Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2032/12 (A. H.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2032/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2032/12, rješavajući zahtjev Ahmeta Huseinovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ahmeta Huseinovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmet Huseinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupaju Azijada Mujkić i Nezir Mujkić advokati iz Zenice, podnio je 29. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 02222 12 iksž od 8. maja 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 022225 11 Iks od 28. marta 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio puštanje apelanta iz zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 001389 10 K od 3. novembra 2010. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo teške tjelesne povrede i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.

3. Apelant je nakon pravosnažnosti navedene presude pet puta pozivan na izdržavanje kazne međutim kazna nije mogla biti izvršena zbog prebukiranosti Kazneno-popravnih zavoda (u daljnjem tekstu: KPZ). Nakon toga Federalno ministarstvo pravde je dopisom od 16. marta 2012. godine Općinskom sudu dostavilo obavijest o slobodnim smještajnim kapacitetima u KPZ poluotvorenog tipa u Sarajevu te je taj sud 23. marta 2012. godine dostavio apelantu Uputni akt za izdržavanje kazne zatvora prema kojem je apelant trebao da se javi na izdržavanje kazne u navedeni zavod 23. aprila 2012. godine. Apelant je 26. marta 2012. godine dostavio Općinskom sudu molbu za odgodu izdržavanja kazne zatvora navodeći da je do sada neosuđivano lice, da su nezaposleni i on i supruga i da imaju troje djece koji su redovni učenici rođeni u periodu od 1995. godine do 2010. godine te da porodicu izdržava kao sezonski radnik te kako je period u kojem bi trebao izdržavati kaznu period sezonskih radova ne bi imao sredstava za izdržavanje porodice zbog čega je molio da mu se odloži izdržavanje kazne.

4. Općinski sud je rješenjem broj 41 0 K 022225 11 Iks od 28. marta 2012. godine molbu odbio uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za odlaganje izvršenja kazne na period od tri mjeseca iz razloga što je apelantu već u nekoliko navrata i to u periodu od godinu dana odlagano izvršenje kazne zbog prebukiranosti KPZ-ova te je taj sud shodno odredbama člana 28. stav 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) odlučio kao u dispozitivu rješenja.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 04 0 K 001389 10 K od 3. novembra 2010. godine žalbu odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da u izreci nije naveden razlog odbijanja molbe, da mu nikada nije odlagano izvršenje kazne kao i da nije riješeno o prijedlogu za primjenu kućnog pritvora te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je molbu apelant odbio jer je apelant imao dovoljno vremena da zbrine porodicu u periodu kada nije postojala mogućnost da ide na izdržavanje kazne zatvora zbog prebukiranosti KPZ-a zbog čega nije ispunjen uvjet za primjenu člana 27. stav 1. tačka 8. Zakona („Službene novine F biH“ br. 44/98, 12/09, 42/09 i 42/11).

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u činjenici da nije ispoštovana zakonska procedura upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Navodi da se nije javio na izdržavanje kazne 23. aprila 2012. godine jer je koristio svoja prava koja je imao po zakonu, da bi nakon toga na ulici, u Visokom, 28. maja 2012. godine bio lišen slobode po naredbi Općinskog suda zbog nejavljanja na izdržavanje kazne. Branitelji apelanta navode da su pokušavali telefonski kontaktirati sa predsjednicom suda jer je apelant, kao neuka stranka koja nije znala da se sam treba javiti na izdržavanje kazne, trebao dobiti novi uputni akt nakon što je dobio odluku Kantonalnog suda zbog čega smatraju da je prisilno bez ikakvog osnova lišen slobode i prisilno priveden u ustanovu za izdržavanje kazne a da mu nije data mogućnost da se pozdravi sa članovima porodice. Zbog navedenog apelant smatra da je potrebno da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naredio njegovo puštanje iz zatvora, utvrdio kršenje i naložilo postupanje po zakonu.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. U vezi zahtjeva apelanta da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje kazne zatvora Ustavni sud podsjeća da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. Nadalje, a u vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja kazne zatvora apelantu, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant koristio mogućnost propisanu Zakonom i tražio odlaganje izvršenja predmetne kazne ali da je njegova molba odbijena kao neosnovana.

10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi naredio njegovo puštanje na slobodu i ponavljanje procedure njegovog privođenja jer je apelant na ulici lišen slobode i sproveden na izdržavanje pravosnaže kazne zatvora pošto se nije sam javio na njeno izdržavanje jer, kako tvrdi, kao neuka stranka nije znao da treba sam da se javi u zatvor i da ovi navodi predstavljaju dovoljan razlog da Ustavni sud donese privremenu mjeru. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega smatra da apelantovi navodi, da je razlog ne javljanja na izdržavanje kazne zatvora njegovo neznanje da se sam mora javiti u zatvorsku jedinicu, nemogu sami po sebi predstavljati razlog zbog kojeg bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom i Pravilnikom o kriterijima za upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora propisana procedura sprovođenja osuđenika na izdržavanje kazne zatvora te da je predviđena obaveza javljanja osuđenika u zatvorsku jedinicu na dan naznačen u uputnom aktu, a u slučaju odlaganja izvršenja do donošenja odluke po molbi za odlaganje izvršenja, odmah nakon prijema odbijajuće odluke, te da ako osuđenik ne postupi na ovaj način slijedi izdavanje naredbe Sudskoj policiji za prinudno sprovođenje. Imajući u vidu navedene propise kao i da se apelent nije sam javio na izdržavanje kazne ni nakon prijema uputnog akta niti nakon prijema odbijajuće odluke po molbi za odlaganje izvršenja, odnosno kako apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić