Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1874/09 (M.K.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
  • Šta se ne smatra domom
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1874/09

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1874/09, rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M.K.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-61/05 od 12. februara 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija M.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už- 61/05 od 12. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-581/04 od 23. novembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/2-23- 1247/04 od 11. juna 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-1596/99 od 15. marta 2004.

godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. i čl. 2-4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-61/05 od 12. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-581/04 od 23. novembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/2-23-1247/04 od 11. juna 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1596/99 od 15. marta 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 11. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 24. septembra 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 8. oktobra 2009. godine i Ministarstvo 16. oktobra 2009. godine. Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva dostavljeni su apelantici 12. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 3. jula 1999. godine podnijela zahtjev Upravi za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Bistrik broj 21 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1596/99 od 29. jula 2003. godine potvrđeno je da je B.K. (apelanticin otac) nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (stav I izreke rješenja). Utvrđeno je da apelantici kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed (stav II izreke rješenja). Dalje je utvrđeno da licu M.M. (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, slijedom čega je naloženo privremenom korisniku da napusti predmetni stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja (st. IV i V izreke rješenja).

8. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-4796/03 od 3. oktobra 2003. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak.

9. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1596/99 od 15. marta 2004. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je, postupajući u skladu sa uputama drugostepenog organa, u ponovnom postupku saslušala apelanticu, privremenog korisnika, svjedoke koji stanuju u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, pribavila potrebnu dokumentaciju, te ocjenjujući sve provedene dokaze odlučila kao u izreci rješenja. Naime, Uprava je navela da je nesporno da je Rješenjem Stambenog preduzeća Sarajevo broj 05-1523-l/74 predmetni stan dodijeljen na korištenje B.K. (apelanticin otac), te da je B.K. sa Stambenim preduzećem Sarajevo 16. maja 1974. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Uprava je navela da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, navodeći da je član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Uprava je navela da je, s druge strane, opunomoćenik privremenog korisnika na raspravi od 22. januara 2004. godine izjavio da je B.K., tj. apelanticin otac, 1984. godine dobio drugi stan na adresi Josipa Slavenskog broj 2/4 i da se odselio u taj stan sa suprugom i dvoje malodobne djece (od kojih je jedno apelantica). Uprava je navela da iz Uvjerenja MUP-a PU Stari Grad broj 05/3-13-61- 1376/01 od 29. augusta 2001. godine proizlazi da je apelantica od 21. februara 1985. godine prijavljena na adresi Josipa Slavenskog broj 2/4, a da je od 23. oktobra 1990. godine prijavljena na adresi Bistrik broj 21. Uprava je, dalje, navela da iz akta Federalnog zavoda za statistiku o popisu stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine, koji je pribavljen službenim putem, proizlazi da je apelantica u vrijeme popisa bila na adresi Josipa Slavenskog broj 2/4. Također, Uprava je navela da je na okolnost apelanticinog korištenja predmetnog stana 30. aprila 1991. godine saslušala svjedoke koji stanuju u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan. U vezi s tim, Uprava je navela da je svjedok V.H., koja stanuje u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, te svjedok P.S., koji je bio predsjednik Kućnog savjeta u zgradi gdje se nalazi predmetni stan, izjavili da su B.K. i njegova porodica koristili predmetni stan do 1983. godine, te da su nakon toga predmetni stan izdavali podstanarima. Također, Uprava je ukazala da je svjedok P.S. izjavio da su se stanari zgrade obraćali Općini Stari Grad zahtjevom da im B.K. preda ključeve predmetnog stana (koji je ranije bio veškuhinja). Pri tome, Uprava je ukazala da je apelanticin opunomoćenik izjavio da ne spori da je B.K. izdavao predmetni stan podstanarima, odnosno da je koristio taj stan zajedno sa podstanarima. Uprava je ukazala da iz navedenog jasno proizlazi da apelantica 30. aprila 1991. godine, a ni prije toga, nije koristila predmetni stan, već da je koristila stan na adresi Josipa Slavenskog broj 2/4 zajedno sa ostalim članovima porodice, te da je taj stan, ustvari, predstavljao njihov dom. S obzirom na to, Uprava je zaključila da se apelantica ne može smatrati licem iz člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) koje ima pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.

10. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-1247/04 od 11. juna 2004. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz predmetnog spisa proizlazi da je B.K. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05/2-14-1065/74 od 16. maja 1974.godine. Ministarstvo je, dalje, navelo da iz predmetnog spisa proizlazi da je B.K. od 1985. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Josipa Slavenskog broj 2, te da je otkupio taj stan. Ministarstvo je navelo da iz Uvjerenja MUP-a PU Stari Grad broj 05/3-13-61-1376/01 od 29. augusta 2001. godine proizlazi da je apelantica od 21. februara 1985. godine bila prijavljena na adresi Josipa Slavenskog broj 2/4, a od 23. oktobra 1990. godine na adresi Bistrik broj 21. Također, Ministarstvo je navelo da iz akta Federalnog zavoda za statistiku o popisu stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine proizlazi da su na stanu u Ulici Josipa Slavenskog broj 2 popisana lica J.K., M.K. i apelantica. Ministarstvo je, dalje, navelo da iz zapisnika sa usmene rasprave od 22. januara 2004. godine proizlazi da je svjedok V.H. izjavila da u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan stanuje od 1981. godine, te da joj je poznato da je B.K. sa porodicom koristio navedeni stan do 1983. godine. Također, Ministarstvo je navelo da je svjedok P.S. izjavio da stanuje u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, te da mu je poznato da je B.K. sa članovima svog porodičnog domaćinstva napustio taj stan 1983. godine i da je nakon toga izdavao predmetni stan podstanarima, sve do 1992. godine. Ministarstvo je ukazalo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelantica nije koristila predmetni stan 30. aprila 1991. godine, te da se stoga ne može smatrati licem kojem, prema članu 1. Aneksa VII Op'eg okvirnog sporazuma za mir u BiH, pripada pravo na povrat predmetnog stana. Što se tiče apelanticinih žalbenih navoda da je prvostepeni organ utvrđivao činjenicu da li je apelantica bespravno koristila predmetni stan, što je u isključivoj nadležnosti suda, Ministarstvo je navelo da su ovi navodi neosnovani. Naime, Ministarstvo je ukazalo da je prvostepeni organ, suprotno apelanticinim navodima, utvrđivao činjenicu da li je apelantica 30. aprila 1991. godine faktički koristila predmetni stan, odnosno da li je stanovala u tom stanu, a ne da li je bespravno koristila predmetni stan. Također, Ministarstvo je navelo da ne može prihvatiti apelanticine navode da se iz uvjerenja o prebivalištu može zaključiti da je kao član porodičnog domaćinstva stanovala u predmetnom stanu od 23. oktobra 1990. godine. Naime, Ministarsvo je navelo da iz drugih provedenih dokaza, tj. izjava svjedoka i akta Federalnog zavoda za statistiku o popisu stanovništva izvršenom 1991. godine jasno proizlazi da apelantica nije koristila predmetni stan 30. aprila 1991. godine (iako je bila prijavljena na adresi predmetnog stana), te da se stoga ne može smatrati licem iz člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene.

11. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-581/04 od 23. novembra 2004. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su, prema ocjeni tog suda, drugostepeno i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da ih kao takve u cijelosti prihvata taj sud, kao i razloge koji su dati u obrazloženju tih rješenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ, postupajuću po apelanticinom zahtjevu, utvrdio da apelantica nije koristila predmetni stan od 1985. godine, kada je njenom ocu dodijeljen na korištenje stan koji se nalazi u Ulici Josipa Slavenskog broj 2. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ utvrdio da je apelanticin otac, kao nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici Josipa Slavenskog broj 2, otkupio taj stan i uknjižio se kao vlasnik tog stana. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelanticin otac otkupom tog stana jasno iskazao svoje opredjeljenje u pogledu tog stana, tj. da je taj stan njegov dom i dom njegove porodice. Kantonalni sud je ukazao da samim tim navedeni stan predstavlja apelanticin dom, počev od 1985. godine, kada je apelantica imala desetak godina, pa do danas. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a da je njen otac bez dvojbe kao svoj dom i dom članova svog porodičnog domaćinstva priznao stan u kojem stanuje od 1985. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da predmetni stan nije bio apelanticin dom 30. aprila 1991. godine, te da apelantica očigledno nije lice iz člana 3. Zakona o prestanku primjene kojem bi pripadalo pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da apelanticin otac može eventualno pitanje svojih ulaganja u adaptaciju i izgradnju predmetnog stana rješavati u posebnom postupku pred nadležnim organom i sudom, a da apelantica nema aktivnu legitimaciju da ih ističe te navode u predmetnom postupku, niti je sud u upravnom sporu nadležan da rješava o tome.

12. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj Už-61/05 od 12. februara 2009. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud, pri donošenju pobijane presude, nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla utjecati na rješavanje predmetne pravne stvari, zbog čega je, prema ocjeni tog suda, apelanticina žalba neosnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da, prema podacima koji se nalaze u spisu predmeta, a koji su potvrđeni i izjavama saslušanih svjedoka V.H. i P.S., jasno proizlazi da je apelantica, nakon što je njen otac dobio drugi stan, napustila predmetni stan i prijavila se na adresu novog stana (21. februara 1985. godine), gdje je bila evidentirana i prilikom popisa stanovništva (izvršenog od 1. do 15. aprila 1991. godine). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su upravni organi pravilno i zakonito postupili kada su odbili apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Vrhovni sud je istakao da jedini dokaz koji ide u prilog apelantici (prijava prebivališta na adresi predmetnog stana) nema utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, jer ne dokazuje i faktičko stanovanje u predmetnom stanu, zbog čega se i žalbeni prigovori u tom pogledu pokazuju kao neosnovani. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da apelantici ni uz žalbu nije ponudila, niti je predložila dokaze (izjave svjedoka, račune o plaćenim komunalijama ili popravkama u stanu i si.) koji bi ukazali da je predmetni stan zaista koristila. Konačno, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno njeno pravo na povratak, odnosno pravo na dom, budući da su navedena prava garantirana samo onom licu koje je i faktički koristilo napušteni stan 30. aprila 1991. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u skladu sa članom 3. Zakona o prestanku primjene, te je stoga odlučio kao u dispozitivu presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je predmetni stan bio njen jedini dom od oktobra 1990. do oktobra 1993. godine, što znači da je 30. aprila 1991. godine koristila predmetni stan, te da joj stoga pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Apelantica navodi da je bila prijavljena na adresi predmetnog stana od 23. oktobra 1990. godine, te da je u ličnoj karti, koja je izdata 13. septembra 1993. godine, također navedena adresa predmetnog stana. U vezi s tim, apelantica navodi da "prijava prebivališta i lična karta" predstavljaju javne isprave, te da su to najvjerodostojniji dokazi za pravilno odlučivanje u predmetnom postupku. Međutim, apelantica navodi da upravni organi i sudovi nisu prihvatili te dokaze, već izjave određenih svjedoka koji su bili pristrani, a koje, prema apelanticinom mišljenju, nadležni organi nisu mogli prihvatiti. Dalje, apelantica navodi da je u službenim evidencijama "Sarajevostana" evidentirano da je predmetni stan svojim sredstvima izgradio apelanticin otac na način da je zajedničku prostoriju "veškuhinju", uz saglasnost vlasnika zgrade i njenih stanara, pretvorio u stan. U vezi s tim, apelantica navodi da su se takvi stanovi dodjeljivali na trajno korištenje kao stanovi u društvenom vlasništvu, ali da su dodjelom drugog stana na korištenje takvi stanovi ostavljani na daljnje korištenje članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Također, apelantica navodi da se neopravdano dugo, 10 godina, osporava njeno pravo na dom, te da su pojedini postupci neuobičajeno dugi i da sve to ukazuje da se namjerno sve čini kako ne bi mogla ostvariti svoje pravo.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava navedena u apelaciji, o čemu je taj sud u tom pogledu dao razloge u obrazloženju svoje presude, te je, stoga, taj sud predložio da se apelacija odbije. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je apelanticin predmet uzet u rad po datumu prijema žalbe, te da je jedini način da se predmet uzme u rad mimo tog kriterijuma bila samo opravdana urgencija stranke kod predsjednika tog suda, a da takve urgencije u konkretnom slučaju nije bilo.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da, prema mišljenju tog suda, nije došlo do kršenja apelanticinih prava na koje u apelaciji ukazuje, a iz razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda pri kojim u cijelosti taj sud ostaje.

16. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da je u konkretnom slučaju ocijenilo da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, budući da je utvrđeno da apelantica nije faktički koristila predmetni stan 30. aprila 1990. godine, te da se, stoga, ne može smatrati licem iz člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Naime, Ministarstvo je ukazalo da je utvrđeno da je apelanticin otac 1985. godine dobio na korištenje drugi stan (kada je apelantica imala 10 godina) koji je otkupio, tako da taj stan predstavlja njegov i dom njegove porodice. S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da bi se predmetni stan mogao smatrati apelanticinim domom, te da se, stoga, ne može govoriti o povredi njenog prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. U pogledu apelanticinih navoda o dužini trajanja predmetnog postupka, Ministarstvo je navelo da su upravni organi i Kantonalni sud u razumnom roku donijeli odluke. S obzirom na navedeno, Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

18. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen.

19. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-61/05 od 12. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud zapaža da je apelantica 3. jula 1999. godine pokrenula predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj Už-61/05 od 12. februara 2009. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste devet godina i sedam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

30. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče prava na vraćanje napuštenog stana u posjed u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o posebno složenom postupku.

31. Ustavni sud zapaža da je Uprava, postupajući po apelanticinom zahtjevu od 3. jula 1999. godine, donijela odluku tek 29. jula 2003. godine, dakle, nakon četiri godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 216. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku propisani rokovi u kojima upravni organi treba da odluče o zahtjevima stranaka. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i odredbe člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku koje daju mogućnost stranci da preduzme određene radnje radi ubrzanja postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisano da, "ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen". Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je apelantica imala mogućnost da, zbog nedonošenja prvostepenog rješenja, izjavi žalbu Ministarstvu (što apelantica, prema stanju spisa, nije učinila). Međutim, imajući u vidu daljnji tok predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da, iako je ova apelanticina neaktivnost doprinijela predmetnoj dužini postupka, ipak, nije bila odlučujući faktor za ukupnu dužinu postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3196/06 od od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/09, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja prvostepenog rješenja predmetni postupak trajao još pet godina i šest mjeseci, od toga četiri godine i dva mjeseca pred Vrhovnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za postupanje po tužbi ili žalbi u upravnom sporu. Međutim, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odluku o apelanticinoj žalbi trebalo da donese bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svojim ponašanjem najviše doprinio ukupnoj dužini postupka, koji, pri tome, izuzev opravdanja da predmete radi prema redoslijedu prijema, nije ponudio nijedan drugi razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na dom

33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

35. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantičin "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantičinog "doma". U slučaju potvrdnog odgovora, postavlja se pitanje opravdanosti "miješanja" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano, prije svega, mora biti u skladu sa "zakonom". U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251).

36. Prema praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U suštini, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, u konkretnom slučaju sa predmetnim stanom.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nadležni organi utvrdili da apelantica nije stanovala u predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, te da se, stoga, ne može smatrati licem iz člana 3. Zakona o prestanku primjene koje ima pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Pri tome Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih organa. U tim okolnostima Ustavni sud smatra, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja a koja se analogno može primijeniti i u konkretnom slučaju ( mutatais mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2337/08 od 8. juna 2011. godine, stav 70, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), da predmetni stan ne predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na taj zaključak, ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud neće razmatrati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

38. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica uopće nije obrazložila u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Naime, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepila ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

39. U pogledu apelanticinih navoda da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantirana navedenim članovima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak pred upravnim organima i sudovima trajao ukupno devet godina i sedam mjeseci, od toga četiri godine i dva mjeseca pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, koji, pri tome, nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom. Pri tome, postoji i određeni apelanticin doprinos dužini trajanja postupka koji, ipak, nije odlučujuće utjecao na ukupnu dužinu predmetnog postupka.

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer predmetni stan ne predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja tog člana. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, niti apelanticina prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

42. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić