitnih za donošenje odluke o određivanju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S druge strane, Ustavni sud ističe da svi dokazi, u smislu člana 47. stav 3. ZKPBiH, apelantu treba da budu dostupni nakon podizanja optužnice.

27. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije preuranjena.

30. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. U pogledu apelantovog zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud ukazuje da mjera pritvora koja je apelantu određena osporenim Rješenjem broj X-KRN-10/1070 od 23. septembra 2010. godine može trajati najkasnije do 21. oktobra 2010. godine a da je apelacija podnesena 25. oktobra 2010. godine. Stoga, budući da se apelant nakon podnošenja predmetne apelacije nije više obraćao Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere. 32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović