Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2406/09 (D.N)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2406/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2406/09, rješavajući apelaciju D. N., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija D. N. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev:41/08 od 9. juna 2009. godine, Gž-1/08 od 28. oktobra 2008. godine i P-260/05 od 7. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kog zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 24. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev:41/08 od 9. juna 2009. godine, Gž-1/08 od 28. oktobra 2008. godine i P-260/05 od 7. decembra 2007. godine.

2. Presudom Suda BiH u prvostepenom vijeću broj P-260/05 od 7. decembra 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene Bosne i Hercegovine – Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja rješenja o stavljanju na raspolaganje i uspostave radnopravnog statusa, v. sp. 11.800,00 KM, poništeno je Rješenje tužene broj 34-2448-564/05 od 18. marta 2005. godine, te je odbijen tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Takođe, predmetnom presudom tužena je obavezana da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.831,97 KM.

3. Sud BiH je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je, nakon ocjene sprovedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant 24. marta 2005. godine primio rješenje tužene od 18. marta 2005. godine, te da je, s obzirom na to da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena preporučenom pošiljkom 25. maja 2005. godine, shodno odredbi člana 83 stav 5 Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 26/04 i 48/05; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), tužba blagovremena. Dalje je navedeno da je apelant podnio prijave na interne oglase kod tužene od 26. oktobra 2004. godine i 1. decembra 2004. godine na radna mjesta saradnik-carinik, ali nije primljen ni na jedno radno mjesto na koje je aplicirao. Takođe, istaknuto je da iz obrazloženja rješenja, čije je poništenje predmet tužbenog zahtjeva, proizilazi da je doneseno nakon okončanog postupka izbora kandidata po internim oglasima sprovedenim u okviru procesa organizacionog restrukturiranja iz člana 31 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, te primjenom odredbe člana 45 Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao i da to znači da je kao posljedica toga što apelant nije izabran rješenje o njegovom statusu zaposlenika na raspolaganju u trajanju od četiri mjeseca, a što nije uslijedilo nakon pravilne primjene određenih normi materijalnog prava.

4. Naime, Sud BiH je istakao da Komisija za izbor prilikom odabira kandidata po navedenim internim oglasima nije razmatrala apelantovu prijavu, a što je sasvim jasno iz uvida u jedinstvenu rang-listu za regionalne centre Banjaluka, Sarajevo, Tuzla i Mostar, na kojoj apelant nije konstatovan. Shodno tome, prvostepeni sud je naveo da je Komisija bila dužna da postupi u skladu sa odredbama čl. od 20 do 28 Pravilnika kojim je propisana procedura izbora i da razmotri prijave svih kandidata, pa i apelantovu prijavu. Isto tako, navedeno je da je, sem toga, apelant uložio prigovor na spisak kandidata koji su primljeni po internom oglasu 30. decembra 2004. godine, a koji je tužena primila 31. decembra 2004. godine. Zatim, prvostepeni sud je konstatovao da, kako je odredbom člana 83 stav 2 Zakona o radu predviđeno da je poslodavac obavezan riješiti zahtjev pismeno, u roku od 30 dana od dana kada je zahtjev podnesen, a imajući u vidu da je odredbom člana 27 stav 3 Pravilnika predviđena obaveza direktora tužene da donese odluku o prigovoru nezadovoljnog kandidata izvršenim izborom, pa kako je tužena propustila da odluči o apelantovom uloženom prigovoru, to je nezakonito doneseno rješenje u kom je apelantu utvrđen status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od četiri mjeseca, te prestanak radnog odnosa, uz otkazni rok zaključno sa 15. majem 2005. godine. Takođe, Sud BiH je istakao da, nasuprot tvrdnji tužene da je predmetno rješenje doneseno kao posljedica odluke o izvršenom izboru kandidata po internim oglasima u kom postupku nije izabran apelant, u konkretnom slučaju apelantova prijava nije ni razmatrana, pa se ne može raditi o postupku u kom apelant nije izabran kod činjenice da njegova prijava nije ni razmatrana. Prvostepeni sud je konstatovao da, sem toga, ni o apelantovom prigovoru nije odlučeno, a što ukazuje da rješenje kojim se apelantu daje status zaposlenika na raspolaganju nije uslijedilo nakon pravilne primjene navedenih normi materijalnog prava, nego nakon niza ukazanih propusta tužene, te da je zbog navedenih činjenica rješenje od 18. marta 2005. godine nezakonito, pa je sud usvojio tužbeni zahtjev za njegovo poništenje. Konačno, Sud BiH je naveo da je odbio tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove na kojima je radio, jer poništenje predmetnog rješenja ne predstavlja automatski i odluku o apelantovom prijemu na neko od radnih mjesta na koja je aplicirao, kao i da će tu odluku tužena donijeti u ponovljenom postupku, odnosno da u konkretnom slučaju poništenje rješenja o apelantovom stavljanju na raspolaganje znači uspostavljanje situacije koja je bila prije njegovog donošenja.

5. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene protiv prvostepene presude broj P-260/05 od 7. decembra 2007. godine, Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio presudu broj Gž-1/08 od 28. oktobra 2008. godine, kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, dok je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje Rješenja tužene broj 34-2448-564/05 od 18. marta 2005. godine. Isto tako, predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.277,87 KM.

6. Sud BiH je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je na istaknute utvrđene bitne činjenice prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev, jer je, prema shvatanju drugostepenog vijeća, rješenje o stavljanju na raspolaganje zasnovano na pravilnoj primjeni odredbi člana 45 Pravilnika, budući da apelant u procesu organizacionog restrukturiranja tužene nije raspoređen na radno mjesto sistematizovano u upravi, pa prema tome ne može biti nezakonito. Takođe, za ishod predmetnog spora između stranaka, prema shvatanju drugostepenog vijeća, nebitna je činjenica što tužena nije odlučila o apelantovom prigovoru, jer se u predmetnoj situaciji mogao obratiti i direktno sudu za zaštitu onih prava za koja smatra da su mu povrijeđena odlukom tužene donesenom prilikom izbora kandidata prijavljenih na interne oglase za koju je saznao 24. decembra 2004. godine. Naime, Sud BiH je konstatovao da, prema odredbi člana 83 stav 4 Zakona o radu, zaposlenik može podnijeti tužbu pred Sudom BiH za zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa i u slučaju kada poslodavac nije riješio o prigovoru u određenom roku, kao i da je rok za isticanje predmetnog tužbenog zahtjeva sadržan u odredbi člana 83 stav 5 Zakona o radu i iznosi jednu godinu. Prema tome, drugostepeni sud je istakao da je, budući da je apelant za odluku o izboru saznao 24. decembra 2004. godine, a prigovor izjavio 30. decembra 2004. godine, o kom je direktor tužene trebao odlučiti u narednih 15 dana, rok za podnošenje tužbe za njeno osporavanje istekao 15. januara 2006. godine. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da, kako je odluka o izboru kandidata postala pravosnažna i konačna, to se njena zakonitost ne može ispitivati u predmetnom postupku u kom se tužbeni zahtjev odnosi na poništenje rješenja o stavljanju na raspolaganje o kom je presuđeno skoro dvije godine od isteka roka za njeno pobijanje.

7. Sud BiH je istakao da je, budući da u konkretnom predmetu apelant ne osporava pravilnost rješenja o stavljanju na raspolaganje u pogledu utvrđenog perioda od 1. januara do 30. aprila 2005. godine, kriterijuma visine priznate naknade plata, dužine otkaznog roka, niti ističe postojanje objektivne mogućnosti da ga preuzme drugi poslodavac, prvostepeni sud pogrešno zaključio da je predmetno rješenje nezakonito samo zbog toga što tužena prethodno nije odlučila o njegovom prigovoru izjavljenom protiv odluke o izboru kandidata na osnovu internog oglasa od 1. decembra 2004. godine. Takođe je navedeno da je neprihvatljiv apelantov prigovor da ga je tužena bila dužna vratiti na radno mjesto carinskog saradnika samo zbog toga što je bio u stalnom radnom odnosu u ranijoj entitetskoj carinskoj službi, jer u procesu organizacionog restrukturiranja nije raspoređen ni na jedno radno mjesto, te da je zato prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev na obavezivanje tužene da mu uspostavi radnopravni status. Shodno navedenom, drugostepeno vijeće je, primjenom odredbi člana 193 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev jer ne postoje razlozi zbog kojih je osporava, ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, dok je primjenom odredbi člana 196 stav 4 i člana 334 stav 2 ZPP drugostepeno vijeće na osnovu žalbe tužene preinačilo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbilo tužbeni zahtjev, a apelanta obavezalo da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.277,87 KM, jer smatra da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev:41/08 od 9. juna 2009. godine kojom je reviziju odbio. Reviziono vijeće je, kako je navedeno u obrazloženju presude, ispitalo drugostepenu presudu u smislu odredbe člana 208 ZPP, odnosno u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredbi ZPP koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je utvrdilo da je drugostepeno vijeće pravilno obrazložilo svoju odluku na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje apelant i ne osporava. Takođe, reviziono vijeće je istaknulo da je, a kako to pravilno obrazlaže drugostepeno vijeće u osporenoj odluci, tačna činjenica, koju apelant i ne osporava, a to je da tužena nije odlučila o apelantovom prigovoru. Isto tako, navedeno je da se apelant, međutim, mogao obratiti direktno sudu radi zaštite onih prava za koja je smatrao da su povrijeđena odlukom tužene donesene prilikom izbora kandidata prijavljenih na interne oglase, za koju je odluku saznao 24. decembra 2004. godine. U vezi s tim, istaknuto je da, budući da je apelant izjavio prigovor 30. decembra 2004. godine, o kom direktor kao nadležni organ tužene nije odlučio u narednih 15 dana, to je apelant imao pravo na podnošenje tužbe za njeno osporavanje u zakonskom roku koji je istekao 15. januara 2006. godine, pa je time odluka o izboru kandidata poslala pravosnažna i konačna, bez mogućnosti da se njena zakonitost ispituje u predmetnom postupku, a koju odluku apelant i nije osporio u sprovedenom drugostepenom postupku.

9. Dalje, reviziono vijeće Suda BiH je konstatovalo da je zbog toga, budući da apelant u konkretnom predmetu i ne osporava pravilnost rješenja o apelantovom stavljanju na raspolaganje, pravilan stav drugostepenog vijeća da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je osporeno rješenje tužene nezakonito samo zbog toga što tužena prethodno nije odlučila o apelantovom prigovoru izjavljenom protiv odluke o izboru kandidata na osnovu internog oglasa od 1. decembra 2004. godine. Slijedom navedenog, reviziono vijeće Suda BiH je reviziju ocijenilo neosnovanom, te ju je odbilo primjenom odredbe člana 215 ZPP, jer je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6 stav 1 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant obrazlaže hronološki tok postupka i ističe da je, prema njegovom stanovištu, odluka drugostepenog vijeća očigledno proizvoljna u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, zato što tužena u postupku odabira kandidata po raspisanom internom oglasu nije razmatrala njegovu prijavu, iako se prijavio i aplicirao na više radnih mjesta kod tužene. Takođe, apelant, između ostalog, tvrdi da drugostepeno vijeće sasvim pogrešno ukazuje da nije relevantno to što tužena nije odlučila o apelantovom prigovoru, a koja okolnost nesporno ukazuje da Komisija za izbor nije u postupku izbora kandidata postupila prema odredbama čl. od 20 do 28 navedenog Pravilnika. Shodno tome, apelant navodi da je nepravilan stav drugostepenog vijeća da je rješenje tužene zakonito i da se postupilo u skladu sa članom 45 Pravilnika. Isto tako, apelant ističe da njegovu molbu za prijem u stalni radni odnos niko nikada nije razmatrao, a tužena je morala i bila je u obavezi da je razmotri pod jednakim uslovima kao i kod drugih kandidata, te da to znači da u konkretnom slučaju Komisija za izbor nije razmatrala njegovu prijavu po raspisanom internom oglasu i da on nikada nije stavljen na rang-listu, tako da je nejasno na osnovu čega i na osnovu kog pravnog akta i propisa je tužena stavila apelanta na raspolaganje, a potom donijela i odluku o prestanku radnog odnosa. Konačno, apelant ukazuje na to da je tužena nezakonito primala u stalni radni odnos radnike koji nisu ispunjavali uslove za ta radna mjesta, da je proizvoljno tumačenje da odluka kojom je prvostepeno vijeće poništilo osporavano rješenje tužene ne predstavlja automatski i odluku o apelantovom prijemu na neko od radnih mjesta na koja je aplicirao, te da tu odluku treba da donese tužena u ponovnom postupku, kao i da je reviziono vijeće Suda BiH krajnje paušalno i bez ikakve argumentacije donijelo odluku o reviziji. Apelant traži i naknadu troškova postupka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na tri instance dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantovano članom 6 Međunarodnog pakta (1966) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6 Međunarodnog pakta, koji su, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa apelantovim traženjem naknade troškova podnesene apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić