Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3146/09 (A. H.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3146/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-3146/09, rješavajući apelaciju Akifa Hujdura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Akifa Hujdura podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002530 09 U od 15. septembra 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-
1120706360 od 5. januara 2009. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar broj 1120706360 od 3. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Akif Hujdur (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, koga zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002530 09 U od 15. septembra 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu Federalni zavod za PIO) broj 01/1-1120706360 od 5. januara 2009. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1120706360 od 3. juna 2008. godine.
2. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe broj 1120706360 od 3. juna 2008. godine, donesenim u izvršenju rješenja direktora Federalnog zavoda za penzijsko i invalodsko osiguranje od 11. aprila 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja Kantonalne administrativne službe od 15. marta 2005. godine.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Federalni zavod za PIO rješenjem broj 01/1-1120706360 od 5. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom broj 07 0 U 002530 09 U od 15. septembra 2009. godine odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude se navodi da je članom 4. stav 2. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaće ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaće. Imajući u vidu da je Uredba specijalni propis u odnosu na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. novine FBiH“ br. 2/98, 29/98, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), kojim se propisuju izuzeci u odnosu na taj zakon kao opći zakon, nepropisivanje da će se penzijski osnov utvrditi na osnovu nevalorizovanog prosjeka plaća upućuje na zaključak da se penzijski osnov apelanta morao utvrditi na način kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. Zakona o PIO. Navedeno jer na drugačiji način specijalnim propisom nije regulisano, te se na osnovu člana 10. stav
1. Uredbe moraju primjeniti odredbe Zakona o PIO kao općeg zakona. Istaknuto je da je takvo pravno stajalište iskazano u presudama Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Uvp-06-000179 od 29. juna 2006. godine i broj 070-0-Uvp-06-000247 od 23. avgusta 2006. godine.
6. Po mišljenju Kantonalnog suda neosnovan je navod apelanta da saopćenje o koeficijentu valorizacije za osobe koje su penziju ostvarile u 2004. godini nije objavljeno, te da je to razlog za nezakonitost upravnih rješenja donesenih u navedenom predmetu. Navedeno iz razloga što je članom 46. stav 2. Zakona o PIO propisano da se koeficijent valorizacije objavljuje u „Službenim novinama Federacije BiH“. Navedena odredba zakona je deklarativne prirode što znači da se koeficijent valorizacije primjenjuje čim je utvrđen od strane nadležnog organa a ne od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“. Istaknuto je da iz dokaza u spisu (rješenja prvostepenog organa od 3. juna 2008. godine) proizlazi da je izdato saopćenje o koeficijentu valorizacije pod brojem FZ-1-
166/04 od 16. februara 2004. godine i taj koeficijent za 1999. godinu je 0,582.
7. Kantonalni sud je naveo da je apelant u ovom predmetu, a na osnovu člana 100. stav 1. Zakona o PIO tražio da se izmjeni pravosnažno rješenje Kantonalne administrativne službe od 15. marta 2005. godine. Članom 101. stav 1. Zakona o PIO propisano je da se pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može izmijeniti novim rješenjem ako je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni organ je svojim rješenjem od 3. juna 2008. godine pravilno utvrdio da pravosnažnim rješenjem od 15. marta 2005. godine nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu pa je rješenjem od 3. juna 2008. godine osnovano odbio zahtjev apelanta za izmjenu pravosnažnog rješenja od 15. marta 2005. godine. Kantonalni sud je naveo da je Federalni zavod za PIO cijenio sve navode iz apelantove žalbe, te dao razloge zašto ne prihvata navode iz žalbe.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Po mišljenju apelanta Federalni zavod za PIO nije imao osnova za valorizaciju primanja vojnih osiguranika za 1999. godinu jer je time narušio Uredbu kao specijalni propis, koji govori o pravu na penzionisanje pod poviljnijim uslovima Ukazuje da prvostepeni organ, koji je odlučivao o pravu na penziju u toku 2004. godine, kada je pravo ostvareno, nije imao niti je nadležni organ objavio saopćenje i bilo kakve koeficijente valorizacije za osobe koje ostvaruju u toj godini pravo na penziju. Zbog toga smatra da navedeno rješenje nije pravilno te da je doneseno na osnovu nepravilne primjene pravnih propisa o penzionisanju po osnovu Uredbe. Ističe da se odredba člana 10. Uredbe ne primjenjuje jer je potpuno jasno da je osnov za penziju nesporan i ne podliježe valorizaciji na način kako to provodi Federalni zavod za PIO tako da nema osnova da se primjenjuje bilo kakakv propis ili tumačenje iz Zakona o PIO.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić