Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2570/09 (A. P.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Pravo na rad
- Radni spor
- Naknada štete
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 30
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2570/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. lipnja 2012. godine, u predmetu broj AP 2570/09, rješavajući apelaciju Ane Pušić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Pušić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900144 07 Rev od 17. veljače 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Pušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 11. kolovoza 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900144 07 Rev od 17. veljače 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda, jer je drugostupanjska odluka izvršena, te ukoliko bi se usvojio tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnova, apelantica bi morala vratiti iznos koji je primila.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj 2570/09 od 12. svibnja 2011. godine kojom je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 900144 04 od 3. svibnja 2007. godine utvrđeno je da je rješenje Centra za društvenu skrb o starim osobama Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) od 16. rujna 2003. godine, kojim je apelantici prestao radni odnos, nezakonito, te obvezan tuženi da apelantici isplati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove u iznosu od 2.000,00 KM sa zateznim kamatama, a preko dosuđenog iznosa za ovaj vid štete apelantičin zahtjev je odbijen. Istom presudom Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da je tuženi vrati na radno mjesto i da joj isplati naknadu plaća za period od 1. listopada 2003. godine do 1. svibnja 2006. godine u iznosu od 31.000,00 KM sa zateznim kamatama, te da joj plaća iznos od 1.000,00 KM mjesečno do povratka u radni odnos. Također, istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. Obrazlažući odluku, Općinski sud je istakao da je apelantica 5. kolovoza 2003. godine podnijela zahtjev tuženom za korištenje godišnjeg odmora, da je tuženi 20. kolovoza 2003. godine uputio dopis apelantici da se ne može udovoljiti njezinom zahtjevu jer nije potpisala ponuđeni ugovor o radu zbog čega nije moguće donijeti rješenje o korištenju godišnjeg odmora. Dalje, rješenjem tuženog od 16. rujna 2003. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o prestanku radnog odnosa) apelantici je određen prestanak radnog odnosa bez obveze poštivanja otkaznog roka zbog teže povrede radnog odnosa, propisane čl. 53. i 54. Pravilnika o radu, disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), jer se apelantica 1. kolovoza 2003. godine trebala javiti na posao, što nije učinila. Apelantica je izjavila prigovor na navedeno rješenje, koji je odbijen kao neutemeljen. Općinski sud je istakao da iz rješenja MIO/PIO slijedi da se apelantici priznaje pravo na starosnu mirovinu počevši od 11. studenog 2003. godine, jer na dan priznavanja prava ima navršenih 51 godinu života i 40 godina i jedan dan mirovinskog staža.
4. Obrazlažući zašto je usvojio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila utvrđenje da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, Općinski sud je naveo da se uposleniku mora omogućiti da iznese svoju obranu, međutim, tuženi nije pružio dokaz da je apelantici to omogućio, jer se podnesak koji je upućen apelantici 20. kolovoza 2003. godine ne može smatrati pozivom da apelantica iznese svoju obranu. Budući da se tuženi nije pridržavao odredaba Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) i Pravilnika, to je tuženi donio nezakonitu odluku, odnosno rješenje o prestanku radnog odnosa nije doneseno na zakonit i pravilan način.
5. Vezano za dio apelantičinog zahtjeva kojim je tražila da je tuženi vrati na odgovarajuće radno mjesto i isplati joj štetu za period od 1. listopada 2003. godine do 1. svibnja 2006. godine, Općinski sud je naveo da apelantica nije pružila dokaze na temelju kojih bi sud utvrdio je li bila uposlena u periodu od prestanka radnog odnosa, te ukoliko jeste, kolika su joj bila primanja, radi utvrđivanja razlike koja bi joj pripadala vezano za nezakoniti prestanak radnog odnosa. Apelantici je priznato pravo na starosnu mirovinu 11. studenog 2003. godine, odnosno apelantica je sa 10. studenim 2003. godine navršila 40 godina staža osiguranja, tako da joj po sili zakona prestaje radni odnos. S tim u svezi, ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva nije utemeljen.
6. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu nematerijalne štete, Općinski sud je istakao da je u smislu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dosudio apelantici iznos od 2.000,00 KM.
7. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000948 od 6. rujna 2007. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba, prvostupanjska presuda preinačena tako što se obvezuje tuženi da apelanticu vrati na odgovarajuće radno mjesto i isplati joj na ime naknade plaća za period od 1. listopada 2003. godine do 1. travnja 2007. godine iznos od 19.478,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj izmiri iznos od 2.213, 60 KM na ime troškova postupka. U ostalom dijelu žalba je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. Istom presudom Kantonalni sud je odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantica na dan umirovljenja 11. studenog 2003. godine nije ispunjavala uvjete iz članka 86. točka 3. Zakona o radu. Naime, apelantica je, koristeći poseban staž koji nije morala koristiti, imala 40 godina staža tako da se ne može uzeti da joj je po sili zakona prestao radni odnos, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. S tim u svezi, apelantici pripada pravo da se vrati na odgovarajuće radno mjesto, te pravo na naknadu plaće za sporni period u visini razlike između plaće koju bi ostvarila da je radila i mirovine koju je primala za sporni period.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 900144 07 Rev od 17. veljače 2009. godine revizija tuženog je djelomično uvažena, drugostupanjska presuda preinačena tako što se tuženi obvezuje apelantici na ime naknade plaće umjesto dosuđenog iznosa od 19.478,40 KM isplatiti iznos od 1.054,00 KM za period od 1. listopada 2003. godine do 11. studenog 2003. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, dok se u preostalom dijelu apelantičin tužbeni zahtjev odbija. Istom presudom Vrhovni sud je obvezao apelanticu da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.204,00 KM, te u ostalom dijelu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica dostavila odgovor na reviziju. Obrazlažući razloge za svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, kako je pravomoćnom presudom utvrđena nezakonitost odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, o povratku na radno mjesto i naknadi plaće bi se moglo odlučivati samo do vremena do kada apelantica nije dobrovoljno i po svom zahtjevu ostvarila pravo na mirovinu, a to je prema onome što su utvrdili prvostupanjski i drugostupanjski sud 11. studenog 2003. godine, tako da drugostupanjski sud nije pravilno odlučio. Naime, sukladno odredbama članka 30. Zakona o mirovinsko i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06) i odredbama članka 86. točka 3. Zakona o radu, ugovor o radu prestaje kada uposlenik navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i uposlenik drugačije ne dogovore. U konkretnom slučaju, nedvojbeno je utvrđeno da je apelantica 11. studenog 2003. godine navršila 40 godina staža osiguranja, što je vidljivo iz rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje, pri čemu nije bitno što je u staž uračunato vrijeme provedeno u snagama HVO-a. Budući da je apelantica sa navedenim datumom navršila 40 godina i jedan dan radnog staža, po sili zakona joj prestaje radni odnos, jer iz spisa ne proizlazi da su se poslodavac i apelantica drugačije dogovorili. Kako je pravomoćnom presudom utvrđeno da je apelantici nezakonito prestao radni odnos, to je apelantica imala pravo da se vrati na posao samo do umirovljenja, odnosno kako je tražila naknadu plaća od 1. listopada 2003. godine, ona joj pripada do umirovljenja 11. studenog 2003. godine, tj. za mjesec listopad i jedanaest dana studenog 2003. godine.
9. Apelantica isključivo pobija presudu Vrhovnog suda, te navodi da su joj tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi da je prije donošenja prvostupanjske presude otkazala punomoć punomoćniku, međutim, Vrhovni sud joj nije dostavio presudu, tako da je u drugom predmetu u kojem ta presuda služi tuženom za povrat isplaćenih sredstava po prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci saznala da postoji ta presuda. Zbog navedenog apelantica ukazuje na povredu prava na pristup sudu. Apelantica ističe da je Vrhovni sud proizvoljnim tumačenjem relevantnih odredaba Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju i Zakona o radu donio odluku kojom joj je dosuđeni iznos znatno umanjio, te zanemario činjenicu da nije bilo proizvoljnog i nezakonitog otkaza, ona ne bi tražila mirovinu. Naime, nezakonitim otkazom ona je natjerana na ostvarivanje prava na mirovinu, te da bez „dvostrukog staža“ nije imala uvjete za mirovinu. Apelantica navodi „da postoji diskriminacija u primjeni istih propisa, budući da se na različit način i prema volji djelatnika tumače kod niza radnih mjesta“. U odnosu na povredu prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, apelantica navodi da naše zakonodavstvo dopušta radni odnos umirovljenika pod određenim uvjetima, a iz odluke Vrhovnog suda slijedi da joj je zabranjen bilo kakav radni odnos nakon umirovljenja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena 11. kolovoza 2009. godine, te da apelantica tvrdi da je presudu Vrhovnog suda zaprimila 30. lipnja 2009. godine, tj. da je tada saznala za postojanje ove presude. Vrhovni sud je dostavio dostavnicu iz koje slijedi da je 23. ožujka 2009. godine uručio navedenu presudu apelantičinom punomoćniku. Kako je apelantica navela da je tijekom prvostupanjskog postupka otkazala punomoć navedenom punomoćniku, na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud je obavijestio Ustavni sud 15. svibnja 2012. godine da je izvršena pogrešna dostava, da je izvršio osobnu dostavu presude Vrhovnog suda apelantici, te da će kopiju dostavnice dostaviti Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvaća apelantičine navode, tj. da je presudu Vrhovnog suda zaprimila 30. lipnja 2009. godine, a kako je apelacija podnesena 11. kolovoza 2009. godine, Ustavni sud ocjenjuje predmetnu apelaciju pravodobnom.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
13. U svezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu zato što joj presuda Vrhovnog suda nije dostavljena pa je ona za presudu saznala u drugom predmetu, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne sadrži izričitu garanciju prava na pristup sudu, ali da osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u svezi sa svojim pravima i obvezama iznese pred sud. Ustavni sud nalazi da je apelantica nakon podnošenja tužbe ostvarila pravo da se odlučuje o njezinim građanskim pravima pred sudom, da je po tužbi meritorno odlučeno presudom, te da je apelantica dostavila odgovor na reviziju koju je izjavio tuženi. Dakle, proizlazi da apelantica ni na koji način nije onemogućena da sudjeluje u postupku. Ustavni sud zaključuje da to što apelantici nije dostavljena presuda Vrhovnog suda koju je ona pobila i dostavila uz predmetnu apelaciju ne može ukazivati da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao jedan od principa iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da su ovi apelantičini navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. U svezi sa ostalim apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Ustavni sud uočava da apelantica povredu prava na pravično suđenje u suštini nalazi u tome da je ona imala 40 godina staža, ali koristeći poseban staž koji nije morala koristiti, tako da se ne može uzeti da joj je po sili zakona prestao radni odnos. Apelantica ističe da je natjerana na ostvarivanje prava na mirovinu, te da bez „dvostrukog staža“ nije imala uvjete za mirovinu, iz čega proizlazi njezino potraživanje. Umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 2184/09 od 13. lipnja 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ako se imaju u vidu odredbe članka 82. stavak 1. točka 1. i članka 94. stavak 1. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju, koje nisu propisale mogućnost zainteresiranim osobama da odluče hoće li im se u mirovinski staž uračunati (i) poseban staž iz članka 94. tog zakona, što onda znači da je relevantnim odredbama tog zakona propisano obvezno uračunavanje posebnog staža u mirovinski staž onim osobama koje su u relevantnom periodu sudjelovale u pripremama za obranu ili u obrani Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu zaključke iz citirane presude, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i u ovom dijelu očito (prima facie) neutemeljeni.
Ostali navodi
15. Apelantica se, također, žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava već svoje navode temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. „da postoji diskriminacija u primjeni istih propisa, budući da se na različit način i prema volji djelatnika tumače kod niza radnih mjesta“, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljenim.
17. Apelantica, također, smatra da su joj povrijeđena prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima zato što joj je Vrhovni sud zabranio bilo kakav rad nakon umirovljenja. Ustavni sud nalazi da ovi navodi niti su točni niti su bili predmet ovog postupka, tako da su očito (prima faciae) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić