Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/09 (D. K. i L. K.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2544/09

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2544/09, rješavajući apelaciju Dušana Kovačevića i Ljubice Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dušana Kovačevića i Ljubice Kovačević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana, koji je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003933 09 U od 30. septembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dušan Kovačević i Ljubica Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Dušanka Lagumdžija i Kasim Lagumdžija iz Sarajeva, podnijeli su 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se tiče povrata stana. U vrijeme podnošenja apelacije u Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je, povodom ovog predmeta, u toku bio upravni spor u kojem je donesena Presuda broj 09 0 U 003933 09 U od 30. septembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambene politike) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) zatraženo je 10. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 10. februara 2010. godine i 12. januara 2012. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Ministarstvo stambene politike je dostavilo odgovor na apelaciju 4. marta 2010. godine, Uprava za stambena pitanja 24. februara 2010. godine, a Kantonalni sud 10. marta 2010. godine i 10. februara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 21. aprila 2010. godine i 27. marta 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 4. maja 1998. godine Službi za upravu, rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar podnijela prijavu za dobrovoljni povratak u svoj stan u Sarajevu u ulici Bolnička broj 46/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Apelantica je 9. septembra 2005. godine Upravi za stambena pitanja podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed i urgenciju za donošenje rješenja povodom zahtjeva od 4. maja 1998. godine, te priložila potvrdu Službe za upravu, rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar Sarajevo broj 04/B1-545-274/98 od 4. maja 1998. godine.

8. Zaključkom Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-18/05 od 22. septembra 2005. godine odbačen je kao neblagovremen apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju zaključka je navedeno da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana 9. septembra 2005. godine, dakle nakon proteka roka propisanog odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

9. Rješenjem Ministarstva za stambenu politiku broj 27/02-23-20292/05 od 20. novembra 2005. godine poništen je Zaključak Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-18/05 od 22. septembra 2005. godine i predmet je vraćen Upravi za stambena pitanja na ponovno postupanje, uz uputu da u ponovnom postupku utvrdi da li je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana putem Službe za upravu, rad i socijalna pitanja, odnosno da li se 4. maja 1998. godine prijavila za dobrovoljni povratak u predmetni stan, predočavanjem na uvid originala potvrde o prijavi za dobrovoljni povratak u predmetni stan, kao i da utvrdi apelanticino svojstvo, odnosno da li je član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava (apelanta) na predmetnom stanu.

10. Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku donijela Zaključak broj 23-04/I-23- 18/05 od 8. maja 2006. godine kojim je ponovo kao neblagovremen odbacila apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.

11. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5787/06 od 10. jula 2006. godine poništen je Zaključak Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-18/05 od 8. maja 2006. godine i predmet je vraćen Upravi za stambena pitanja na ponovno postupanje.

12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo stambene politike je istaklo da Uprava za stambena pitanja u postupku donošenja Zaključka broj 23-04/I-23-18/05 od 8. maja 2006. godine nije postupila prema uputama Ministarstva stambene politike datim u Rješenju broj 27/02-23-20292/05 od 20. novembra 2005. godine. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da se apelantica 4. maja 1998. godine prijavila za dobrovoljni povratak u predmetni stan, što se vidi iz potvrde Službe za upravu, rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar broj 04/B1-545- 274/98 od 4. maja 1998. godine, kao i iz akta istog organa broj 12-36-1095/06 od 10. aprila 2006. godine. Dakle, prema mišljenju Ministarstva stambene politike, koje je već izneseno u rješenju od 20. novembra 2005. godine, u konkretnom slučaju se radi o propustu Službe za upravu, rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar Sarajevo, kojoj je zahtjev podnesen u zakonom propisanom roku i koja je propustila da, u smislu člana 65. stav 3. Zakona o upravnom postupku, donese zaključak o podnesku zbog nenadležnosti i da ga odmah dostavi stranci, odnosno da na osnovu stava 4. istog člana podnesak dostavi nadležnom organu i o tome obavijesti stranku, pa stranka ne može trpjeti štetne posljedice propusta organa uprave (stav izražen u presudama Kantonalnog suda br. U-562/01 od 24. oktobra 2002. godine, U-20/03 od 25. jula 2003. godine i U-209/03 od 16. oktobra 2003. godine). Ministarstvo stambene politike je istaklo da prvostepeni organ nije mogao prihvatiti apelanticinu urgenciju od 9. septembra 2005. godine kao zahtjev za vraćanje stana u posjed i primjenom odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbaciti njen zahtjev kao neblagovremen. Ministarstvo stambene politike je naložilo Upravi za stambena pitanja da u ponovnom postupku uzme u obzir i činjenicu da je apelantica pravosnažnom sudskom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-673/97 od 30. oktobra 1997. godine razvedena od apelanta koji je, prema priloženom Ugovoru o korištenju stana 05-OH-1-3709/79 od 15. novembra 1979. godine, evidentiran kao nosilac stanarskog prava, te imajući u vidu činjenicu da se u spisu predmeta nalazi apelantova punomoć kojom je ovlastio apelanticu (svoju bivšu suprugu) da u njegovo ime i za njegov račun može podnijeti zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.

13. Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-18/05 od 6. septembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

14. Rješenjem Ministarstva stambene politike broj 27/02-238142/07 od 6. novembra 2007. godine poništeno je Rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-18/05 od 6. septembra 2007. godine.

15. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da prvostepeno rješenje nije pravilno i na zakonu zasnovano zato što u postupku njegovog donošenja prvostepeni organ nije u potpunosti postupio u skladu sa uputama datim u Rješenju Ministarstva stambene politike broj 27/02- 235787/06 od 10. jula 2006. godine. Ministarstvo stambene politike je istaklo da je prvostepeni organ pogrešno odbio apelanticin zahtjev smatrajući da je ona razvodom braka 1997. godine prestala biti član apelantovog porodičnog domaćinstva, ako se ima u vidu da u spisu predmeta postoji relevantna dokumentacija iz koje se van svake sumnje može zaključiti da je apelantica 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i živjela u zajedničkom domaćinstvu sa apelantom i njihovim kćerkama. Također je navedeno da je trebalo imati u vidu činjenicu da u spisu predmeta postoje dvije apelantove punomoći, te je trebalo utvrditi da li je apelantica podnijela zahtjev u svoje ime ili, pak, u apelantovo ime i da li je eventualno nakon razvoda braka u vanparničnom postupku određen nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

16. Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-2318/05 od 11. marta 2009. godine potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je apelantica sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed, te je utvrđeno da prestaje pravo korištenja predmetnog stana E. M. i da je dužan napustiti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Također je navedeno da žalba ne odlaže izvršenje.

17. Rješenjem Ministarstva stambene politike broj 27/02-23-1840/09 od 24. aprila 2009. godine odbijena je žalba E. M. i Obavještajno-sigurnosne agencije protiv Rješenja Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-2318/05 od 11. marta 2009. godine.

18. Protiv Rješenja Ministarstva stambene politike broj 27/02-23-1840/09 od 24. aprila 2009. godine E. M. je 21. maja 2009. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. E. M. je, također, podnio i zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja Ministarstva stambene politike, kao i prvostepenog rješenja Uprave za stambena pitanja.

19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 U 003933 09 U od 27. maja 2009. godine odloženo je izvršenje Rješenja Ministarstva stambene politike broj 27/02-23-1840/09 od 24. aprila 2009. godine do okončanja upravnog spora.

20. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 003933 09 U od 30. septembra 2010. godine odbijena je tužba E. M.

21. E. M. je protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 003933 09 U od 30. septembra 2010. godine podnio Kantonalnom sudu tužbu za ponavljanje postupka. E. M. je Vrhovnom sudu podnio i zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da su im zbog dužine trajanja postupka povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana, te stalnog vraćanja predmeta na ponovni postupak povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, navode da je ovakvim neopravdanim odugovlačenjem postupka povrijeđen i Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

b) Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 10. marta 2010. godine naveo da u predmetnom postupku pred tim sudom nisu prekršena prava apelanata istaknuta u apelaciji. Naime, E. M. je 21. maja 2009. godine podnio tužbu radi poništenja rješenja Ministarstva stambene politike, a rješenje Kantonalnog suda od 27. maja 2009. godine, kojim se odlaže izvršenje rješenja donesenih u upravnom postupku i kojima se vraća predmetni stan apelantici u posjed, ne predstavlja odluku o meritumu. Osim toga, samim tim što je usvojen zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja donesenih u upravnom postupku, o tužbi u upravnom sporu se odlučuje prioritetno. U odgovoru na apelaciju od 10. februara 2012. godine Kantonalni sud je obavijestio Ustavni sud da je donio Presudu broj 09 0 U 003933 09 U od 30. septembra 2010. godine, te da je E. M. protiv navedene presude podnio tužbu za ponavljanje postupka, kao i zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude. Kantonalni sud je naveo da će predmet biti dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nakon što bude odlučeno o tužbi E. M. za ponavljanje postupka.

24. Ministarstvo stambene politike je istaklo da u predmetnom postupku svojim postupanjem nije doprinijelo dužini trajanja postupka, niti je na bilo koji drugi način povrijedilo prava apelanata zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

25. Uprava za stambena pitanja je u odgovoru na apelaciju iznijela hronologiju postupka, ali se nije posebno izjasnila u pogledu navoda o povredi prava istaknutih u apelaciji. V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Članak 65. st. 3. i 4.

Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci. Članak 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Članak 244. stavak 1.

(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

27. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 8/00 i 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

28. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog toga što postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed nerazumno dugo traje navodeći da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupka povodom zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

36. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed započeo 4. maja 1998. godine i da je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 003933 09 U od 30. septembra 2010. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i pet mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. S obzirom na to da se razumnost dužine trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, ispitati da li je postupak pred organima uprave i Kantonalnim sudom u cjelini trajao nerazumno dugo.

40. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana i da li je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava (apelanta) na predmetnom stanu, te da li joj, u zavisnosti od te odlučne činjenice, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. S obzirom na to da je radi utvrđivanja ovih činjenica bilo potrebno izvesti brojne dokaze, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu.

41. Ustavni sud zapaža da je apelantica 4. maja 1998. godine Službi za upravu, rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar podnijela prijavu za dobrovoljni povratak u kojoj je istakla i zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Dakle, apelantica je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnijela nenadležnom organu koji punih sedam godina nije odlučivao o njenoj prijavi, odnosno propustio je da, u smislu člana 65. stav 3. Zakona o upravnom postupku, donese zaključak o podnesku zbog nenadležnosti i odmah ga dostavi stranci, odnosno da na osnovu stava 4. istog člana podnesak dostavi nadležnom organu i o tome obavijesti stranku.

42. Ustavni sud, dalje, ukazuje na to da su odredbama člana 216. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku propisani rokovi u kojima upravni organi treba da odluče o zahtjevima stranaka, koji, prema stanju spisa, nisu poštovani. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i odredbe člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku, te odredbe člana 22. stav 4. Zakona o upravnim sporovima koje daju mogućnost stranci da preduzme određene radnje radi ubrzanja postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisano da ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen. Također, Ustavni sud ističe da je odredbama člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je apelantica imala mogućnost da izjavi žalbu Ministarstvu zbog nedonošenja prvostepene odluke, tzv. žalbu zbog šutnje administracije, odnosno da pokrene upravni spor zbog neodlučivanja Ministarstva o izjavljenoj žalbi, a te mogućnosti apelantica nije koristila. Stoga, dužina postupka se ne može u cijelosti staviti na teret upravnim organima, budući da je apelantica, ukoliko je smatrala da odluka o njenom zahtjevu, odnosno žalbi, nije donesena u zakonom propisanom roku, mogla, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima (član 22), podnijeti žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje administracije kako bi ubrzala postupak povodom zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/07 od 15. aprila 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, imajući u vidu dužinu postupka u ovom segmentu, odnosno da se apelanticin zahtjev nalazio kod nenadležnog organa punih sedam godina, a da taj organ nije preduzimao bilo kakve aktivnosti o apelanticinom zahtjevu, a što je prema zakonu bio dužan, Ustavni sud je mišljenja da odgovornost za ovakvo nepostupanje primarno leži na upravnom organu. Stoga, Ustavni sud ne može, prema elementima konkretnog slučaja, zaključiti da bi i korištenje ovog pravnog lijeka (žalba/tužba zbog tzv. šutnje administracije) u apelanticinom slučaju bilo djelotvorno, odnosno da bi ubrzalo postupak.

43. Ustavni sud zapaža da je (nakon što se apelantica obratila nadležnom organu) predmetni postupak trajao narednih pet godina i da su donesene četiri prvostepene i četiri drugostepene odluke. Iz navedenog proizlazi da su upravni organi u tom periodu bili aktivni u predmetnom postupku, odnosno da su preduzimali pravne radnje i da su donosili odluke o apelanticinom zahtjevu u vrlo kratkim rokovima. Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

44. U pogledu ponašanja Kantonalnog suda, Ustavni sud je mišljenja da se ne može zaključiti da je dužini predmetnog postupka doprinio i Kantonalni sud koji je, odlučujući o tužbi E. M., u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva stambene politike, donio presudu nakon godinu dana i četiri mjeseca.

45. Ocjenjujući sve navedeno, te imajući u vidu kriterije navedene u stavu 37. ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od 12 godina i pet mjeseci, kao i ponašanje Kantonalnog suda i organa uprave koji su odlučivali o predmetnom zahtjevu za vraćanje u posjed stana, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da postupak povodom tog zahtjeva traje 12 godina i pet mjeseci. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

46. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred organima uprave i Kantonalnim sudom, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na član II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 13. Evropske konvencije i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 14. Evropske konvencije i Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o zahtjevu za vraćanje stana u posjed trajao 12 godina i pet mjeseci, za što nije postojalo razumno i objektivno opravdanje.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić