Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/09 («Vitai» d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-160/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 160/09, rješavajući apelaciju «Vitai» d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Vitai» d.o.o. Čitluk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001388-4 od 20. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Vitai» d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Čitluku, koga zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001388-4 od 20. novembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.101/02-Č od 24. novembra 2005. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Ivana Juričića, člana društva apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelj), jer je utvrđeno da je tužitelj vlastitim sredstvima ispunio apelantov dug ugovorom o ispunjenju potraživanja od «Raiffeissen Bank» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: Banka) u iznosu od 271.858,65 KM, a iznad dosuđenog iznosa odbijen je tužiteljev zahtjev (stav 2. izreke presude) i istovremeno naloženo apelantu da tužitelju isplati navedeni iznos zajedno sa kamatama na način bliže preciziran u izreci presude (stav 3. izreke presude) te je iznad dosuđenog iznosa odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev (stav 4. izreke presude). Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio utvrđenje da je tužitelj vlastitim sredstvima preuzeo ugovorima apelantov dug u iznosu od 369.656,50 KM, da se apelantu naloži da tužitelju isplati navedeni iznos zajedno sa kamatama, te da se utvrdi da je apelant za iznos od 732.728,01 KM smanjio obaveze prema trećim pravnim i fizičkim osobama i da se za isti iznos isknjiži iz svojih poslovnih knjiga sa dijela konta 538,543 i cijelog konta 508, te da se navedeni iznos sa do tada upisanog duga prema dobavljačima uknjiži kao apelantov kapital na kontu, a istovremeno da se utvrdi da se apelant na kontu 4 kapitala uknjižio kao uplaćeni, a neupisani ulog tužitelja (stav 1. izreke presude). Ujedno, istom presudom (stav 5. izreke) odbijen je u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužitelja da mu na ime naknade štete isplati iznos od 92.636,00 KM zajedno sa kamatom, zatim, da se na temelju predmetne pravomoćne presude briše hipoteka na nekretnini upisanoj na k.č. br. 1646/3 iz zk. ul. br. 1208 k.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) koja je upisana za račun tužitelja radi osiguranja plaćanja kreditne obaveze, kao i naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju je navedeno da je, nakon što je proveden dokazni postupak uvidom u brojne materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka, te provođenjem vještačenja vještaka finansijske struke, Općinski sud, ocjenjujući provedene dokaze, kako to propisuju odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je predmet Ugovora o ispunjenju potraživanja (u daljnjem tekstu; Ugovor), koji je zaključen između Banke i tužitelja 11. aprila 2002. godine, zapravo ispunjenje potraživanja Banke kao vjerovnika kao pravnog sljednika Hrvatske poštanske banke d.d. Mostar prema apelantu kao dužniku, te da je ukupan iznos tih potraživanja 363.071,51 KM. Dalje, Općinski sud je pojasnio da je potraživanje Banke osigurano založnim pravom na predmetnoj nekretnini, kao i založnim pravom na pokretnim stvarima. U obrazloženju je navedeno da je zaključenju Ugovora prethodila korespondencija između apelanta kao dužnika i Banke, a u vezi sa naplatom dospjelog duga po zaključenim kreditima u periodu od januara do septembra 2000. godine, koji apelant nije izmirio, iako je rok otplate dospio u cijelosti 1. avgusta 2000. godine, tako da je Banka podnijela akceptni nalog Zavodu za platni promet na naplatu. Općinski sud je još naveo da je 4. oktobra 2001. godine Banka opomenula apelanta radi povrata duga da bi 10. oktobra 2001. godine, nakon sastanka održanog u Banci, sačinjen Ugovor, tako da je nakon tog datuma apelant donio odluku 20. oktobra 2001. godine potpisanu od tužitelja, koji je u to vrijeme bio na funkciji izvršnog direktora apelanta, za isknjiženje iznosa od 363.071,51 KM sa konta obaveze prema bankama – krediti na kontu - klasa 4-kapital. U vezi sa navedenim, u obrazloženju je pojašnjeno da je tužitelju nakon toga, 19. decembra 2001. godine, oduzeto ovlaštenje da predstavlja apelanta, a promjena u registru je izvršena 23. januara 2002. godine za upis novih ovlaštenih lica za zastupanje, i to Sanje Juričić kao apelantove direktorice i Olivere Juričić kao izvršne direktorice.

4. Općinski sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Vahide Humo, koji je sud prihvatio u pogledu obračunavanja iznosa uplaćenog duga od tužitelja Banci za apelantov dug i koji je sačinjen na temelju cjelokupne dokumentacije koja se nalazila u spisu i nakon dodatno prikupljene dokumentacije, proizlazi da se dug po preuzetim kreditima do 2002. godine povećao, a u šta je uključeno i stanje na dan smrti Vinka Juričića (tužiteljevog brata i većinskog vlasnika apelanta) i neposredno nakon njegove smrti. Prema ocjeni Općinskog suda, dug prema Banci se morao izmiriti, jer je apelant i prije smrti većinskog vlasnika Vinka Juričića bio u kateogoriji D, što znači da je Banka trebalo da preduzme krajnje mjere naplate duga, odnosno prodaju založene nekretnine. U obrazloženju je navedeno da je iz korespondencije Banke i tužitelja, kao izvršnog direktora apelanta, proizašlo da je tužitelj obavijestio Banku da apelant nije u mogućnosti da ispuni svoju obavezu preuzetu protokolom do 15. novembra 2001. godine zbog smrti većinskog vlasnika apelanta. Općinski sud je naveo da je tužitelj preuzeo obavezu na sebe, budući da apelant to nije bio u mogućnosti zbog finansijskih problema, tako da je, nakon više dogovora između Banke i tužitelja, uslijedio otkup duga 11. aprila 2002. godine, zaključenjem ugovora. Navedeno je da je zaključak vještaka do koga je došao na temelju cjelokupne analize poslovanja apelanta da apelant čak ni u 2002, 2003. i 2004. godini nije bio u mogućnosti izvršiti otkup duga od Banke. Općinski sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 220. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je precizirano da se obavljanju tuđeg posla može nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje, te ukoliko predstoji šteta ili propuštanje očite koristi. Na temelju svega navedenog, Općinski sud je, imajući u vidu, između ostalog, cjelokupnu finansijsku situaciju apelanta, te gomilanje neizmirenih dugova prema Banci, zaključio da je tužitelj isplatom duga spriječio štetne posljedice za apelanta, te da mu, shodno navedenom, pripada pravo na naknadu uloženih sredstava, u smislu odredaba čl. 220. i 218. ZOO. Dalje, Općinski sud se pozvao i na odredbe člana 296. ZOO kojim je regulisano da obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena i kada se dužnik protivi tom izmirenju. Općinski sud je naveo da smatra da je tužitelj imao pravni interes da namiri apelantov dug, jer je on, zapravo, apelantov suvlasnik. U vezi sa apelantovim istaknutim protivtužbenim zahtjevom, kojim je tražio isplatu naknade štete na ime angažovanja zaštitarske kuće zbog toga što je tužitelj sprečavao novu upravu u preuzimanju svoje funkcije, navedeno je da apelant tokom postupka nije pružio dokaze na temelju kojih bi se utvrdilo koliko je tužitelj na osnovu svog ponašanja prouzrokovao dodatne troškove apelantu, budući da je zaštitarska kuća angažirana još uvijek, pa je sud primjenom odredbi čl. 7. i 126. ZPP odbio apelantov protivtužbeni zahtjev.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je u ponovnom postupku, nakon što je Vrhovni sud vratio predmet tom sudu na ponovno odlučenje, donio Presudu broj 007-0-Gž-06-001156 od 17. oktobra 2007. godine, kojom je stavom 1. izreke apelantovu žalbu u cijelosti usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu na način da je taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen (sa dosuđenim iznosom od 271.858,65 KM), te je žalbu usvojio i u dijelu kojim je odlučivano o protivtužbenom zahtjevu na način da je protivtužbeni zahtjev u cijelosti usvojen i tužitelj obavezan da na ime naknade štete apelantu isplati iznos od 92.636,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. juna 2002. godine, te da se na predmetnoj nekretnini briše hipoteka upisana za račun tužitelja radi osiguranja plaćanja kredita (stav 1. izreke presude). Stavom 2. iste presude žalba apelanta kao protivtužitelja je djelimično usvojena u dijelu troškova na način da je tužitelj obavezan da apelantu naknadi iznos od 88.250,17 KM na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom na način bliže preciziran u navedenom stavu izreke, a preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev je odbijen.

6. Kantonalni sud je prvo iscrpno ponovio stavove koje je iznio u svojoj ranijoj presudi i ostao pri istom stajalištu da je provostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, da nisu primijenjene odredbe Zakona o privrednim društvima («Službene novine Federacije BiH» broj 23/99) kao lex specialis, da je tužbeni zahtjev zasnovan na ništavom pravnom poslu, pa je samim tim i ništav upis hipoteke za račun tužitelja, te da ga, stoga, treba brisati, a da je protivtužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju je navedeno, da bi se riješio predmetni spor, bilo bi potrebno primijeniti odredbe Zakona o privrednim društvima, a ponašanje tužitelja ocijeniti sa aspekta osnovnih načela privrednog prava, jer bi se na taj način dobio jasan odgovor na sva sporna pitanja, te iako je apelant tokom prvostepenog postupka ukazivao na odredbe navedenog zakona, prvostepeni sud je to ignorirao.

7. Kantonalni sud je, ponovno ispitujući prvostepenu presudu, a imajući u vidu navode iz revizione odluke, odlučio kao u izreci presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostepenog suda, tačnije zbog neprimjenjivanja odredaba Zakona o privrednim društvima koje je prvostepeni sud morao primijeniti. Kantonalni sud je naveo da je očito da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada se pozvao na odredbe čl. 218. i 220. ZOO, jer nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu tih odredaba. Kantonalni sud je pojasnio da je odredbom člana 220. ZOO propisano da se može nezvano pristupiti vršenju tuđeg posla samo ako posao ne trpi odgađanje, te ako predstoji šteta, ili propuštanje očigledne koristi. U konkretnom pravnoj stvari isplata po kreditnoj obavezi je «mogla pričekati» još koji dan, kada se već na nju čekalo mjesecima ranije, pa je tužitelj, umjesto da ponudi Banci vraćanje kredita, trebalo da se dogovori sa novim vlasnicima, a to mu nije trebalo da bude teško, jer se radi o bratovoj djeci. Prema ocjeni Kantonalnog suda, zbog stava da je sve njegovo i da drugi nemaju nikakva prava, nije ni smatrao da je dužan tako nešto učiniti, pa je taj sud zaključio da je «posao trpio odgađanje», jer šteta nije bila toliko izvjesna. Kantonalni sud smatra da je apelant uplatu izvršio zbog svoje koristi, očekujući da će na taj način postati isključivi vlasnik, pa mu ne pripada pravo na vraćanje ni prema odredbi člana 218. ZOO. Prema ocjeni Kantonalnog suda, finansijsko vještačenje je bilo nepotrebno, jer uopšte nije bitno da li je tužitelj umjesto apelanta mogao izmiriti dug i kakva je bila apelantova finansijska situacija, jer tužitelj nije bio ovlašten da preduzima radnje na način kako ih je preduzimao. Kantonalni sud je na kraju istakao da je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci.

8. Odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001388-4 od 20. novembra 2008. godine kojom je stavom 1. izreke djelimično usvojio reviziju i drugostepenu presudu u stavu 1. izreke preinačio u odluci o tužbenom zahtjevu i dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu koji se odnosi na brisanje hipoteke, tako što je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu 2. izreke preinačena tako što je utvrđeni i dosuđeni iznos od 271.858,65 KM smanjen na iznos od 247.179,52 KM, dok je u stavu 3. tačka 2. izreke prvostepene presude potvrđena. Istom presudom, i to stavom 2. izreke, odlučeno je da je revizija usvojena u pogledu odluke o dijelu protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 92.636,00 KM, te u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je drugostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Vrhovni sud, nakon što je ispitao osporenu drugostepenu presudu u svjetlu revizionih navoda i po službenoj dužnosti, zaključio je da tužitelj revizijom pravilno ukazuje da je odluka drugostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Suprotno stanovištu izraženom u drugostepenoj presudi, prema ocjeni Vrhovnog suda, ugovor koji je tužitelj zaključio sa Bankom nije ništav, u smislu odredbe člana 103. a u vezi sa odredbama čl. 51, 52. i 53. ZOO, jer ne postoje okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tužitelj pri zaključenju Ugovora postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja sadržanog u odredbi člana 12. ZOO. Također, prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije primjenjiva ni odredba člana 6. Zakona o privredenim društvima, jer citirana odredba, zapravo, samo štiti povjerioca, a ne većinske vlasnike ili samo društvo, u situaciji kada član društva zloupotrebljava tzv. zid pravne subjektivnosti i činjenicu da ne odgovara za obaveze društva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u predmetnoj pravnoj situaciji su neprimjenjive i odredbe Zakona o privrednim društvima koje se tiču pojma društva sa ograničenom odgovornošću, statuta društva, organa upravljanja i načina donošenja odluka u društvu, jer tužitelj sporni ugovor sa Bankom nije zaključio kao član društva, već u svoje ime, kao fizičko lice. U obrazloženju je još istaknuto da poslovodstvo bez naloga i jeste izvanugovorni obligacioni odnos u kojem poslovođa obavlja takav posao bez naloga ili bez ovlaštenja druge strane, tako da za obavljanje tuđeg posla nema ni obavezu ni ovlaštenje. Imajući u vidu takvu suštinu navedenog instituta, neprihvatljivo je pozivanje drugostepenog suda da tužitelj nije imao odobrenje drugih većinskih vlasnika ili uprave društva za zaključenje spornih ugovora pri nesporno utvrđenoj činjenici da nije postojala zabrana tuženog za obavljanje tog posla (odredba člana 226. ZOO).

10. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pobuda ili motiv koji predstavlja ličnu subjektivnu kategoriju, u pravilu, nema značenje za punovažnost i djelovanje ugovora, izuzev ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovorača da zaključi ugovor i da je to drugi ugovorač znao ili morao znati, u smislu odredbe člana 53. st. 1. i 2. ZOO. Vrhovni sud je istakao da okolnost da je tužitelj smatrao da mu činjenica da je izmiro apelantov dug daje zakonski osnov da zahtijeva povećanje svog vlasničkog uloga u društvu (taj zahtjev je pravomoćno odbijen u predmetnoj parnici), nema sama po sebi pravni značaj nedopuštene pobude, imajući u vidu činjenicu da su izmirenje duga i zaključenje ugovora bili neodgodivi i korisni za apelanta, a da apelant tokom postupka nije dokazao da je druga ugovorna strana (Banka) znala ili morala znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku tužitelja da zaključi ugovor. Zbog tog razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu primjenjive ni odredbe Zakona o privrednim društvima koje se tiču vlasničkih udjela u društvu i prenosu tih udjela, jer nisu od relevantnog značaja za predmetnu pravnu stvar. U obrazloženju je navedeno da iz činjeničnog stanja proizlazi da posao kojem je pristupio tužitelj nije trpio odgađanje i da je apelantu predstojala šteta (nužno poslovodstvo), pa je tužiteljev zahtjev osnovan sa stanovišta odredbe člana 220. u vezi sa odredbom čl. 210. i 218. ZOO, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom Vrhovni sud je naveo da je taj sud u svojoj ranijoj odluci zaključio da su u drugostepenoj presudi povrijeđene odredbe parničnog postupka iz člana 209. ZPP, jer je drugostepeni sud prvostepenu presudu preinačio primjenom odredaba člana 229. tač. 2. i 4. ZPP, pa je zbog toga ostalo nejasno da li je drugostepeni sud svoju odluku donio nakon što je utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono utvrđeno u prvostepenoj presudi, ili je na činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud drugačije primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da se revizijom pravilno ukazuje da je drugostepeni sud, donoseći pobijanu odluku, počinio povredu odredaba parničnog postupka, jer nije postupio po uputama revizijskog suda, te da pobijana odluka ne sadrži razloge u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu za naknadu štete. Takvi nedostaci onemogućavaju stranci da sazna zašto je sud donio takvu odluku, pa je zbog toga u tom dijelu predmet vraćen ponovo drugostepenom sudu.

11. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u navodima apelacije iscrpno opisuje događaje koji su prethodili parničnom postupku i tok postupka pred sudom, citirajući dijelove obrazloženja iz revizijske odluke sa kojima se ne slaže. Prema apelantovoj ocjeni, revizijski sud je, donoseći osporenu presudu, proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio drugostepenu odluku. U apelaciji se navodi da apelant nije dovodio u pitanje to da bi tužitelj prema ugovoru zaključenom između Banke i tužitelja isplatio apelantov dug iz kredita prema Banci u iznosu od 244.072,72 KM, ali je istakao niz prigovora koji tužitelju ne daju pravo na povrat uplaćenih sredstava. Apelantu je neprihvatljivo pravno stajalište revizijskog suda da je tužitelj imao odobrenje apelanta za plaćanje duga samom činjenicom da nije postojala apelantova zabrana za obavljanje tog posla. Apelant se pita kako je on mogao zabraniti tužitelju plaćanje kada uopće nije znao za sporni ugovor, jer je za njega saznao tek u ljeto 2002. godine, kada je stupio u posjed zgrade. Apelant smatra da nije bilo potrebno da se dug Banci izmiruje, jer je to mogao učiniti apelant isto tako ili mnogo bolje, a nije ga obavio, jer ga je spriječio tužitelj, pa mu, u smislu odredbe člana 226. ZOO, ne pripada pravo na naknadu. Dalje, apelant smatra da je tužiteljeva namjera bila dolozna, a to potkrepljuje navodima da je tužiteljov udio u temeljnom kapitalu apelanta samo 9,90 %, pa je trebalo naći mogućnost da se njegov udjel poveća iznad vrijednosti udjela ostalih članova društva, kako bi stekao prevlast u apelantovom društvu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant apelacijom osporava presudu Vrhovnog suda isključivo u dijelu u kojem je predmetni parnični postupak meritorno okončan, a ne u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovno suđenje (vezano za odluku o apelantovom protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka).

14. Ustavni sud, dalje, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Apelant smatra da je stavom 1. izreke osporene presude Vrhovnog suda (kojom je odlučivano o tužbenom zahtjevu) prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu isključivo zbog toga što je taj sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)

16. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dovoljno jasno obrazložio zašto je djelimično uvažio reviziju i preinačio drugostepenu odluku obavezujući apelanta na isplatu, primjenjujući pri tome institut iz ZOO, poslovodstvo bez naloga, jasno ukazujući pri tome zbog čega se upravo taj institut u konkretnom slučaju treba primijeniti, a zašto nisu primjenjive odredbe Zakona o privrednim društvima na kojima je svoju odluku utemeljio Kantonalni sud. Naime, Vrhovni sud je, suprotno mišljenju Kantonalnog suda, zaključio da ugovor na temelju koga je apelant isplatio dug Banci nije ništav, jer tokom postupka nisu utvrđene okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tužitelj (kao suvlasnik apelanta i brat većinskog vlasnika, koji je umro) postupao nepošteno, a da okolnost kojom se eventualno rukovodio tužitelj da će isplatom tog duga sebi obezbijediti stutus većinskog vlasnika u apelantovom društvu, na čemu apelant insistira, istovremeno ne znači da se radi o nedopuštenoj pobudi, prije svega, imajući u vidu, što je tokom postupka utvrđeno, da je izmirenje duga bilo nužno i korisno za apelanta, jer je apelantu prijetila krajnja mjera naplate duga, odnosno prodaja predmetne nekretnine. Osim toga, iz navoda apelacije proizlazi da apelant nije zabranio tužitelju, kao članu društva i suvlasniku apelanta, da izmiri dug apelanta prema Banci, jer za njega i nije znao, tako da se i ne može pozivati na odredbu člana 226. ZOO (kojom je regulirano da lice koje izvrši tuđi posao i pored zabrane lica čiji je posao nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga). Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge i nove argumente koje već nije isticao tokom postupka, koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/09 («Vitai» d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio