Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1606/12 (M. T.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1606/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerije Galić i potpredsjednici Miodraga Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine u predmetu broj AP 1606/12, rješavajući zahtjev M. T. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M. T. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Josipa Muselimovića i Ane Primorac iz Mostara, podnio je 27. aprila 2012 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 016615 11 Kž od 6. marta 2012. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64-

0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 64-0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine, odnosno „poduzimanje bilo kakvih kazneno pravnih procesnih radnji do donošenja odluke po ovoj apelaciji“.

2. Presudom Općinskog suda broj 64-0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine, apelant je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela bludnje radnje iz člana 208. stav 2 u vezi sa krivičnim djelom spolni odnos s djetetom iz člana 207. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je sud primjenom navedenog zakonskog propisa i člana 42. i 43. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zatvora. Primjenom odredbe člana 76. KZ FBiH apelantu je uz izrečenu kaznu zatvora izrečena i sigurnosna mjera zabrana obavljanja zvanja nastavnika u trajanju od tri godine, jer je apelant krivično djelo počinio u vezi sa svojim pozivom, te zbog postojanja opasnost da bi takvo obavljanje moglo potencijalno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, odnosno zvanje i dužnost. Također, primjenom odredbi člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.450.00 KM i sudski paušal u iznosu od 100,00 KM. Primjenom odredbe člana 212. stav 3. ZKP FBiH oštećene su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućene na parnicu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je proveo dokaze optužbe i odbrane i to saslušanje 10 mldb. oštećenih u svojstvu svjedoka i 16 drugih svjedoka po prijedlogu optužbe, te osam svjedoka po prijedlogu odbrane, čitanje zapisnika o saslušanju oštećenih u svojstvu svjedoka mldb. L. M. i A.P., te uvidom u dokaze materijalne prirode. Naime, Općinski sud je u obrazloženju presude interpretirao iskaze oštećenih i drugih saslušanih svjedoka, te je utvrdio da je nesumnjivo dokazano da je apelant u vremenskom periodu kako je precizirano u izreci presude radeći kao nastavnik muzičke kulture u Osnovnoj školi fra. Lovro Karaula, te područnim školama Podhum i Priluka, preduzimao bludne radnje prema učenicama V i VII razreda na način kako je navedeno u obrazloženju presude. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant zloupotrebom položaja nastavnika muzičke kulture pa i zloupotrebom povjerenja iskoristio te na „perfidan i prikriven način“ preduzimao radnje koje sadrže sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Pored toga, Općinski sud je naveo da je cijenio i da nije prihvatio apelantovu odbranu jer je po mišljenju suda svojim iskazom pokušao da se prikaže kao “žrtva zavjere“, a na suprot tome, po mišljenju suda mnogi svjedoci su u svojim iskazima saglasno potvrdili navode optužbe. Stoga, Općinski sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, te u vezi sa apelantovom odbranom, zaključio da je dokazano da je apelant poduzimao radnje prema mldb. učenicama, kako je pobliže opisano u obrazloženju presude, te da su se u tim apelantovim radnjama, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu ostvarila sva bitna obilježja bića krivičnog djela bludnje radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom sponi odnos s djetetom iz člana 207. stav 3. KZ FBiH.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 64 0 K 016615 11 Kž od 6. marta 2012. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, nasuprot neosnovanim navodima žalbe, iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant predmetno krivično djelo počinio zloupotrebom svog položaja nastavnika u odnosu na mldb. učenice, koje mu se kao nastavniku nisu bile u mogućnosti suprotstaviti, kako to po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključuje prvostepeni sud. Naime, po mišljenju sud navedeno prvenstveno proizlazi iz iskaza mldb. oštećenih saslušanih u svojstvu svjedoka koje su svojim iskazima opisale način ponašanja apelanta prema njima na času muzičkog vaspitanja, a koje ponašanje i opisane radnje, po mišljenju Kantonalnog suda, ne predstavljaju uobičajene radnje u toku izvođenja nastave muzičkog vaspitanja, kako apelant želi predstaviti. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka k) ZKP FBiH budući da je apelantu ostavio samo dva dana za dostavljanje važnih informacija o svjedocima, jer je po mišljenju suda apelant mogao tražiti produženje navedenog roka što on nije učinio. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud svoj zaključak o apelantovoj krivici zasnovao na činjenicama i dokazima koji i po ocijeni Kantonalnog suda pružaju pouzdan osnov za izvođenje takvog zaključka. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio u skladu sa načelom slobodne ocijene dokaza iz člana 16. ZKP FBiH, a takva ocijena je po mišljenju Kantonalnog suda zadovoljavajuća i sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza u smislu člana 296. stav 2 ZKP FBiH.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. tačka b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant je naveo da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, apelant je istakao da je navedeno prije svega rezultat pogrešne i proizvoljne ocijene dokaza. Također apelant je istakao da mu je Općinski sud ostavio „samo dva dana“ radi dostavljanja podataka o svjedocima, te da nije prihvaćen ni njegov prijedlog za saslušanje svih predloženih svjedoka. Stoga apelant smatra da tokom postupka nije tretiran kao ravnopravna stranka.

6. Apelant je također predložio da Ustavni sud donese i privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 64-0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine, „odnosno poduzimanje bilo kakvih kazneno pravnih procesnih radnji do donošenja odluke po ovoj apelaciji, a imajući u vidu posljedice izvršenja pravomoćne sudske odluke po apelanta i to u pravcu gubitka prava na slobodu kretanja i prava na imovinu“.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH ("Službeni novine FBiH" br. 44/98, 42/99 i 12/09) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 27-31.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.

10. Pored toga, apelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje pravosnžne presude Općinskog sudu broj 64 0 K 016615 10 K od 30. juna 2011. godine, odnosno „poduzimanje bilo kakvih kazneno pravnih procesnih radnji do donošenja odlike po ovoj apelaciji, a imajući u vidu posljedice po apelanta i to u pravcu gubitka prava na slobodu kretanja i prava na imovinu“. Apelant, dakle, osim ovih navoda u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere, ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju njegovih prava na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1606/12 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio