Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1823/09 (A. L., S. B. i E. K.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pasivna legitimacija
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 9
- Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-1823/09
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1823/09, rješavajući apelaciju Almira Ljeve i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Almira Ljeve, Sabahete Bašić i Elmaze Kolić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 000498 09 Gž od 29. aprila 2009. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Almir Ljevo, Sabaheta Bašić i Elmaza Kolić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Kaknja, koje zastupa Fahrija Smaka, advokat iz Kaknja, podnijeli su 10. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 000498 09 Gž od 29. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 000498 08 P od 27. februara 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zeničko-dobojskog kantona zatraženo je 10. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 28. i 22. septembra 2009. godine, a Zeničko-dobojski kanton 30. septembra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zeničko-dobojskog kantona proslijeđeni su apelantima 14. oktobra 2009. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 000498 08 P od 27. februara 2009. godine, povodom tužbe Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata kao tuženih, utvrđeno je da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčane tražbine na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva finansija tužitelja, broj kako je precizirano u izreci presude, kod «Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica», zaplijenjenih po osnovu rješenja Općinskog suda u predmetu broj 036-0-I-07-000172. Istom presudom ukinuto je rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 036-0-I-07-000172 od 23. augusta 2007. godine, a apelanti su obavezani da solidarno naknade troškove postupka tužitelju u preciziranom iznosu.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je iz izvedenih dokaza Općinski sud utvrdio da su na osnovu pravosnažne i izvršne Presude tog suda broj Rs-21/2005 od 10. marta 2006. godine apelanti, kao tražioci izvršenja, podnijeli Prijedlog za izvršenje protiv izvršenika JU OŠ «Ahmet Muradbegović» Kakanj, kojim traže da se na sredstvima koja se nalaze na računu izvršenika, broj kako je precizirano u presudi, kod «Investiciono–komercijalne banke d.d. Zenica», naplate potraživanja dosuđena navedenom odlukom (naknada plaće, regresa i toplog obroka). Općinski sud je Rješenjem broj 036-0-I-07-000172 od 23. augusta 2007. godine usvojio prijedlog za izvršenje, protiv kojeg je prigovor podnio tužitelj kao treće lice. Odlučujući o prigovoru tužitelja, Općinski sud je zaključkom od 9. januara 2008. godine tužitelja uputio da kao treće lice svoja prava ostvari u parnici. U parničnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 036-0-P-08-000023 od 20. marta 2008. godine kojim je usvojio tužiteljev prijedlog i odredio mjeru osiguranja kojom se odlaže izvršenje rješenja Općinskog suda od 23. augusta 2007. godine dok se pravosnažno ne završi parnični postupak.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je dalje naveo da je članom 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom, ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri, a ako se ta obaveza trećeg lica ospori, stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Dakle, kako je smatrao Općinski sud, sud može prihvatiti samo onu sukcesiju koja se dokaže javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom, ili sukcesiju koja je utvrđena sudskom odlukom. Iz navedene Presude broj Rs-21/2005, kako je zaključio Općinski sud, proizlazi da se obaveza iz nje odnosi na javnu ustanovu – školu, a kako su apelanti zaposlenici škole, sva svoja prava iz radnog odnosa ostvaruju u školi koja ima svojstvo pravnog lica u smislu odredbe člana 1. Zakona o ustanovama.
9. Općinski sud je dalje istakao da su škole korisnici budžetskih sredstava i da se sva njihova sredstva vode na jedinstvenom transakcijskom računu shodno Zakonu o trezoru u Federaciji BiH. Sredstva za rad budžetskih korisnika planiraju se u budžetu, konkretno u budžetu tužitelja. U budžetu tužitelja za 2007. godinu je utvrđeno da su za potrebe budžetskog korisnika - predmetne osnovne škole, obezbijeđena sredstva za plaće i materijalne troškove korisnika. Odredbom člana 4. Zakona o izvršavanju budžeta Zeničko-dobojskog kantona propisano je da budžetski korisnici koriste budžetska sredstva samo za namjene koje su određene budžetom, a u skladu sa svojim godišnjim finansijskim planom, i to po dinamici utvrđenoj mjesečnim planovima, dok je članom 6. Zakona propisano da Ministarstvo finansija vrši plaćanje u ime svih budžetskih korisnika preko jedinstvenog računa trezora. Općinski sud je dalje utvrdio da u tužiteljevom budžetu za potrebe predmetne škole nisu predviđena sredstva za isplate po osnovu sudskih odluka. Dakle, budžetski korisnik u konkretnoj situaciji je škola, a ne pojedinac zaposlenik. Za obaveze koje proizlaze iz radnog odnosa zaposlenik se može obratiti poslodavcu - školi koja je dužna da kao korisnik budžetskih sredstava planira sredstva za podmirenje potreba i zahtijeva od Ministarstva finansija da obezbijedi potrebna sredstva, pa i sredstva za izmirenje obaveza nastalih po sudskim odlukama. Ministarstvo će po zakonskoj proceduri u budžetu obezbijediti dovoljno sredstava za rad budžetskih korisnika. Na osnovu uvida u potvrdu «Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica» od 11. novembra 2005. godine, Općinski sud je utvrdio da je račun, otvoren kod navedene banke, račun Vlade Zeničko-dobojskog kantona, Ministarstva finansija, što je utvrđeno i na osnovu potvrde Ministarstva finansija od istog datuma. Kako apelanti nisu dokazali da je obaveza izvršenika prešla na treće lice na način propisan članom 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja da se ne dozvoli izvršenje na sredstvima tužitelja kao trećeg lica na računu «Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica», zbog čega je Sud u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu i obavezao apelante da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka.
10. Protiv navedene presude Općinskog suda apelanti su se žalili. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 36 0 P 000498 09 Gž od 29. aprila 2009. godine kojom je žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je stanovište prvostepenog suda da se može uvažiti samo ona sukcesija – preuzimanje duga – izvršne tražbine u smislu odredbe iz člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku koja je utvrđena sudskom odlukom, po mišljenju Kantonalnog suda, potpuno je pravilno, odnosno prvostepeni sud je pravilno primijenio navedenu odredbu kada je donio svoju odluku. Po ocjeni Kantonalnog suda, uvjet iz odredbe člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku da bi se izvršenje moglo odrediti i protiv pravne osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, u predmetnom slučaju nije ostvaren jer apelanti u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nisu dokazali da je tužitelj preuzeo dug dosuđen Presudom Općinskog suda broj Rs-21/2005 od 10. marta 2005. godine u predmetnom spornom odnosu. U takvoj činjeničnoj situaciji, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud, apelantima ne pripada pravo da naplatu duga zahtijevaju od tužitelja kao treće osobe. Supsidijarnoj odgovornosti osnivača javne ustanove za obaveze javne ustanove o kojoj govori odredba iz člana 41. stav 2. Zakona o ustanovama, nikako se ne može dati svojstvo kakvo joj daje žalba apelanata, to jest, da je tužitelj po Zakonu dužan da plati dug. Supsidijarna odgovornost osnivača javne ustanove za obaveze javne ustanove i preuzimanje duga izvršne tražbine o kojoj govori odredba iz člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku uopće se ne mogu dovoditi u bilo kakvu vezu, a kamo li da se poistovjećuju kao što su naveli apelanti u žalbi. Kantonalni sud je istakao da je istovjetan stav kao u prvostepenoj presudi u pogledu primjene odredbi iz člana 1. stav 2. i člana 41. Zakona o ustanovama u smislu odredbe iz člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku zauzela i dosadašnja sudska praksa. U prilog tome Kantonalni sud je naveo odluku Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-06-000996 od 15. februara 2007. godine i odluke Ustavnog suda br. AP 382/03 i AP 1651/08. Kantonalni sud je zaključio da žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren, niti su ostvareni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je žalbu apelanata kao neutemeljenu odbio.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su im redovni sudovi povrijedili navedena prava jer su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakli su da nije pravilan zaključak redovnih sudova da apelanti nisu dokazali da je obaveza izmirenja duga prešla na treće lice odnosno tužitelja na način propisan članom 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku jer apelanti nisu dužni da dokazuju zakonom propisanu obavezu tužitelja. Također, smatraju da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi odlučivali o tome da li se iz novčanih sredstava tužitelja mogu namiriti predmetna potraživanja apelanata koja, kao potraživanja iz radnog odnosa, predstavljaju troškove poslovanja poslodavca apelanata koji je budžetski korisnik i čiji se troškovi poslovanja finansiraju iz sredstava tužitelja. Dalje su naveli da su sudovi zanemarili njihovo pozivanje tokom postupka na odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH u kojima su utvrđena njihova prava iz radnog odnosa.
b) Odgovor na apelaciju
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani navodi apelacije, jer je postupak pred tim sudom u cijelosti proveden tako da nisu prekršena prava propisana Evropskom konvencijom i Ustavom BiH.
14. Kantonalni sud je istakao da su neutemeljene tvrdnje apelanata, jer je presuda tog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Također su istakli da su slijedili sudsku praksu, i to odluku Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-06-000 996 od 15. februara 2007. godine, kojom je Vrhovni sud djelomično uvažio reviziju i preinačio presude nižestepenih sudova kojim je odlučeno u sporu radi utvrđivanja nedopuštenosti izvršenja i vraćanja isplaćenih sredstava.
15. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da su neutemeljeni navodi apelanata o povredi ljudskih prava. Istakao je da je neutemeljeno pozivanje apelanata na odredbu člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku s obzirom da apelanti tokom postupka nisu dokazali na koji način je tražbina, proizašla iz materijalno-pravnog odnosa apelanata, kao tražioca izvršenja i JU OŠ «Ahmet Muratbegović» Kakanj kao izvršenika, prešla na Zeničko-dobojski kanton, kad iz pravosnažne sudske odluke, koja je predstavljala izvršni naslov, za Zeničko-dobojski kanton nije ustanovljena nikakva obaveza. Dalje je istaknuto da apelanti pogrešno smatraju da je namirenje novčane tražbine koju imaju prema svom poslodavcu - javnoj ustanovi, zakonska obaveza Zeničko-dobojskog kantona, pri tome se pogrešno pozivajući na Zakon o osnovnoj školi, Zakon o ustanovama, te Zakon o trezoru FBiH.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 19/03 i 79/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
a) Trezor je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva finansija, ministarstava finansija kantona, službi za finansije općina, gradova i izvanbudžetskih fondova u kojoj se, u skladu sa ovim Zakonom i drugim propisima, obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršenja i izvršenje budžeta Federacije, kao i budžeta kantona, općina, gradova i finansijskih planova izvanbudžetskih fondova; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanje novcem i vođenje JRT; otplate duga, upravljanje neangažovanim sredstvima i imovinom.
[...]
h) Jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT) sastoji se od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje jednog ili više transakcijskih računa, posebnog računa za upravljanje razvojnim sredstvima kao i posebnih računa za upravljanjem dugom i međunarodnim ugovorima i, po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi moraju se držati u ime ministarstava finansija, odnosno službi za finansije. Svrha JRT je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima finansija, odnosno u službama za finansije. Ministarstva finansija kao i službe za finansije dužne su provesti procedure za otvaranje računa koji ulaze u sistem JRT. Kada sistem JRT postane efektivan svi pojedinačni računi budžetskih korisnika i fondova bit će zatvoreni i njihova salda bit će prebačena na JRT.
j) Budžetski korisnici su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave i ostali koji se finansiraju iz budžeta. Nadležno ministarstvo koje u svom budžetskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u budžetu označene kao budžetske glave, budžetski je za njih nadležno. [...]
o) Transakcijski računi su bankovni računi otvoreni u poslovnim bankama od trezora, a koji se drže u ime ministarstava finansija ili službi za finansije putem kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove budžetskih korisnika i fondova.
[...] Član 8.
Trezori vrše centraliziranu isplatu plaća za budžetske korisnike i fondove, na način da:
a) uspostave i održavaju centralizirani sistem obračuna plaća,
b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plaća i ostalim neophodnim informacijama koje osiguraju budžetski korisnici i fondovi, kao i iznosima obaveza na osnovu poreza i doprinosa i
c) izvršavaju isplatu plaća i obaveza na osnovu poreza i doprinosa.
Budžetski korisnici i fondovi su dužni da trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u budžetu, odnosno finansijskom planu fonda.
Dodatne procedure će propisati ministarstvo finansija.
Član 24.
[...] JRT se nalazi pod isključivim pravom ministarstava finansija, odnosno službi za finansije. Nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija, odnosno službe za finansije.
Član 26.
Ministarstva finansija, odnosno službe za finansije otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama. Transakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT-a.
Zakon o ustanovama («Službeni list RBiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 39.
Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta… Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da:
- pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
Zakon o osnovnoj školi («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
[…] Osnovna škola ima svojstvo pravnog lica.
Član 8.
[…] Redovnu osnovnu školu […] kao javnu ustanovu u državnoj svojini osniva Skupština Kantona, u skladu sa principima i standardima utvrđenim ovim zakonom […].
Prava i obaveze osnivača i osnovne škole utvrđuju se ugovorom, u skladu sa aktom o osnivanju.
Ako je osnivač škole Skupština Kantona, obaveze iz prethodnog stava ovog člana u ime Skupštine vrši Vlada Kantona.
Član 9.
Osnivač obezbjeđuje sredstva potrebna za osnivanje i rad u skladu sa Pedagoškim standardima za osnovnu školu i normativima školskog prostora, opreme […] Zakon o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
Prijelaz potraživanja ili obaveze […] (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 000498 09 Gž od 29. aprila 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 7. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti pobijaju odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
23. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih a neisplaćenih plaća su predmeti građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Evropski sud za ljudska prava, Darnell v. VB, presuda od 26. listopada 1993. godine, serija A, broj 272). Dalje, postupak se odnosi na izvršenje pravomoćne presude u izvršnom postupku, dakle, na nastavak predmeta koji je građansko-pravne prirode. U skladu s navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud, dalje, smatra da država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivanja, između ostalih, građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
25. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
26. U okviru tih ograničenja, u ostvarivanje građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekte od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih, a neisplaćenih plaća, odnosno aktivna legitimiranost u procesno-pravnom postupku. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole eventualne zloupotrebe tog prava i obaveze redovnih sudova, zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji redovni sudovi primjenjuju zakon, osim u slučaju kada je to potrebno da bi se utvrdilo da li su prekršena ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je slično pravno pitanje već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1472/07, kojom je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, ukinuo Presudu Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-Rev-06-000996 od 15. februara 2007. godine (na koju se u obrazloženju osporene odluke pozvao Kantonalni sud) i naložio donošenje odluke u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio da je arbitrarno obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimiran, te da je zbog toga izvršenje na njegovom transakcijskom računu nezakonito, jer je učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio «suđenja» u smislu člana
6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 23/10, stav 50).
28. Naime, u predmetu iz citirane odluke radilo se o parničnom postupku koji je pokrenuo Zeničko-dobojski kanton protiv uposlenika Opće gimnazije Zavidovići, kojima su isplaćena sredstva na ime naknade plaće, toplog obroka i regresa, pljenidbom novčanih sredstava Opće gimnazije Zavidovići sa transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona, u kojem je Općinski, odnosno Kantonalni sud ovaj zahtjev Zeničko-dobojskog kantona odbio. Međutim, ukinutom presudom Vrhovni sud je reviziju djelomično uvažio, presudu Kantonalnog suda preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Zeničko-dobojskog kantona. Ovakav stav Vrhovni sud je obrazložio tako što je naveo da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je Opća gimnazija Zavidovići obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima. S obzirom na to da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom nego s Općom gimnazijom Zavidovići, koja je javna ustanova, odnosno pravna osoba koja samostalno odgovara za svoje obaveze, nije mogla postojati obaveza izvršenja s računa Zeničko-dobojskog kantona. Vrhovni sud je naveo da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da Zeničko-dobojski kanton finansira javne ustanove, te se pozvao na stajalište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine (op. cit. AP-1472/07, st. 42-44).
29. Ustavni sud, međutim, ukazuje na to da je u citiranoj odluci konstatirao da je neutemeljeno pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 384/03, jer je u toj odluci definirano načelo i usvojeno stajalište prema kojem javna ustanova, kao pravna osoba, samostalno odgovara za svoje obveze, te da na takav zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija nužna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravomoćnoj presudi. Dalje, Ustavni sud je konstatirao da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obaveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. srpnja 2004. godine Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obaveze srednjih škola koje su nastale nakon stupanja na snagu ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je uočio da je, u skladu s odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, u pogledu načina finansiranja i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, pravilan stav sudova koji je pobio Vrhovni sud ukinutom presudom, tj. da, čak i u slučaju da su sredstva na JRT-u, sredstva treće osobe, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obveze tužene Opće gimnazije Zavidovići, odnosno izvršenika (op. cit. AP 1472/08, st. 44. i 45).
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Općinskog suda ukinuto rješenje o izvršenju tog suda od 23. augusta 2007. godine, kojim je apelantima bilo dozvoljeno da naplate svoja potraživanja iz radnog odnosa s jedinstvenog transakcijskog računa tužitelja kod «Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica». Ovakvu odluku Općinski sud je temeljio na činjenici da je u prijedlogu za izvršenje kao izvršenik označena JU OŠ «Ahmet Muradbegović» Kakanj, a da je navedeni transakcijski račun Zeničko-dobojskog kantona u „Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica“, koji nije označen kao izvršenik. Dalje, navedeno je da je izvršenik javna ustanova – pravna osoba, što znači da samostalno odgovara za svoje obveze, bez obzira na to što je budžetski korisnik, koja je dužna od Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona tražiti da se ta sredstva planiraju u budžetu ili kroz rebalans budžeta, kao što to radi i za plaće, te ih tako izvršavati. Ovakav stav potvrdio je i Kantonalni sud.
31. Ustavni sud nalazi da se obrazloženje i razlozi koje je Ustavni sud dao u Odluci broj AP 1472/07 odnose i na konkretni predmet. Imajući u vidu navedeno, odnosno zaključke i obrazloženja iz citirane odluke, Ustavni sud navode apelanata ocjenjuje kao osnovane, zbog čega zaključuje da je i u konkretnom slučaju učinjeno iluzornim izvršenje pravomoćne presude, koje predstavlja integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata, koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je arbitrarnom odlukom redovnih sudova onemogućeno izvršenje ranije donesene pravomoćne i izvršne presude.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić