Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1467/09 (D. G.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1467/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1467/09, rješavajući apelaciju Džeme Galjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džeme Galjića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002263 08 U od 16. aprila 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1170481160 od 15. oktobra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton broj 1170481160 od 3. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemo Galjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002263 08 U od 16. aprila 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1170481160 od 15. oktobra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1170481160 od 3. juna 2008. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1170481160 od 3. juna 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog Rješenja Kantonalne administrativne službe MB 1170481160 od 28. decembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 21. februara 2007. godine podnio zahtjev za izmjenu pravosnažnog Rješenja Kantonalne administrativne službe MB 1170481160 od 28. decembra 2006. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje je navedeno da je rješenjem Kantonalne administrativne službe od 23. novembra 2007. godine odbijen apelantov navedeni zahtjev, kao i da je povodom apelantove žalbe protiv tog rješenja Federalni zavod PIO rješenjem od 11. aprila 2008. godine poništio rješenje od 23. novembra 2007. godine, te predmet vratio na ponovni postupak.

3. Kantonalna administrativna služba je, dalje, istakla da je u ponovnom postupku nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene u smislu odredbe člana 9. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) utvrđeno da je rješenjem službe od 28. decembra 2006. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. juna 2004. godine, da je penzija određena od penzijskog osnova u iznosu od 837,608099 KM, a prema ukupnom penzijskom stažu od 23 godine, devet mjeseci i 29 dana, u visini od 61% od penzijskog osnova. Također je utvrđeno da je rješenjem od 28. decembra 2006. godine utvrđen apelantov penzijski osnov u skladu sa odredbama člana 4. stav 2. Uredbe na osnovu prosjeka plaća iz perioda 1999. do 2003. godine i tom prilikom je apelantova plaća ostvarena u 1999. godini pravilno valorizovana koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000, shodno odredbama čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, do 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji se shodno odredbi člana 10. stav 1. Uredbe primjenjuju na ona pitanja koja nisu regulisana navedenom uredbom. S obzirom na navedeno, Kantonalna administrativna služba je zaključila da je rješenjem od 28. decembra 2006. godine pravilno utvrđen penzijski osnov i visina penzije apelantu, te da je, u skladu sa odredbama člana 100. stav 1. Zakona o PIO, apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja od 28. decembra 2006. godine neosnovan.

4. Rješavajući po apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Federalni zavod PIO je donio Rješenje broj 01/1-1170481160 od 15. oktobra 2008. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Federalni zavod PIO je naveo da je uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrdio činjenično stanje koje je prezentirao na način kako je navedeno u prvostepenom rješenju, te je, u skladu sa odredbom člana 100. stav 1. Zakona o PIO, zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan. S tim u vezi, Federalni zavod PIO je ukazao da je odredbom člana 100. stav 1. Zakona o PIO propisano da se „pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može izmijeniti novim rješenjem, ako je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava“. Budući da su pravosnažnim rješenjem od 28. decembra 2006. godine pravilno utvrđeni penzijski osnov i visina penzije apelantu, Federalni zavod PIO je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za izmjenu navedenog pravosnažnog rješenja jer nije došlo do povrede zakona na apelantovu štetu zbog čega je apelantova žalba neosnovana.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002263 08 U od 16. aprila 2009. godine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je naveo da je sporno pitanje u konkretnoj upravnoj stvari to da li su organi uprave pravilno utvrdili apelantov penzijski osnov, odnosno da li je taj osnov trebalo utvrditi od prosjeka apelantovih valorizovanih plaća, kako su to učinili upravni organi, ili od prosjeka njegovih nevalorizovanih plaća. Zatim, sud je istakao da je Zakon o PIO uredio sve načine sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i da u odnosu na tu oblast prava predstavlja opći zakon, dok drugi zakoni i propisi (uredbe) koji regulišu na drugačiji način sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u odnosu na opći zakon, predstavljaju izuzetak u odnosu na taj zakon, te u odnosu na njega imaju karakter specijalnog zakona, odnosno propisa. U vezi s tim, sud je konstatovao da je općeprihvaćeno pravno načelo da specijalni zakon ili propis derogira (ukida, stavlja van snage) opći zakon i u odnosu na njega predstavlja izuzetak u regulisanju određenog prava, koje je inače predmet regulisanja Općeg zakona, pa taj izuzetak mora biti decidirano predviđen specijalnim zakonom ili propisom, jer će se u suprotnom o istom pitanju primjenjivati odredbe Općeg zakona. Dalje, sud je naveo da je, zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije BiH, donesena navedena uredba, te da je članom 4. stav 2. Uredbe propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano Uredbom iz 2000. godine. Također, sud je konstatovao da, s obzirom na to da se radi o specijalnom propisu u odnosu na Zakon o PIO, kojim se propisuju izuzeci u odnosu na taj zakon kao opći zakon, nepropisivanje da će se penzijski osnov utvrditi na osnovu nevalorizovanog prosjeka plaća upućuje na zaključak da se apelantov penzijski osnov morao utvrditi na način kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. Zakona o PIO, budući da drugačiji način, specijalnim propisom, nije regulisan, te da se zbog toga to pitanje na osnovu člana 10. stav 1. Uredbe moraju primijeniti odredbe Zakona o PIO kao općeg zakona.

6. Kantonalni sud je, dalje, istakao da su, također, neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni organ nije imao, niti je nadležni organ objavio bilo kakvo saopćenje i bilo kakve koeficijente valorizacije za osobe koje ostvaruju pravo na penziju u 2004. godini. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja rješenja od 28. decembra 2006. godine prvostepeni organ raspolagao podacima o koeficijentu valorizacije za 1999, 2000. i 2001. godinu koji su objavljeni u «Službenim novinama Federacije BiH» broj 25/03, te da je u tom saopćenju navedeno da je koeficijent valorizacije za 1999. godinu 0,582, koji je tuženi primijenio prilikom određivanja penzije apelanta za tu godinu, dok je za 2000. i 2001. godinu koeficijent valorizacije bio 1,000, koji je tuženi primijenio i za 2002. i 2003. godinu, pa, kako je prema tim koeficijentima tuženi uzeo plaće u nominalnom iznosu bez valorizacije, za te godine i nije bitno da li su objavljeni podaci o koeficijentima valorizacije plaća. Konačno, sud je istakao da na temelju navedenog smatra da je Federalni zavod PIO pravilnom primjenom odredaba Zakona o PIO i navedene uredbe pravilno utvrdio apelantovo pravo na starosnu penziju.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u postupku određivanja visine starosne penzije pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je došlo do grube povrede upravnog postupka prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, te da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava apelantu određena niža penzija, čime je direktno povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Dalje, apelant ukazuje da je prvostepeni organ prilikom izračuna osnovice za penziju koristio podatke o ostvarenom prosječnom primanju kao petogodišnji prosjek za period od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2003. godine, ali da je prvostepeni organ za 1999. godinu kao polaznu godinu za utvrđivanje penzijske osnove, umjesto koeficijenta valorizacije 1,000, utvrdio koeficijent 0,582, tako da je apelantu valorizovana plaća «sa iznos od 13.420 KM na iznos od 7.810,43 KM, dakle, skoro prepolovljena». Također, apelant ističe da je, polazeći od činjenice da se predmetna penzija ostvaruje po posebnom propisu, dakle po Uredbi, jasno da se na nju primjenjuju posebni propisi koji ukazuju da se u predmetnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o PIO kao kod ostvarivanja prava na penziju u redovnom postupku. Apelant citira i detaljno analizira odredbe člana 4. Uredbe, te navodi da Federalni zavod PIO nije imao osnova za valorizaciju primanja vojnih osiguranika za 1999. godinu, jer je time narušio Uredbu kao specijalni propis koji govori o pravu na penzionisanje pod povoljnijim uslovima. Isto tako, apelant posebno naglašava da prvostepeni organ koji je odlučivao o pravu na penziju u toku 2004. godine, kada je pravo ostvareno, nije imao, niti je nadležni organ objavio saopćenje i bilo kakve koeficijente valorizacije za osobe koje ostvaruju u toj godini pravo na penziju, te da se zbog tog razloga navedeno rješenje može smatrati nepravilnim i donesenim na temelju nepravilne primjene pravnih propisa o penzionisanju po osnovu Uredbe, kao i da to istovremeno znači da se odredba člana 10. Uredbe ne primjenjuje, jer je potpuno jasno da je osnov za penziju nesporan i ne podliježe valorizaciji na način kako to provodi Federalni zavod PIO, tako da nema osnova da se primjenjuje bilo kakav propis ili tumačenje iz Zakona o PIO.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identična činjenična i pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 3148/09 od 14. marta 2012. godine, dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić