Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3536/09 (A. J.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3536/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine, u predmetu broj AP 3536/09, rješavajući apelaciju Alije Jusića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 5. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Jusića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 002264 08 U od 19. listopada 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 01/1-1151024934 od 24.

rujna 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar matični broj 1151024934 od 5. lipnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 11. studenog 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002264 08 od 19. listopada 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) matični broj 01/1-1151024934 od 24. rujna 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1151024934 od 5. lipnja 2008. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1151024934 od 5. lipnja 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog Rješenja Kantonalne administrativne službe matični broj 1151024934 od 7. lipnja 2006. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalna administrativna služba je navela da je apelant 22. veljače 2007. godine podnio zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja, kojim je apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u smislu Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba), koji je Kantonalna administrativna služba odbila. Rješavajući po žalbi, Federalni zavod donio je rješenje 11. travnja 2008. godine kojim je odluku Kantonalne administrativne službe poništio i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Kantonalna administrativna služba je navela da je apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 794,81 KM, a prema ukupnom mirovinskom stažu od 28 godina, 10 mjeseci i 26 dana u visini od 71% mirovinskog osnova, da je prilikom obračuna mirovinskog osnova plaća ostvarena u 1999. godini valorizirana koeficijentom valorizacije 0,582 koji je utvrdio Federalni zavod na temelju članka 45. stavak 2. i članka 46. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO). Kantonalna administrativna služba je istakla da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u svojoj Presudi broj 070-0-Uvp- 0-000 179 od 29. lipnja 2006. godine zauzeo stav da je pri obračunu mirovinskog osnova pravilna primjena odredaba čl. 45. i 46. Zakona o MIO.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod donio je Rješenje matični broj 01/1- 1151024934 od 24. rujna 2008. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u smislu Uredbe, da je prvostupanjski organ apelantu pravilno utvrdio mirovinski osnov sukladno odredbama članka 4. stavak 2. Uredbe na temelju prosjeka plaća za period od 1999. do 2003. godine u iznosu od 794,81 KM. Apelantova plaća ostvarena u 1999. godini valorizirana je koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000, a sukladno čl. 45. i 46. Zakona o MIO, koji se u smislu članka 10. stavak 1. Uredbe primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulirana Uredbom. Federalni zavod je istakao da je odredbama članka 100. stavak 1. Zakona o MIO propisano da se pravosnažno rješenje može izmijeniti novim rješenjem ako je njime povrijeđen zakon. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za izmjenu pravosnažnog rješenja zbog čega je žalbu odbio.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002264 08 U od 19. listopada 2009. godine odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da članak 4. stavak 2. Uredbe ne propisuje da se vojnom osiguraniku mirovinski osnov utvrđuje od nevaloriziranog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano Uredbom iz 2000. godine. Budući da se radi o specijalnom propisu u odnosu na Zakon o MIO kojim se propisuju izuzeci u odnosu na taj zakon kao opći zakon, nepropisivanje da će se mirovinski osnov utvrditi na temelju nevaloriziranog prosjeka plaća upućuje na zaključak da se mirovinski osnov apelantu morao odrediti u smislu čl. 45. i 46. Zakona o MIO, budući da drugačiji način specijalnim propisom nije reguliran (Presuda Vrhovnog suda broj 070-0 Uvp-06-000 179 od 29. lipnja 2006. godine). Zakon o službi u Vojsci FBiH („Službene novine FBiH“ broj 34/04) decidirano je propisao da se mirovinski osnov vojnih osiguranika utvrđuje od mjesečnog prosjeka nevaloriziranih plaća i da se visina mirovine ostvaruje u procentu od mirovinskog osnova prema duljini mirovinskog staža osiguranika, kao i Zakon o službi u Oružanim snagama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05). Međutim, potpuno je jasno da tako nije propisano Uredbom iz 2004. godine kojom su nepovoljniji uvjeti za umirovljenje vojnih osiguranika od onih u Uredbi iz 2000. godine i koja se u konkretnom slučaju primjenjuje na apelanta. U odnosu na apelantove tvrdnje da prvostupanjski organ nije imao, a niti je nadležni organ izdao bilo kakvo saopćenje u svezi sa koeficijenatom valorizacije, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni, jer je prvostupanjski organ raspolagao podatkom da koeficijent valorizacije za 1999. godinu iznosi 0,582, dok za 2000-2001. godinu iznosi 1,000.

5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda koji su mu pogrešno utvrdili visinu mirovine pogrešno primjenjujući materijalno pravo. Apelant ističe da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o MIO, jer je prilikom utvrđivanja mirovinskog osnova izvršena valorizacija plaća ostvarenih u 1999. godinu po koeficijentu valorizacije 0,582 umjesto koeficijenta 1,000, tako da mu je valorizirana plaća skoro prepolovljena. Apelant navodi da nije pravilno utvrđen mirovinski osnov, tj. da odredba članka 4. Uredbe propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnim osiguranicima pripada za zadnjih pet godina, odnosno prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada u zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije. „Federalni zavod nije imao osnova za valorizaciju primanja vojnih osiguranika za 1999. godinu, jer je time narušio Uredbu, kao specijalni propis koji govori o pravu na umirovljenje pod povoljnijim uvjetima.“ Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži prvostupanjskom organu da donese novu odluku kojom će mu priznati pravo na mirovinu u punom iznosu bez valorizacije osnovice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te sukladno svojoj praksi u predmetu koji je pokretao identična činjenična i pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3148/09 od 14. ožujka 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3536/09 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio