Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2245/09 (A. S.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2245/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2245/09, rješavajući apelaciju Ane Stevanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Stevanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000505 07 U od 13. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Stevanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000505 07 U od 13. maja 2009. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda PIO – Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba), broj 120-11755-16 od 12. januara 2007. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalna služba utvrdila da je apelantica u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva imala 70 godina, osam mjeseci i 13 dana života, ali da nema 20 godina penzijskog staža, što je uvjet za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Navedeno je da iz relevantne dokumentacije proizlazi da apelantica ima ukupan penzijski staž u trajanju od osam godina, tri mjeseca i tri dana i to po periodima od 31. decembra 1962. do 23. marta 1964. godine – jednu godinu, dva mjeseca i 23 dana, te u periodu od 1. januara 1986. do 14. januara 1993. godine – sedam godina, nula mjeseci i 14 dana, iz čega, prema zaključku Kantonalne službe, proizlazi da je apelantici u ukupan penzijski staž uračunat i period od 25. aprila 1986. do 21. jula 1993. godine za koji je tvrdila da je vršila uplate za «retroaktivni otkup staža i otkup staža unaprijed».

3. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Federalnom zavodu za PIO (u daljnjem tekstu: Fond PIO) koji je Rješenjem broj 01/1-1201175516 od 9. augusta 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je Presudom broj 03 0 U 000505 07 U od 13. maja 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da, polazeći od odlučnih činjenica sadržanih u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika i apelanticinoj radnoj knjižici, proizlazi da uplatama koje je apelantica vršila na osnovu dobrovoljnog osiguranja ona nije ostvarila penzijski staž od najmanje 20 godina, shodno odredbama čl. 30. i 137. Zakona o PIO-u («Službene novine FBiH» br. 29/98, 49/00, 31/01, 73/05 i 59/06). Tim odredbama je propisano da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža ili kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, kako apelantica ni u upravnom postupku niti u postupku pred tim sudom nije dovela u pitanje navedena odlučna činjenična utvrđenja koja se odnose na ispunjenje uvjeta za sticanje starosne penzije, a koji se tiču dužine penzijskog staža, niti je dokazala da je vršila uplate dobrovoljnog osiguranja za penzijski staž za još 12 godina, a nakon osam godina, tri mjeseca i tri dana koliko je evidentirano, to je sud zaključio da apelantica nema najmanje 20 godina penzijskog staža neophodnog za ostvarivanje starosne penzije.

5. Kantonalni sud je naveo i da je pravilno Fond PIO ocijenio i apelanticine žalbene tvrdnje prema kojim joj je rješenjem iz 1994. godine preciziranim u presudi utvrđena potpuna nesposobnost za rad i privređivanje počevši od 4. februara 1994. godine i da joj treba priznati pravo na invalidsku penziju budući da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica Kantonalnoj službi podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju a ne invalidsku penziju. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, u slučaju podnošenja zahtjeva za priznanje prava na invalidsku penziju apelantica mora dokazati dužinu trajanja radnog vijeka u smislu člana 52. Zakona o PIO-u prema kojem penzijski staž mora pokrivati najmanje 1/3 perioda od navršenih najmanje 20 godina života do nastanka invalidnosti (radni vijek) računajući radni vijek na pune godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu usmjerenu na poništenje rješenja Fonda PIO.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da Kantonalni sud nije pravilno ocijenio njenu dobrovoljnu uplatu penzijskog staža, te da je u izreci osporene presude samo naveo da se tužba odbija ne navodeći razloge zbog čega. Apelantica smatra da za ostvarivanje i zaštitu njenog prava nije bilo dovoljno samo u obrazloženju navesti razloge za odbijanje, nego i u izreci, zbog čega je presuda nerazumljiva i nije u skladu sa pravom na pravično suđenje. Apelantica, također, navodi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije odlučio o njenom pravu na invalidsku penziju, a što je tražila tužbom budući da je nesporno da ona ima sve uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo odbiti apelanticinu tužbu usmjerenu na poništenje rješenja Fonda PIO zaključivši da apelantica nije ostvarila neophodan penzijski staž za priznavanje prava na starosnu penziju, pri tom se pozivajući na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već nalazi da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da iz osporene presude i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica u konkretnom slučaju tražila priznanje prava na starosnu penziju a ne na invalidsku penziju, te da joj pravo na starosnu penziju nije priznato jer iz relevantne dokumentacije proizlazi da nije ostvarila 20 godina penzijskog staža, kako je propisano članom 30. Zakona o PIO-u, te da apelantica tokom postupka nije dokazala suprotno, pa Ustavni sud zbog tog razloga apelanticine navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da u upravnom sporu sud rješava predmet presudom kojom tužbu odbija ili usvaja i da razloge za donošenje daje u obrazloženju a ne izreci presude. S obzirom na to da je Ustavni sud već zaključio da je u konkretnom slučaju obrazloženje osporene presude u skladu sa standardima Evropske konvencije, to Ustavni sud i apelanticine navode da je osporena presuda nerazumljiva jer je u izreci trebalo navesti razloge za odbijanje njenog tužbenog zahtjeva smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2245/09 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio