Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3581/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj,18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3581/10, rješavajući apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv:

- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58-

0-Rs-013169-10-Rev od 26. aprila 2011. godine, broj 58-0-Rs-023224-

10-Rev od 12. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-011639-10-Rev od 21. aprila 2011. godine, broj 58-0-Rs-010301-10-Rev od 17. maja 2011. godine, broj 58-0-P-011967-10-Rev od 24. maja 2011. godine, broj 58-

0-P-012412-10-Rev od 24. maja 2011. godine, broj 58-0-P-012412-10-

Rev od 24. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-012350-10-Rev od 5. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-010071-11-Rev od 12. jula 2011. godine, broj 58-0-Rs-010395-10-Rev od 2. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-

009146-11-Rev od 23. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-007282-11-Rev od 14. juna 2011. godine, broj 58-0-P-011676-10-Rev od 23. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-012507-11-Rev od 16. juna 2011. godine, broj 58-

0-P-009077-10-Rev od 21. juna 2011. godine, broj 58-0-P-010363-11-

Rev od 14. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-010391-11-Rev od 14. jula 2011. godine, broj 58-0-Rs-009149-10-Rev od 31. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-009142-10-Rev od 2. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-

009136-10-Rev od 24. maja 2011. godine, broj 58-0-P-010490-10-Rev od 31. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-010013-11-Rev od 30. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-012411-11-Rev od 16. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-012397-10-Rev od 2. juna 2011. godine, broj 58-0-P-

010400-10-Rev od 26. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-010295-10-

Rev od 10. maja 2011. godine, broj 58-0-P-012370-10-Rev od 21. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-021064-11-Rev od 16. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-010242-11-Rev od 14. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-

010064-10-Rev od 2. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-010212-11-Rev od 23. juna 2011. godine, broj 58-0-P-013659-10-Rev od 24. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-011629-11-Rev od 14. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-012389-10-Rev od 10. maja 2011. godine, broj 58-0-P-

010016-10-Rev od 21. juna 2011. godine, broj 58-0-P-012353-11-Rev od 21. juna 2011. godine, broj 58-0-P-012356-11-Rev od 14. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-012380-10-Rev od 31. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-010215-11-Rev od 28. juna 2011. godine, broj 58-0-P-010102-

11-Rev od 7. jula 2011. godine, broj 58-0-Rs-024904-11-Rev od 9. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-010398-11-Rev od 30. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-023624-11-Rev od 18. august 2011. godine, broj 58-0-Rs-

010236-11-Rev od 12. jula 2011. godine, broj 58-0-Rs-011923-11-Rev od 18. augusta 2011. godine, broj 58-0-P-013028-10-Rev od 7. jula 2011. godine, broj 58-0-P-013028-10-Rev od 7. jula 2011. godine, broj 58-0-P-010364-11-Rev od 7. jula 2011. godine, broj 58-0-Rs-010706-

11-Rev od 13. septembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-012393-11-Rev od 20. septembra 2011. godine, broj 58-0-P-013210-10-Rev od 29. septembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-011643-10-Rev od 4. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-009056-10-Rev od 4. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-P-010214-10-Rev od 29. septembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-011864-11-Rev od 20. septembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-

012413-10-Rev od 29. septembra 2011. godine, broj 58-0-P-010365-

10-Rev od 11. oktobra 2011. godine, broj 58-0-P-009078-10-Rev od 18 oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010300-10-Rev od 11. oktobra 2011. godine, broj 58-0-P-011901-10-Rev od 1. novembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-012500-10-Rev od 27. oktobra 2011. godine, broj 58-0-P-009082-10-Rev od 29. novembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-

010299-10-Rev od 25. oktobra 2011. godine, broj 58-0-P-009075-10-

Rev od 24. novembra 2011. godine, broj 58-0-P-009214-10-Rev od 22. novembra 2011. godine, broj 58-0-P-010101-10-Rev od 27. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010067-10-Rev od 3. novembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010251-10-Rev od 1. decembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-009213-10-Rev od 1. decembra 2011. godine, broj 58-0-

Rs-013232-10-Rev od 24. novembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-

009138-10-Rev od 8. decembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010065-10-

Rev od 26. decembra 2011. godine, broj 58-0-P-010362-11-Rev od 26. januara 2012. godine, broj 58-0-P-011649-10-Rev od 15. decembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-012344-10-Rev od 31. januara 2012. godine, broj 58-0-Rs-011771-11-Rev od 6. marta 2012. godine, broj 58-

0-Rs-011955-11-Rev od 29. februara 2012. godine, broj 58-0-Rs-

012399-11-Rev od 28. februara 2012. godine, broj 58-0-Rs-010390-11-

Rev od 26. januara 2012. godine,

- presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58-0-Rs-025797-10-

Rsz od 5. augusta 2010. godine, broj 58-0-Rs-028658-10-Rsz od 16. juna 2010. godine, broj 58-0-Rs-013094-09-Rsz od 29. aprila 2011. godine, broj 58-0-Rs-013169-10-Rsz od 6. aprila 2010. godine, broj 58-

0-P-011647-09-Gž od 13. maja 2010. godine, broj 58-0-P-013239-09-

Gž od 13. maja 2010. godine, broj 58-0-P-009076-10-Gž od 1. jula 2010. godine, broj 58-0-P-012378-09-Gž od 4. marta 2010. godine, broj 58 -0-P-013168-09-Gž od 17. septembra 2009. godine, broj 58-0-Rs-

032663-11-Rsž od 9. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-02866-10-Rsz od 15. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-030625-11-Rsž od 9. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-023224-10-Rsž od 20. augusta 2010. godine, broj 58-0-Rs-011639-10-Rsž od 27. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-

030666-10-Rsž od 16. juna 2011. godine, broj 58-0-P-006349-09-Gž od 2. septembra 2010. godine, broj 58-0-P-011663-11-Gž od 8. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-011644-10-Rsž od 21. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-010438-10-Rsž od 12. oktobra 2010. godine, broj 58-0-P-

009223-09-Gž2 od 6. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-010298-10-Rsz od 17. augusta 2010. godine, broj 58-0-P-010504-09-Gž od 2. septembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-032746-11-Gž od 22. juna 2011. godine, broj 58-0-Rs-028116-11-Rsz od 22. juna 2011. godine, broj 58-

0-Rs-032660-11-Rsž od 22. juna 2011. godine, broj 58-0-P-007328-08-

Gž od 18. februara 2010. godine, broj 58-0-Rs-010301-10-Rsž od 11. augusta 2010. godine, broj 58-0-Rs-028991-11-Rsz od 5. jula 2011. godine, broj 58-0-Rs-038757-11-Rsž od 4. jula 2011. godine, broj 58-0-

Rs-022604-10-Rsz od 21. oktobra 2010. godine, broj 58-0-Rs-024737-

10-Rsž od 11. juna 2010. godine, broj 58-0-Rs-010395-10-Rsz od 7. juli 2010. godine, broj 58-0-Rs-009146-10-Rsz od 12. novembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-007282-10-Rsž od 16. februara 2011. godine, broj 58-0-P-009077-09 Gž od 27. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-010296-

11-Rsž-2 od 18. augusta 2011. godine, broj 53-0-P-018173-09-Gž od 17. augusta 2011. godine, broj 58-0-P-010363-10-Gž od 29. decembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-033724/11-Rsž od 30. augusta 2011. godine, broj 58-0-Rs-025198-10-Rsz od 21. juna 2011. godine, broj 58-

0-P-009209-11-Gž-2 od 11. jula 2011. godine, broj 58-0-Rs-037117-

11-Rsž od 30. augusta 2011. godine, broj 58-0-Rs-009142-10-Rsz od 23. septembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-030866-11-Rsž od 1. septembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-012411-10-Rsž od 11. novembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-012397-10-Rsz od 11. augusta 2010. godine, broj 58-0-Rs-010242-10-Rsz od 14. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010212-10-Rsž od 20. decembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-

036244-11-Rsz od 1. septembra 2011. godine, broj 58-0-P-010016-09 Gž od 30. decembra 2009. godine, broj 58-0-P-012353-09-Gž od 21. oktobra 2010. godine, broj 58-0-Rs-024904-10-Rsž od 20. maja 2010. godine, broj 58-Rs-010398 10-Rsž od 30. septembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-025586-11-Rsž od 1. augusta 2011. godine, broj 58-0-Rs-

026100-11-Rsž od 7. septembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-023624-10-

Rsz od 21. oktobra 2010. godine, broj 58-0-Rs-033727-11-Rsž od 7. septembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010236-10-Rsz od 21. oktobra 2010. godine, broj 58-0-Rs-036997-11-Rsž od 24. augusta 2011. godine, broj 58-0-P-013028-09-Gž od 10. juna 2010. godine, broj 58-0-

Rs-030867-10-Rsz od 26. septembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-

010706 10-Rsž od 11. novembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-010483-

10-Rsž od 4. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-032744-11-Rsž od 20. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-040999-11-rsz od 20. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-028489-11-Rsz od 21. oktobra 2011. godine, broj 58-0-P-013210-09-Gž od 30. aprila 2010. godine, broj 58-0-Rs-

011643-10-Rsz od 13. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-009053-10-Rsž od 13. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-023398-11-Rsz od 12. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-011864-10-Rsž od 21. oktobra 2010. godine, broj 58-0-Rs-037009-11-Rsž od 20. oktobra 2011. godine, broj 58-0-Rs-012413-10-Rsž od 19. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-

009056-10-Rsz od 12. maja 2010. godine, broj 58-0-P 010365-09-Gž od 6. maja 2010. godine, broj 53-0-P-018081-09-Gž od 18. novembra 2011. godine, broj 58-0-P-009078-10-Gž od 13. maja 2010. godine, broj 58-0-P-011901-09-Gž od 3. marta 2010. godine, broj 58-0-Rs-

032751-11-Rsž od 11. novembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-012500-

10-Rsz od 11. augusta 2010. godine, broj 58-0-P-009082-09-Gž od 18. augusta 2010. godine, broj 58-0-RS-025585-10-Rsz od 24. novembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010299-10-Rsž od 3. juna 2009. godine, broj 58-0-P-009214-09-Gž od 6. maja 2010. godine, broj 58-0-P-

010101-10-Gž od 13. maja 2010. godine, broj 53-Rs-020329-10-Rsž od 14. decembra 2011. godine, broj 58-0-Rs-010067-10- Rsz od 1. septembra 2010. godine, broj 53-0-P-021210-09-P od 10. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-010251010-Rsz od 17. juna 2010. godine, broj 58-

0-Rs-009213-10-Rsž od 27. maja 2010. godine, 58-0-Rs-013232-10-

Rsž od 6. maja 2010. godine, broj 58-0-P-011919-11-Gž2 od 12. januara 2012. godine, broj 58-0-Rs -09138-10-Rsž od 19. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-010065-10 Rsz od 21. aprila 2010. godine, broj 58-0-P-011649-11-Gž3 od 16. februara 2011. godine, broj 58-0-Rs-

037367-11-Rsz od 17. februara 2012. godine, broj 58-0-Rs-011771-10-

Rsz od 6. maja 2011. godine i broj 58-0-Rs-010390-10-Rsz od 2. septembra 2010. godine,

- presuda Općinskog suda u Mostaru broj 07-58-P-025797-07-P od 9. oktobra 2009. godine, broj 58-0-P-028658-07-P od 29. januara 2010. godine, broj 07-58-Rs-013094-06-Rs od 15. februara 2010. godine, broj 07-58-P-013169-06-P od 13. oktobra 2009. godine, broj 07-58-P-011647-06-P od 6. jula 2009. godine, broj 07-58-P-013239-06-

P od 11. juna 2009. godine, broj 07-58-P-009076-06-P od 14. decembra 2009. godine, broj 07-58-0-P-012378-06 od 17. augusta 2009. godine, broj 07-58-0-P-013168-09-P od 13. novembra 2008. godine, broj 58-0-

Rs-03266307-Rs od 4. februara 2011. godine, broj 58-0-Rs-028660-07-

Rs od 30. marta 2010. godine, broj 58-0-Rs-030625-07-Rs od 14. februara 2011. godine, broj 07-58-Rs-023224-07-Rs od 15. aprila 2010. godine, broj 07-58-P-011639-06 od 15. februara 2010. godine, broj 58-

0-Rs-030666-07-Rs od 14. oktobra 2010. godine, broj 07-58-P-006349-

06-P od 9. jula 2009. godine, broj 07-58-P-011663-06-P od 17. novembra 2009. godine, broj 07-58-Rs-01644-06-Rs od 19. marta 2010. godine, broj 07-58-Rs-010438-06-Rs od 3. juna 2010. godine, broj P-009223-06 od 6. juna 2009. godine, 07-58-P-010298-06-P od 21. decembra 2009. godine, broj 07-58-P-010504-06-P od 8. oktobra 2008. godine, broj 58-0-Rs-032746-07-Rs od 3. marta 2011. godine, broj 58-

0-Rs-028116-07-Rs od 11. januara 2011. godine, broj 58-0-Rs-032660-

07-Rs od 14. februara 2011. godine, broj P-007328-06 od 2. juna 2008. godine, broj 07-25-Rs-010301-06 od 17. februara 2010. godine, broj 58-0-Rs-028991-07-Rs od 31. decembra 2010. godine, broj 58-0-Rs-

038757-08-Rs od 4. aprila 2011. godine, broj 07-58-Rs-022604 07-Rsz od 29. marta 2010. godine, broj 07-58-P-024737-07-P od 3. decembra 2009. godine, broj 07-58-Rs-010395-06-Rs od 29. aprila 2010. godine, broj 07-58-Rs-009146-06-Rs od 11. marta 2010. godine, broj 07-58-Rs-

007282-06-Rs od 9. septembra 2010. godine, broj 07-58-P-009077-06-

P od 1. oktobra 2009. godine, broj 07-58-P-010296-06-P od 30. oktobra 2009. godine, broj 07-53-P-018173-09-p od 2. novembra 2009. godine, broj 07-58-P-010363-06-P od 10. juna 2010. godine, broj 58-0-Rs-

033724-07-Rs od 15. aprila 2011. godine, broj 58-0-Rs-025198-07-Rs od 21. aprila 2011. godine, broj 07-58-P-009209-06-P od 15. juna 2009. godine, broj 07-58-Rs-037117-07-Rs od 30. marta 2011. godine, broj 07-58-Rs-009142-06-Rs od 6. maja 2010. godine, broj 58-0-Rs-

030866-07-Rs od 8. novembra 2010. godine, broj 07-58-Rs-012411-06-

Rs od 10. juna 2010. godine, broj 07-58-Rs-012397-06-Rs od 8. aprila 2010. godine, broj 58-0-Rs-010242-06-Rs od 25. marta 2010. godine, broj 07-58-Rs-010212-06-Rs od 17. marta 2010. godine, broj 58-0-Rs-

036244-07-Rs od 14. marta 2011. godine, broj 07-58-010016-06-P od 6. marta 2009. godine, broj 07-58-P-012353-06-P od 12. juna 2009. godine, broj 07-58-P-024904-07-P od 7. decembra 2009. godine, broj 07-58-Rs-010398-06-Rs od 26. aprila 2010. godine, broj 58-0-Rs-

025586-07-Rs od 1. aprila 2011. godine, broj 58-0-Rs-026100-07-Rs od 23. februara 2011. godine, broj 58-0-Rs-033727-07-Rs od 28. februara 2011. godine, broj 58-0-Rs-010236-10-Rsz od 21. oktobra 2010. godine, broj 58-0-Rs-036997-07-Rs od 9. februara 2011. godine, broj 07-58-P-013028-06-P od 30. septembra 2009. godine, broj 58-0-

Rs-030867-07-Rs od 18. oktobra 2010. godine, broj 07-58-Rs-010706-

06-Rs od 19. marta 2010. godine, broj 07-58-Rs-010483-06-Rs od 19. maja 2011. godine, broj 58-0-Rs-032744-07-Rs od 1. februara 2011. godine, broj 58-0-Rs-040999-08-Rs od 7. jula 2011. godine, broj 58-0-

Rs-028489-07-Rs od 1. novembra 2010. godine, broj 07-58-P-013210-

06 od 28. maja 2009. godine, broj 07-58-Rs-011643-06-Rs od 19. februara 2009. godine, broj 07-58-P-009053-06-P od 10. decembra 2009. godine, broj 07-58-Rs-023398-07-Rs od 25. januara 2011. godine, broj 07-58-Rs-011864-06-Rs od 29. aprila 2010. godine, broj 58-0-Rs-037009-07-Rs od 7. aprila 2011. godine, broj 07-58-P-00956-

06-P od 14. januara 2010. godine, broj 58-0-Rs-032751-07-Rs od 18. marta 2011. godine, broj 07-58-0-Rs-012500-06-Rs od 5. aprila 2010. godine, broj 58-0-Rs-025585-07-Rs od 24. marta 2010. godine, broj 07-

58-P-010299-06-P od 24. novembra 2009. godine, broj 07-58-Rs-

010067-06-Rs od 17. maja 2010. godine, broj 07-58-P-011919-06 od 10. juna 2009. godine, broj 07-58-P-011649-06 od 27. decembra 2010. godine, broj 07-58-Rs-037367-07-Rs od 28. februara 2011. godine, broj 07-58-Rs-011771-06-Rs od 4. juna 2010. godine, broj 07-58-Rs-

010390-06-Rs od 30. aprila 2010. godine, i presuda Općinskog suda u Čapljini broj 53-0-P-018081-09-P od 2. novembra 2009. godine i broj 53-0-P-020320-09-P od 10. decembra 2009. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 18. augusta 2010. do 20. aprila 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), i presuda Općinskog suda u Mostaru i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) navedenih u izreci ove odluke. U predmetu broj AP-3581/10 apelant je 15. juna 2011. godine dopunio apelaciju. Osim toga, u predmetu broj AP-3272/11 apelant je dopunio apelaciju 1. i 20 .juna 2012. godine.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3581/10, AP-2053/11, AP-2054/11, AP 2200/11, AP-

2545/11, AP-2546/11, AP-2547/11, AP-2548/11, AP-2622/11, AP-2623/11, AP-2624/11, AP-

2625/11, AP-2636/11, AP-2697/11, AP-2698/11, AP-2702/11, AP-2721/11, AP-2722/11, AP-

2761/11, AP-2781/11, AP-2782/11, AP-2783/11, AP-2824/11, AP-2825/11, AP-2826/11, AP-

2827/11, AP-2852/11, AP-2856/11, AP-2857/11, AP-2858/11, AP-2872/11, AP-2893/11, AP-

2894/11, AP-3395/11, AP-3396/11, AP-3397/11, AP-3398/11, AP-3399/11, AP-3400/11, AP-

3401/11, AP-3402/11, AP-3406/11, AP-3407/11, AP-3429/11, AP-3430/11, AP-3432/11, AP-

3456/11, AP-3458/11, AP-3525/11, AP-3526/11, AP-3548/11, AP-3558/11, AP-3559/11, AP-

3560/11, AP-3561/11, AP-3562/11, AP-3571/11, AP-3572/11, AP-3573/11, AP-3574/11, AP-

3575/11, AP-3576/11, AP-3599/11, AP-3600/11, AP-3601/11, AP-3602/11, AP-3626/11, AP-

3627/11, AP-3628/11, AP-3629/11, AP-3630/11, AP-3666/11, AP-3667/11, AP-3668/11, AP-

3669/11, AP-3676/11, AP-3677/11, AP-3678/11, AP-3679/11, AP-3680/11, AP-3681/11, AP-

3719/11, AP-3727/11, AP-3728/11, AP-3797/11, AP-3798/11, AP-3799/11, AP-3800/11, AP-

3801/11, AP-3822/11, AP-3827/11, AP-3833/11, AP-3874/11, AP-3983/11, AP-4181/11, AP-

4182/11, AP-4184/11, AP-4277/11, AP-4278/11, AP-4279/11, AP-4346/11, AP-4416/11, AP-

4417/11, AP-4427/11, AP-4428/11, AP-4443/11, AP-4501/11, AP-4538/11, AP-4539/11, AP-

4564/11, AP-4686/11, AP-4780/11, AP-4788/11, AP-4834/11, AP-4856/11, AP-4933/11, AP-

4934/11, AP-4935/11, AP-4936/11, AP-4937/11, AP-4968/11, AP-4969/11, AP-4970/11, AP-1/12, AP-18/12, AP-112/12, AP-219/12, AP-220/12, AP-418/12, AP-562/12, AP-750/12, AP-844/12, 845/12, AP-1065/12, AP-1123/12, AP-1253/12, AP-1254/12, AP-1262/12 i AP-1482/12 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3581/10. Ukupno je spojeno 139 predmeta.

3. Ustavni sud je odlukama br. AP-2607/10 od 14. septembra 2010. godine, AP-2713/09 od 29. juna 2010. godine, AP-2173/09 od 29. juna 2010. godine, AP-1235/10 od 12. maja 2011. godine, AP-

2857/10 od 14. septembra 2010. godine, AP-1081/10 od 13. maja 2010. godine, AP-3141/09 od 12. maja 2011. godine, AP-2284/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-3893/10 od 27. oktobra 2010. godine, AP-4817/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-2298/10 od 21. jula 2010. godine, AP-

3799/10 od 27. oktobra 2010. godine, AP-5129/10 od 11. januara 2011. godine, AP-4283/10 od 27. oktobra 2010. godine, AP-1235/10 od 12. maja 2011. godine, AP-3644/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-4755/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-2479/10 od 12. maja 2011. godine, AP-

3586/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP- 2257/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-141/11 od 12. maja 2011. godine, AP-5378/10 od 11. januara 2011. godine, AP-5217/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-3662/10 od 10. novembra 2010. godine, AP-49/11 od 7. aprila 2011. godine, AP-396/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-4753/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-2492/10 od 12. maja 2011. godine, AP-4771/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-4839/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-2405/10 od 12. maja 2011. godine, AP-5218/10 od 21. decembra 2010. godine, AP-1962/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-2312/10 od 21. jula 2010. godine, AP-5096/10 od 11. januara 2011. godine, AP-2262/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-2287/10 od 12. maja 2011. godine, AP-1827/10 od 29. juna 2010. godine, AP-2258/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-1131/10 od 13. maja 2010. godine, AP-3864/10 od 10. novembra 2010. godine, AP-3788/10 od 9. februara 2011. godine, AP-

2496/10 od 12. maja 2011. godine, AP-2308/10 od 21. jula 2010. godine, AP-2216/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-2820/10 od 14. septembra 2010. godine, AP-2349/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-2213/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-2234/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-1750/10 od 29. juna 2010. godine i AP-5356/10 od 21. decembra 2010. godine, donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv drugostepenih presuda Kantonalnog suda, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom da su bili u toku postupci pred Vrhovnim sudom po apelantovim revizijama protiv drugostepenih presuda. Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelacije u kojima je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluke Ustavnog suda kojima su njegove apelacije odbačene kao preuranjene, što je apelant i učinio te je podnio apelacije protiv rješenja, odnosno presuda Vrhovnog suda. br. 58-0-P-

025797-10-Rev od 5. jula 2011. godine, 58-0-Rs-028658-10-Rev od 5. aprila 2011. godine, 58-0-P-

011647-10-Rev od 7. aprila 2011. godine, 58-0-P-013239-10-Rev od 28. aprila 2011. godine, 58-0-P- 009076-10-Rev od 28. aprila 2011. godine, 58-0-P-012378-10-Rev od 28. aprila 2011. godine, 58-0-

P-013168-10-Rev od 5. maja 2011. godine, 58-0-Rs-011639-10-Rev od 21. aprila 2011. godine, 58-0-

P-006349-10-Rev od 12. aprila 2011. godine, 58-0-Rs-010438-10-Rev od 5. maja 2011. godine, 58-0-

P-009223-10-Rev od 17. maja 2011. godine, 58-0-Rs-010298-10-Rev od 5. maja 2011. godine, 58-0-

P-010504-10-Rev od 19. maja 2011. godine, 58-0-P-007328-10-Rev od 17. maja 2011. godine, 58-0-

Rs-010301-10-Rev od 17. maja 2011. godine, 58-0-Rs-022604-10-Rev od 24. maja 2011. godine, 58-

0-Rs-024737-11-Rev od 16. juna 2011. godine, 58-0-Rs-010395-10-Rev od 2. juna 2011. godine, 58-

0-P-009077-10-Rev od 21. juna 2011. godine, 58-0-P-010363-11-Rev od 14. juna 2011. godine, 58-0-

Rs-009142-10-Rev od 2. juna 2011. godine, 58-0-Rs-012411-11-Rev od 16. juna 2011. godine, 58-0-

Rs-012397-10-Rev od 2. juna 2011. godine, 58-0-Rs-010212-11-Rev od 23. juna 2011. godine, 58-0-

P-010016-10-Rev od 21. juna 2011. godine, 58-0-P-012353-11-Rev od 21. juna 2011. godine, 58-0-

Rs-024904-11-Rev od 9. juna 2011. godine, 58-0-Rs-010398-11-Rev od 30. juna 2011. godine, 58-0-

Rs-023624-11-Rev od 18. august 2011. godine, 58-0-Rs-010236-11-Rev od 12. jula 2011. godine, 58-

0-P-013028-10-Rev od 7. jula 2011. godine, 58-0-Rs-010706-11-Rev od 13. septembra 2011. godine, 58-0-P-013210-10-Rev od 29. septembra 2011. godine, 58-0-Rs-011643-10-Rev od 4. oktobra 2011. godine, 58-0-Rs-011864-11-Rev od 20. septembra 2011. godine, 58-0-Rs-012413-10-Rev od 29. septembra 2011. godine, 58-0-Rs-009056-10-Rev od 17. oktobra 2011. godine, 58-0-P-010365-10-

Rev od 11. oktobra 2011. godine, 58-0-P-009078-10-Rev od 18 oktobra 2011. godine, 58-0-P-

011901-10-Rev od 1. novembra 2011. godine, 58-0-Rs-012500-10-Rev od 27. oktobra 2011. godine, 58-0-P-009082-10-Rev od 29. novembra 2011. godine, 58-0-Rs-010299-10-Rev od 25. oktobra 2011. godine, 58-0-P-009214-10-Rev od 22. novembra 2011. godine, 58-0-P-010101-10-Rev od 27. oktobra 2011. godine, 58-0-Rs-010251-10-Rev od 1. decembra 2011. godine, 58-0-Rs-009213-10-

Rev od 1. decembra 2011. godine, 58-0-Rs-013232-10-Rev od 24. novembra 2011. godine, 58-0-Rs-

009138-10-Rev od 8. decembra 2011. godine, 58-0-Rs-010065-10-Rev od 26. decembra 2011. godine, i 58-0-Rs-010390-11-Rev od 26. januara 2012. godine.

4. U predmetima br. AP 3396/11, AP-3397/11, AP-3398/11, AP-3399/11, AP-3400/11 i AP-

3402/11 apelant je protiv drugostepenih presuda Kantonalnog suda ranije podnosio apelacije (br. AP-

3774/10, AP-5095/10, 3995/11, AP-5616/10, AP-4600/10 i AP-4757/10) koje su razmatrane u odluci Ustavnog suda broj AP-1791/09 od 12. maja 2011. godine, i koje su odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane. Nakon toga, apelant je izjavio revizije protiv drugostepenih presuda ali su revizije odbačene kao nedopuštene rješenjima Vrhovnog suda br. 58-0-P-019398-11-Rev od 7. juna 2011. godine, 58-0-P-011659-11-Rev od 16. juna 2011. godine, 58-0-Rs-009211-10-Rev od 12. maja 2011. godine, 58-0-Rs-019282-11-Rev od 21. juna 2011. godine, 58-0-P-009219-11-Rev od 14. juna 2011. godine, i 58-0-P-020452-11-Rev od 16. juna 2011. godine koje apelant osporava navedenim apelacijama.

5. Zaposlenici organa uprave i sudske vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su tužbama parnične postupke pred Općinskim sudovima protiv apelanta radi isplate novčanih potraživanja na ime razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa, jubilarnih nagrada, razlike plate za rad noću, na ime rada u vrijeme državnih praznika, te na ime prekovremenog rada i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa, u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Presudama Općinskih sudova iz izreke ove odluke apelant je obavezan da tužiteljima na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa isplati iznose precizirane u izrekama osporenih prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Općinski sudovi su u obrazloženju presuda naveli da su razmatrajući apelantov prigovor neblagovremenosti imali u vidu da su tužitelji tužbenim zahtjevima istakli novčana potraživanja, a da je rok od jedne godine, na koji se poziva apelant vezan za ostvarivanje ostalih prava zaposlenika, ali ne i novčanih, pa se u konkretnim slučajevima nije mogla primijeniti odredba člana 103. Zakona o radu («Službene novine F BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), zbog čega je ovaj prigovor apelanta neosnovan. Razmatrajući prigovor zastarjelosti novčanih potraživanja tužitelja, sudovi su imali u vidu odredbu člana 106. ZOR-a, po kojoj zastara novčanih potraživanja, iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te imajući u vidu kad su tužitelji podnijeli tužbe, sudovi su istakli da je prigovor zastarjelosti u većini slučajeva neosnovan. Nadalje, sudovi su istakli da su Kolektivnim ugovorom regulirana, između ostalog, prava i obaveze službenika kantonalnih organa uprave, pa se odredbe tog ugovora primjenjuju i na službenike i namještenike organa službi i tijela iz člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), kao i na druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog ili identičnih zakona kantona, pa su neosnovani navodi apelanta da se na tužitelje ne mogu primijeniti odredbe navedenog Kolektivnog ugovora. Naime, iz odredbe člana 22. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK («Službene novine HNK» broj 8/99; u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o radnim odnosima i plaćama), kojim su određeni koeficijenti za plaću, proizlazi da su svi zaposleni u organima uprave, bez obzira na stručnu spremu i poslove koje obavljaju, svrstani u kategoriju službenika, a odredbom člana 33. stav 4. navedenog zakona je propisano da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na pripadnike kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova.

7. Također, sudovi nisu prihvatili osnovanim prigovor apelanta da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari jer Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) nije potpisnik ovog ugovora. Naime, Općinski sudovi su utvrdili da su Kolektivni ugovor zaključili 11. aprila 2000. godine, Vlada Federacije BiH ispred poslodavaca i Samostalni sindikat, kao predstavnik službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga ovog ugovora, između ostalih, dala je i Vlada HNK po Odluci broj 01-

460/98 od 25. septembra 1998. godine. Uvidom u Odluku Vlade HNK broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, Općinski sudovi su konstatirali da je iz Odluke vidljivo da je predsjednik Vlade donio Odluku na osnovu člana 10. Zakona o Vladi HNK da se prihvata prijedlog posebnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH kao i da se ovlašćuje predsjednik Vlade HNK da sa Samostalnim sindikatom radnika državnih organa u Federaciji BiH zaključi Posebni kolektivni ugovor za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH. Pored toga, Općinski sudovi su naveli da je uvidom u fotokopiju Kolektivnog ugovora vidljivo da je navedeni ugovor, na stranici 12, potpisan od strane tadašnjeg ministra pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u ime Vlade HNK, kao ovlaštenog predstavnika HNK i da je stavljen pečat Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a pored potpisa i pečata upisan je broj 03-34-115/00 i datum 19. maj 2000. godine. Nadalje, prema utvrđenju Općinskih sudova, u preambuli navedenog ugovora navedeno je da se zaključuje uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade HNK na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, uz navođenje odluke broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, što ukazuje da je Vlada HNK dala saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, te prema tome taj Kolektivni ugovor obavezuje Vladu HNK kao poslodavca. Osim toga, navedeno je da je Vlada HNK Odlukom broj 01-1-02-

1531/09 od 10. augusta 2009. godine dala suglasnost na Nacrt Anexa Kolektivnog ugovora, iz čega, također, proizilazi da je potpisan osnovni ugovor, jer su pomenuti Anex potpisivale samo one strane koje su potpisale i osnovni ugovor.

8. Općinski sudovi su konstatovali da, u pravcu osporavanja potpisa Kolektivnog ugovora, apelant sudovima nije pružio niti jedan dokaz da je potpis stavljen od strane neovlaštene osobe apelanta kao i da je izvršena zloupotreba pečata apelanta. U vezi s tim, Općinski sudovi su naglasili da ukoliko bi se prihvatilo da je Kolektivni ugovor potpisan od strane neovlaštenog lica i da nije snabdjeven valjanim pečatom, apelant odnosno njegov ovlašteni organ bio je dužan da preduzme određene mjere u smislu utvrđivanja odgovornosti tog lica, što ne bi moglo ići na štetu zaposlenika čija su prava zagarantovana odredbama tog Kolektivnog ugovora. Nadalje, Općinski sudovi su ocijenili da sama činjenica da Odluka Vlade HNK kojom se dalo ovlaštenje Ministarstvu, odnosno tadašnjem ministru pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, da potpiše Kolektivni ugovor, nije objavljena u Službenim novinama HNK nije od uticaja na njegovu primjenu, a ukoliko je takav navod tačan onda se radi o propustu apelanta što također ne može ići na štetu tužiteljima. Najzad, Općinski sudovi su istakli da prema stavu iz presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002495 08 P od 16. aprila 2009. godine, koji se može analogno primijeniti i u ovom slučaju, nebitno je da li je Kolektivni ugovor potpisao predstavnik Vlade HNK-a kod činjenice da je navedeni ugovor potpisala Vlada Federacije BiH ispred poslodavaca sa Samostalnim sindikatom kao predstavnikom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, te se Kolektivni ugovor odnosi na poslodavce i zaposlenike u oblasti uprave i sudske vlasti na području Federacije BiH i ima se neposredno primijeniti kod ostvarivanja prava tužitelja iz radnog odnosa.

9. Nadalje, Općinski sudovi su ocijenili neosnovanim stav apelanta da se tužitelji neosnovano pozivaju na odredbe Kolektivnog ugovora jer se na prava tužitelja iz radnog odnosa u utuženom periodu trebaju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije BiH («Službene novine F BiH» broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine. S tim u vezi, Općinski sudovi su citirali odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora te naveli da su, shodno navedenoj odredbi, samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u samostalni savez sindikata Bosne i Hercegovine, trebali u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora zaključiti kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, pa kako taj ugovor nije zaključen, prema citiranoj odredbi na službenike organa uprave i sudske vlasti ima se primijeniti Kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine. Također su ukazali da je odredbom člana 44. Općeg kolektivnog ugovora propisano da su se ugovarači sporazumjeli da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije BiH i privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH. U skladu sa navedenim, Općinski sudovi su zaključili da se ugovarači nisu sporazumjeli da zaključivanjem Općeg kolektivnog ugovora prestaje da važi Kolektivni ugovor. Nadalje, Općinski sudovi su istakli da nije osnovan prigovor apelanta o prestanku važenja Kolektivnog ugovora s obzirom da je odredbom člana 72. Kolektivnog ugovora taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a članom 113. Zakona o radu je propisano da se granski kolektivni ugovor može zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme, a ako nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, primjenjivat će se Kolektivni ugovor sve do zaključenja novog Granskog kolektivnog ugovora.

10. Navode apelanta da je u konkretnim slučajevima sporove između tužitelja i apelanta trebalo rješavati pregovaranjem i arbitražom, Općinski sudovi su razmatrali u smislu odredbe člana 126. ZOR-a, kojom je propisana mogućnost rješavanja kolektivnog radnog spora između strana u sporu, te su uz naznaku da se u konkretnim slučajevima radi o pojedinačnim radnim sporovima, a ne o kolektivnom sporu, te kako su ovo pojedinačni radni sporovi koje su tužitelji pokrenuli tužbama, sudovi naveli da su nadležni za rješavanje u konkretnim slučajevima. Općinski sudovi su naveli da apelant osporava primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, a istovremeno čini nespornim da se Vlada HNK u svojim propisima i odlukama pozivala na primjenu osporenog Kolektivnog ugovora, te čini nespornim i isplate po navedenom Kolektivnom ugovoru i onim zaposlenicima koji i nisu podnijeli tužbe, iako je ništa nije obavezivalo na isplate po navedenom propisu. Stoga, uz nespornu činjenicu da je Vlada HNK donijela propise i odluke kojima se direktno poziva na primjenu osporavanog Kolektivnog ugovora i da je vršila isplate po navedenom ugovoru, po ocjeni Općinskih sudova, sve i da nije potpisala Kolektivni ugovor, odnosno da tadašnji ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave nije imao valjana ovlaštenja, a što nije dokazala, ukazuje da je navedenom Kolektivnom ugovoru pristupila (član 115. ZOR-a). Općinski sudovi su mišljenja da to što je apelant vršio isplate po Kolektivnom ugovoru pojedinim zaposlenicima u skladu sa svojim mogućnostima, ne oslobađa ga obaveze poštivanja Kolektivnog ugovora prema svim zaposlenima jer je u protivnom imao mogućnost otkaza njegove primjene po propisanoj proceduri u skladu sa članom 120. ZOR-a. Neprihvatljiv je prigovor apelanta, prema stavu Općinskih sudova, da je u svojim aktima primjenjivao odredbe Kolektivnog ugovora da bi izbjegao nepotrebna troškove parničenja zbog postojanja izgrađene sudske prakse kroz brojne pravosnažne odluke o obavezi primjene navedenog Kolektivnog ugovora.

11. Općinski sudovi su utvrdili da je neosnovan prigovor apelanta koji se odnosi na primjenu Zakona o policijskim službenicima HNK («Službene novine HNK» broj 9/07; u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) u odnosu na naknadu na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i dr. Naime, navedeni Zakon o policijskim službenicima je stupio na snagu 22. novembra 2007. godine, te su se odredbe Kolektivnog ugovora mogle primijeniti i na navedeni vid naknada, shodno odredbama člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine. Prema navedenim odredbama, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno kolektivnim ugovorima, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, kao što je ovdje slučaj, primjenuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Općinski sudovi su naveli da je članom 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji se primjenjivao i kao kantonalni propis, kao i članom 29. stav 2. Kantonalnog zakona o radnim odnosima i plaćama koji je prestao važiti u decembru 2005.godine, propisano da će se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni navedenim zakonima primjenjivati opći propisi o radu, dakle ZOR i Kolektivni ugovor, te da su zato neosnovani navodi apelanta da se Kolektivni ugovor ne može neposredno primjenjivati, temeljem navedenih odredbi. Prema stavu Općinskih sudova, shodno odredbama člana 27. stav 2. Kantonalnog zakona o radnim odnosima i plaćama i člana 162. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama, ne bi se odlukama vlade ti iznosi smjeli smanjivati, kao što je u konkretnim slučajevima učinjeno odlukom Vlade HNK. Nadalje, Općinski sudovi su konstatovali da su kolektivni ugovori izvor prava u našem pravnom sistemu kako to proizlazi iz člana 111. ZOR-a, jer oni u odnosu na individualne ugovore djeluju kao zakon odnosno pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu odnosno prilikom zasnivanja radnog odnosa. Uzimajući u obzir normativnost kolektivnih ugovora Općinski sudovi smatraju da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru pa iz njega može crpiti sva prava koja su mu po osnovu rada ili u vezi sa radom kao minimum osigurana što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti ni uskratiti. Također, Općinski sudovi su konstatovali da je Odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pr.1664/05 od 2. oktobra 2006. godine poništena Odluka tužene Federacije BiH, kao poslodavca, broj 298/05 od 16. juna 2005. godine o otkazu Kolektivnog ugovora koja je objavljena u Službenim novinama F BiH broj 39/05 od 6. jula 2005. godine. Naime, navedeni ugovor se nije mogao jednostrano staviti van snage nego se jedino mogao raskinuti u propisanoj proceduri.

12. Općinski sudovi su mišljenja da pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine nije adekvatno za navedenu pravnu situaciju, jer su u ovom slučaju tužitelji shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) dokazali da je Kolektivni ugovor u primjeni od strane Vlade HNK, a apelant shodno istim odredbama ZPP-a nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao svoje navode, za razliku od pravne situacije u navedenom predmetu AP 1314/06, gdje je Ustavni sud zaključio da apelanti, koji su bili zaposlenici Bosansko-podrinjskog kantona Goražde u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog poslodavca spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg su apelanti izvodili osnovu za traženu naknadu za topli obrok, regres i troškove prijevoza.

13. Općinski sudovi su naveli da je neosnovan prigovor apelanta u pogledu naknada, po osnovu povećanja plaće, koje je sud dosudio tužiteljima na ime rada za vrijeme državnih praznika, na ime rada noću, na ime prekovremenog rada, na ime rezultata rada, jer su svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora, Zakona o državnoj službi Federacije BiH, te Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH. Nadalje, Općinski sudovi su istakli da su udovoljili tužbenim zahtjevima tužitelja, vezanim za isplatu doprinosa iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, primjenom člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine F BiH» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) kojim je propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom, te stava izraženog u odluci Ustavnog suda AP 311/04 («Službeni glasnik BiH» broj 60/05), kao i primjenom člana 1. Zakona o doprinosima («Službene novine F BiH» br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08) kojim su propisani kao obavezni doprinosi penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti, te člana 11. navedenog Zakona kojim je propisano da obračun i uplatu doprinosa za obaveznike doprinosa vrši isplatilac plata i drugih ličnih primanja i to na plate, naknade plata i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, da se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan njihove isplate i člana 11.b) istog Zakona kojim je propisano da poslodavac-isplatilac plata i drugih ličnih primanja doprinose na platu i iz plata usmjerava odgovarajućem korisniku. Najzad, odluku o isplati zakonskih zateznih kamata sudovi su donijeli u skladu sa odredbama čl. 279. stav 3. i 372. Zakona o obligacionim odnosima pošto se radi o povremenim potraživanjima, a na povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, dok su troškove postupaka priznali tužiteljima u skladu sa čl. 383., 386. i 387. ZPP-a, a sve prema Advokatskoj tarifi, cijeneći ograničenje propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 18/05).

14. Presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, uglavnom su odbijene žalbe apelanta kao neosnovane i potvrđene prvostepene presude, dok su pojedinim presudama Kantonalnog suda žalbe tužitelja odnosno apelanta, u pogledu troškova postupka, visine naknade na ime regresa, toplog obroka i naknade za prekovremeni rad, usvojene djelimično ili u cijelosti i prvostepene presude preinačene u tim dijelovima.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da su neosnovane žalbe apelanta i da su prvostepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo tj. odredbe Kolektivnog ugovora i dosudili tužiteljima sporne naknade na osnovu provedenog vještačenja, pri tome dajući valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Također, Kantonalni sud je, pozivajući se na odluku Vlade HNK broj 01-

460/98 i druge dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudovima u pogledu potpisivanja Kolektivnog ugovora, naveo da apelant neosnovano tvrdi da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer ga nije potpisala Vlada HNK. Kantonalni sud je istakao da su kolektivni ugovori izvori prava u našem pravnom sistemu, i djeluju kao zakon kojim se štiti minimum prava zaposlenih ispod kojeg se ne može ići. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant kroz veći broj odluka i propisa koje je donio (Uredba o naknadama, Zakon o izvršenju budžeta za 2007. i 2008. godinu i dr.) prihvatio primjenu Kolektivnog ugovora. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da je Vlada HNK svojom Odlukom broj 01-1-02-1531/09 od 10. augusta 2009. godine dala saglasnost na Anex Kolektivnog ugovora, što je dokaz da je potpisan i osnovni ugovor. Na koncu, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi apelanta u pogledu procedure potpisivanja Kolektivnog ugovora ne mogu uticati na prava tužitelja, a i ukoliko su tačni, apelant bi trebao da snosi odgovornost za svoje eventualne propuste, a nikako tužitelji.

16. Vrhovni sud je u pojedinim predmetima odbacio kao nedopuštene revizije apelanta izjavljene protiv drugostepenih presuda. U obrazloženjima rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno Vrhovni sud je naveo da se u pojedinim sporovima tužitelji javljaju kao formalni suparničari iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, čiji je procesni položaj, svakog od njih, samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. Budući da je u konkretnim predmetima vrijednost pobijanog dijela osporenih presuda ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

17. Osim toga, Vrhovni sud je u pojedinim predmetima u kojima je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primijenili materijalno pravo, tj, odredbe Kolektivnog ugovora kada su apelanta obavezali da tužiteljima isplati naknade iz radnog odnosa, jer Kolektivni ugovor tužiteljima garantira minimum prava. Vrhovni sud je istakao da su, na osnovu utvrđenja da je sporni Kolektivni ugovor zaključen između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Sindikata, da je na Kolektivnom ugovoru za Vladu HNK stavljen pečat i potpis Ministarstva pravosuđa, da je Vlada HNK odlukom broj 01-1-02-1531/09 od 10. augusta 2009. godine dala saglasnost na Anex Kolektivnog ugovora, prvostepeni i drugostepeni sudovi pravilno zaključili da je Vlada HNK potpisnik Kolektivnog ugovora, odnosno da je, u krajnjem slučaju, pristupila Kolektivnom ugovoru čiju primjenu osporava. Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, budući da iz njegovih prelaznih i završnih odredaba ne proizilazi da njegovim stupanjem na snagu prestaju da važe postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora.

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su osporene presude prije svega rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava i odredaba ZPP-a. Apelant ističe da ostaje kod stajališta da Kolektivni ugovor ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice za tužitelje i da se navedeni Kolektivni ugovor ne može primijeniti u navedenim pravnim stvarima, te da navedenom Kolektivnom ugovoru Vlada HNK nije pristupila naknadno niti je dala saglasnost na tekst ugovora prije potpisivanja Kolektivnog ugovora. Naime, apelant navodi da je predsjednik Vlade HNK dao suglasnost na prijedlog ugovora odlukom od 25. septembra 1998. godine, ali da Vlada HNK nikada nije potpisala, objavila u službenom glasniku niti donijela odluku o prihvatanju prijedloga Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, apelant je istakao da je Zaključkom Vlade HNK od 14. aprila 2009. godine konstatirano da Vlada HNK nije raspravljala niti donijela odluku o potpisivanju kolektivnog ugovora, ali da je poštivala odredbe Kolektivnog ugovora u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima. Apelant je mišljenja da zaključak sudova da je apelant potpisnik Kolektivnog ugovora ukazuje da su sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO-a koje se tiču zastupanja prilikom zasnivanja obligacija. Nadalje, apelant navodi da se u konkretnom slučaju na potraživanja tužitelja ne može primijeniti Kolektivni ugovor i zbog toga što je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor nakon čega prestaju da važe svi raniji kolektivni ugovori. Također, apelant je u pojedinim apelacijama naveo da se u konkretnom slučaju pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao primijeniti i Zakon o policijskim službenicima koji, pored ostalog, reguliše prava tužitelja na sporne naknade. Na kraju, apelant je istakao da su sudovi neosnovano odbili prigovor zastare potraživanja i prigovor neblagovremenosti tužbi, te prekršili odredbe ZPP-a, Zakona o advokaturi i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi, dosudivši previsoko troškove postupka u odnosu na propisanu tarifu i uspjeh u parnici.

19. U dopunama apelacije u predmetu broj AP-3727/11 od 1. i 20. juna 2012. godine apelant je ponovno ukazao na to da iz Odluke broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, koju je donio predsjednik Vlade i koja je privremena, proizilazi da Vlada HNK nikada nije donijela odluku o davanju saglasnosti na zaključivanje Kolektivnog ugovora, nego da je od strane predsjednika Vlade samo prihvaćen prijedlog Kolektivnog ugovora, a ne usaglašeni tekst Kolektivnog ugovora, kao i da je u navedenoj odluci istaknuto da će ova odluka biti dostavljena Vladi HNK na potvrdu, do čega, prema apelantovim tvrdnjama, nikada nije došlo, niti je Odluka objavljena u „Službenim novinama HNK“. Pored toga, apelant je istakao da je nesporno da je Kolektivni ugovor naknadno potpisao ministar pravosuđa HNK, ali da Ministarstvo pravosuđa nema svojstvo pravnog lica, niti može bez ovlaštenja Vlade HNK zaključivati bilo kakve ugovore koji bi proizvodili pravne i ekonomske posljedice za čitavi Kanton. Apelant je u prilogu dopuna apelacije dostavio dopis Sindikata od 10. jula 2008. godine i dopis Ministarstva pravosuđa HNK od 23. juna 2008. godine za koje tvrdi da su dokaz da Odluka Vlade HNK o davanju saglasnosti na potpisivanje Kolektivnog ugovora ne postoji. Osim toga, apelant je dostavio i kopiju Rješenja o davanju saglasnosti na zaključenje Kolektivnog ugovora Vlade Zeničko-dobojskog kantona radi usporedbe.

RELEVANTNI PROPISI

1. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03), u relevantnom dijelu, glasi:

XV - KOLEKTIVNI UGOVORI

Član 111. Kolektivni ugovor može se zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca. Član 112. Na strani zaposlenika kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca. Do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora iz člana 111. ovog zakona, može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije ), odnosno vlada kantona. Član 113.

Kolektivni ugovor može se zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme. Kolektivni ugovor zaključuje se u pismenoj formi. Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivaće se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora. Član 114.

Kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze strana koje su ga zaključile, te prava i obaveze iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, u skladu sa zakonom i drugim propisima. Kolektivnim ugovorom uređuju se i pravila o postupku kolektivnog pregovaranja, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektvnih radnih sporova. Član 115.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Član 116.

Ako postoji interes Federacije, federalni ministar može proširiti primjenu kolektivnog ugovora i na druga pravna lica za koja se ocjeni da je to potrebno, a koja nisu učestvovala u njegovom zaključivanju ili mu nisu naknadno pristupila. Prije donošenja odluke o proširenju važnosti kolektivnog ugovora, federalni ministar je obavezan zatražiti mišljenje sindikata, poslodavca ili više poslodavaca odnosno udruženja poslodavaca, na koje se kolektivni ugovor proširuje. Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora može se opozvati na način utvrđen za njezino donošenje. Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH". Član 117.

Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Član 120.

Kolektivni ugovor može se otkazati na način i pod uvjetima predviđenim tim kolektivnim ugovorom. Otkaz kolektivnog ugovora obavezno se dostavlja svim ugovornim stranama. Član 121.

Strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora.

XVI - MIRNO RJEŠAVANJE KOLEKTIVNIH RADNIH SPOROVA

1. Mirenje Član 122.

U slučaju spora o zaključivanju, primjeni, izmjeni ili dopuni odnosno otkazivanju kolektivnog ugovora ili drugog sličnog spora vezanog za kolektivni ugovor (kolektivni radni spor),ako strane nisu dogovorile način mirnog rješavanja spora, sprovodi se postupak mirenja, u skladu sa ovim zakonom. Mirenje iz stava 1. ovog člana provodi mirovno vijeće.

2. Arbitraža Član 126.

Strane u sporu mogu rješavanje kolektivnog radnog spora sprorazumno povjeriti arbitraži. Imenovanje arbitara i arbitražnog vijeća i druga pitanja u vezi sa arbitražnim postupkom uređuju se kolektivnim ugovorom ili sporazumom strana.

20. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00 i 50/00), u relevantnom dijelu, glasi:

Član 1.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daljem tekstu: službenik) iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu, (u daljem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

VIII - RJEŠAVANJE KOLEKTIVNIH RADNIH SPOROVA

Član 44.

Kolektivne radne sporove, o primjeni, izmjeni i dopuni, odnosno otkazivanju ovog ugovora ili drugog sličnog spora, koji se nisu mogli riješiti pregovaranjem potpisnika ovog ugovora, mogu se rješavati pred Arbitražnim vijećem.

Član 46.

Postupak arbitraže pokreće se na pismeni prijedlog jednog od potpisnika ovog ugovora, a mora se dovršiti u roku od 10 dana od dana početka arbitraže.

Član 48.

Arbitražno vijeće u odlučivanju, odnosno postupku, primjenjuje pravila parničnog postupka. Član 49.

Odluka Arbitražnog vijeća je konačna i obavezujuća.

Protiv odluke Arbitražnog vijeća žalba nije dopuštena.

XII - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 72.

Ovaj ugovor se zaključuje na neodređeno vrijeme.

Član 73.

Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kad ga potpišu ovlašteni predstavnici ugovornih strana.

Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora.

Član 74.

Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati ispred organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat.

Strana kojoj je podnesen prijedlog mora pristupiti pregovorima o predloženoj izmjeni i dopuni u roku od 30 dana od dana primitka prijedloga.

Član 75.

Ovaj ugovor je obavezan za strane koje su ga potpisale, kao i za strane koje mu naknadno pristupe.

Sporove u vezi primjene ovog ugovora, koji nisu riješeni arbitražom, rješavat će nadležni sud u Federaciji.

21. Zakon o Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona (“Službene novine HNK” broj 2/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. (1)Vladu čine predsjednik, zamjenik predsjednika, dvanaest ministara koji rukovode ministarstvima i dva ministra bez lisnice. […] (3) Resorna ministarstva su: […] -Ministarstvo pravosuđa i uprave, […].

III. PRAVA I DUŽNOSTI PREDSJENIKA, ZAMJENIKA PREDSJEDNIKA I ČLANOVA

VLADE

Član 10. (1) Predsjednik u okviru svojih nadležnosti rukovodi radom Vlade i odgovoran je za njen rad, osigurava jedinstvo u izvršavanju poslova iz djelokruga Vlade, ostvaruje saradnju s drugim organima i tijelima Kantona i organima Federacije, kao i sa drugim organima i organizacijama, i usmjerava djelovanje Vlade kao cjeline i članova Vlade pojedinačno, te vrši druge poslove utvrđene Ustavom i Zakonom.

Član 11. (2) Predsjednik, u okviru svojih ovlaštenja, može pojedina ovlaštenja prenijeti na zamjenika predsjednika. Član 13. (1) Vlada radi na sjednici. (2) Vlada odluke donosi većinom glasova nazočnih članova Vlade, ako Ustavom i Zakonom nije drugačije određeno.

Član 17. (1) Vlada u ostvarivanju svojih ovlaštenja donosi uredbe sa zakonskom snagom, uredbe, odluke, rješenja i zaključke. Član 18. stav 2. Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.

22. Zakon o Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona (“Službene novine HNK”, br. 3/07 i 5/09)

III. PRAVA I DUŽNOSTI PREDSJENIKA I ČLANOVA VLADE

Član 10. (3) Predsjednik u okviru svojih nadležnosti rukovodi radom Vlade i odgovoran je za njen rad, osigurava jedinstvo u izvršavanju poslova iz djelokruga Vlade, ostvaruje saradnju s drugim organima i tijelima Kantona i organima Federacije, kao i sa drugim organima i organizacijama, i usmjerava djelovanje Vlade kao cjeline i članova Vlade pojedinačno, te vrši druge poslove utvrđene Ustavom i Zakonom. (4) Predsjednik, u okviru svojih ovlasti, može svoje pojedine ovlasti prenijeti na ministre. Član 12. (3) Vlada radi na sjednici. (4) Vlada može odlučivati ako je na sjednici prisutno više od polovice članova Vlade. (5) Sve odluke Vlade donose se prostom većinom glasova prisutnih koji glasaju.

Član 17. stav 2.

Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

24. Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP-3581/10, AP-2053/11, AP-2545/11, AP-

2546/11, AP-2547/11, AP-2548/11, AP-2622/11, AP-2702/11, AP-2761/11, AP-2781/11, AP-

2782/11, AP-2783/11, AP-2827/11, AP-2893/11, AP-3396/11, AP-3397/11, AP-3398/11, AP-

3399/11, AP-3400/11, AP-3402/11, AP-3406/11 i AP-4539/11 revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjima Vrhovnog suda br. 58-0-P-025797-10-Rev od 5. jula 2011. godine, 58-0-Rs-028658-10-

Rev od 5. aprila 2011. godine, 58-0-P-011647-10-Rev od 7. aprila 2011. godine, 58-0-P-013239-10-

Rev od 28. aprila 2011. godine, 58-0-P-009076-10-Rev od 28. aprila 2011. godine, 58-0-P-012378-

10-Rev od 28. aprila 2011. godine, 58-0-P-013168-10-Rev od 5. maja 2011. godine, 58-0-P-006349-

10-Rev od 12. aprila 2011. godine, 58-0-Rs-010438-10-Rev od 5. maja 2011. godine, 58-0-P-009223-

10-Rev od 17. maja 2011. godine, 58-0-Rs-010298-10-Rev od 5. maja 2011. godine, 58-0-P-010504-

10-Rev od 19. maja 2011. godine, 58-0-P-007328-10-Rev od 17. maja 2011. godine 58-0-Rs-022604-

10-Rev od 24. maja 2011. godine, 58-0-P-019398-11-Rev od 7. juna 2011. godine, 58-0-P-011659-

11-Rev od 16. juna 2011. godine, 58-0-Rs-009211-10-Rev od 12. maja 2011. godine, 58-0-Rs-

019282-11-Rev od 21. juna 2011. godine, 58-0-P-009219-11-Rev od 14. juna 2011. godine, 58-0-P-

020452-11-Rev od 16. juna 2011. godine, 58-0-Rs-024737-11-Rev od 16. juna 2011. godine i 58-0-

Rs-009056-10-Rev od 17. oktobra 2011. godine. Budući da su u ovim predmetima revizije bile neefektivan pravni lijek Ustavni sud konstatuje da su konačne odluke u ovim predmetima presude Kantonalnog suda navedene u izreci ove odluke.

25. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

26. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

27. Apelant u konkretnom slučaju, u prvom redu, osporava zaključke sudova da je Vlada HNK potpisala Kolektivni ugovor. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance razmatrali ovo pitanje i dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke o tome zašto se Kolektivni ugovor ima primijeniti kod ostvarivanja prava iz radnog odnosa zaposlenika organa uprave i sudske vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Naime, u pogledu apelantovih navoda koji se tiču procedure potpisivanja Kolektivnog ugovora, sudovi su zaključili da sve i da Vlada HNK nije niti dala suglasnost na potpisivanje Kolektivnog ugovora, odnosno da tadašnji ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave nije imao valjana ovlaštenja, a što prema stavu sudova apelant nije dokazao, Vlada HNK je navedenom Kolektivnom ugovoru u krajnjem slučaju pristupila, primjenjujući ga kroz svoje odluke i propise, a što ni sam apelant ne osporava. Sudovi su posebno naglasili da je u konkretnom slučaju ključno da je sporni Kolektivni ugovor zaključen između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Sindikata i da se zbog toga treba neposredno primijeniti na poslodavce i zaposlenike u oblasti uprave i sudske vlasti na području Federacije BiH, da je na Kolektivnom ugovoru za Vladu HNK stavljen pečat i potpis Ministarstva pravosuđa prema ovlaštenju Vlade HNK, te da je Vlada HNK odlukom broj 01-1-02-1531/09 od 10. augusta 2009. godine dala saglasnost na Anex Kolektivnog ugovora što ukazuje da je prihvatila i osnovni ugovor. Ovakva obrazloženja sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na relevantne odredbe Zakona o radu (čl. 122. i 126.) i odredbe Kolektivnog ugovora (čl.44. i 75. stav 2.) prema kojima apelant u slučaju bilo kakvog spora o zaključivanju, primjeni, izmjeni ili dopuni odnosno otkazivanju kolektivnog ugovora ili drugog sličnog spora vezanog za kolektivni ugovor (kolektivni radni spor), ako strane nisu dogovorile način mirnog rješavanja spora, ima mogućnost da zatraži da se provede postupak mirenja ili arbitraže, kao i da pokrene postupak pred nadležnim sudom, a što apelant u konkretnom slučaju nije učinio.

28. Ustavni sud, također, napominje da je isto činjenično i pravno pitanja već razmatrao u predmetima br. AP 1711/08 i AP 1791/09 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 1711/08 od 8. decembra 2010. godine i AP-1791/09 od 12. maja 2011. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se moraju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora. Naime, Ustavni sud je u navedenim odlukama, imajući u vidu između ostalog identične navode apelanta u pogledu zakonitosti procedure potpisivanje Kolektivnog ugovora kao u konkretnim predmetima, zaključio: da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati.

29. Nadalje, Ustavni sud se posredno bavio ovim pitanjem i u predmetu broj AP 3417/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine, tačka 61. odluke, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je, razmatrajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona i Kantona Sarajevo, između ostalog, zaključio da su samostalni sindikat kao predstavnik službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH s jedne strane i Vlada Federacije BiH uz prethodno pribavljenu suglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Granskog kolektivnog ugovora Vlade apelanta ZE-DO kantona (rješenje broj 04-1-12-116/98 od 9. oktobra 1998. godine), Vlade apelanta Kantona Sarajevo (Odluka broj 02-012-61/98 od 25. juna 1998. godine), Vlade Unsko Sanskog kantona, Vlade Bosansko podrinjskog kantona i Vlade Hercegovačko neretvanskog kantona, kao poslodavca s druge strane, 11. aprila 2000. godine zaključili Granski kolektivni ugovor.

30. U odnosu na apelantove navode koji se tiču primjene prava, odnosno načina na koji su redovni sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa u kontekstu primjene odredbi Kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000 godine, a nakon zaključenja novog Općeg kolektivnog ugovora, Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. septembra 2005. godine kao povoljnijeg propisa za zaposlenike imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. septembra 2005. godine. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu ovakvih apelacionih navoda poziva na obrazloženje iz navedene odluke broj AP 3417/08.

31. Ustavni sud, također, zapaža da su sudovi i u odnosu na ostale apelantove navode koji se tiču zaključaka redovnih sudova u pogledu neosnovanosti apelantovog prigovora zastare potraživanja, odnosno blagovremenosti tužbi, te visine troškova postupaka koje je apelant obavezan da plati, kao i u pogledu primjene Zakona o policijskim službenicima, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

32. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.

33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić