Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4796/11 (Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Postupak priznavanja strane sudske odluke
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 458
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 235
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4796/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 4796/11, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 V 003108 11 Gž od 15. septembra 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 V 003108 11 V od 31. marta 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 16. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 V 003108 11 Gž od 15. septembra 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 V 003108 11 V od 31. marta 2011. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 V 003108 11 V od 31. marta 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 V 003108 11 Gž od 15. septembra 2011. godine, priznata je strana sudska odluka – pravosnažna presuda Trgovinskog suda u Beogradu broj: XLVI– P–1774/09 od 3. juna 2009. godine. Prvostepenim rješenjem su obavezani apelant i Federacija Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojski Kanton, kao protivnici predlagača, da solidarno naknade Ortačkom advokatskom društvu – Janković, Popović i Mitić O.D. iz Beograda kao predlagaču (u daljnjem tekstu: predlagač) troškove postupka u iznosu od 1.462,92 KM, sve u roku od 30 dana od dana dostave prepisa rješenja, dok je predlagač odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 761,00 KM i sa zahtjvom za isplatu zakonskih zateznih kamata na toškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se o priznanju strane sudske odluke odlučuje u vanparničnom postupku uređenom odredbama članova 86. – 101. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 43/82 i 72/82 i «Službeni list RBiH» broj 2/92 i i 13/94; u daljnjem tekstu: Kolizioni zakon), a kako je to propisano odredbom člana 458. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i utvrdio da su ispunjene zakonom propisane pretpostavke za priznanje predmetne strane odluke, koje žalbenim prigovorima nisu dovodene u sumnju. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je predmetna presuda Trgovinskog suda u Beogradu pravosnažna dana 7. jula 2010. godine, a između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije postoji uzajamnost iz člana 92. Kolizionog zakona, kako je to ustanovljeno zaključenim Ugovorom između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije o izmjenam i dopunama ugovora između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, koji je ratificiran 9. aprila 2010. godine («Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori» broj 10/10) prema kojoj odredbi države ugovorenice, pod uslovima iz ovog ugovora, na svom teritoriju priznaju i izvršavaju sudske odluke u građanskim stvarima, te sudske nagodbe u takvim predmetima donesene i sklopljene pred sudom druge države ugovorenice. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da nisu ostvareni razlozi žalbe, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je apelantovu žalbu, odbio kao neosnovanu shodno članu 235. tačka 2. ZPP u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05).
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Konkretni slučaj se odnosi na postupak priznavanja strane sudske odluke kojom je odlučeno o pitanju isplate novčanog iznosa nastale iz ugovornih obaveza domaćeg i inostranog pravnog lica, konkretno pravosnažne presude Trgovinskog suda u Beogradu broj: XLVI–P–1774/09 od 3. juna 2009. godine, kojom su apelant i Federacija Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojski Kanton kao protivnici predlagača obavezani predlagaču isplatiti novčani iznos na ime duga nastalog angažovanjem predlagača na poslovima zastupanja i pružanja pravne pomoći radi zaštite imovinsko pravnih interesa Federacije Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojskog Kantona. Ustavni sud nalazi da se postupak priznavanja strane sudske odluke, ne tiče građanskih prava i obaveza zaštićenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, postupak priznavanja strane sudske, odnosno presude Trgovinskog suda u Beogradu broj: XLVI–P–1774/09 od 3. juna 2009. godine, ne potpada pod okvir člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluka broj U-16/03 od 17. marta 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 15/04 i odluka o dopustivosti broj AP-1199/05 od 9. maja 2006. godine, stav 8. dostupna na www.ustavnisud.ba ).
8. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenje Kantonalnog i Vrhovnog suda kojima je priznata pravosnažna presuda Trgovinskog suda u Beogradu broj: XLVI–P–1774/09 od 3. juna 2009. godine. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku odlučivalo postoje li zakonski uvjeti za priznanje strane sudske odluke ili ne, bez odluke o pravnom pitanju obaveze isplate dosuđenog novčanog iznosa, odnosno o meritumu predmeta, te da se nije odlučivalo o imovinskim pravima apelanta, pa je apelacija i u ovom dijelu također ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U odnosu na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije Ustavni sud ponovo podsjeća da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić