Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2251/09 («Sehur» d.o.o. Donja Slapnica, poslovna jedinica 1 Bosanski Petrovac)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Oduzimanje imovine
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2251/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2251/09, rješavajući apelaciju «Sehura» d.o.o. Donja Slapnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Sehura» d.o.o. Donja Slapnica podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 000687 09 GŽ od 12. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Sehur» d.o.o. Donja Slapnica, poslovna jedinica 1 Bosanski Petrovac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 000687 09 GŽ od 12. maja 2009. godine.

2. Apelant, kao prvotužitelj, zajedno sa D. K. i Đ. K. ( u daljnjem tekstu: tužitelji) tužbom Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo je postupak protiv Kantonalnog ministarstva privrede, vodoprivrede i šumarstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi smetanja posjeda.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 P 000687 08 P od 20. februara 2009. godine utvrđeno je da je tuženi izvršio smetanje posjeda, tako što je onemogućio prevoz i korištenje drveta sa nekretnina tužitelja 31. avgusta 2008. godine oduzevši apelantu 9,50 m ogrjevnog drveta, te je istim rješenjem tuženom naloženo da se ubuduće uzdrži od takvog i sličnog smetanja, uz obavezu da naknadi troškove postupka u iznosu od 2.250,00 KM. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze i saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju je navedeno da je, saglasno odredbi člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/02), sud utvrdio da je tužba podnesena 22. septembra 2008. godine zbog smetanja posjeda učinjenog 31. avgusta 2008. godine, tako što je apelantu tuženi oduzeo 9,5 m ogrjevnog drveta iz čega proizlazi da je tužba podnesena blagovremeno, jer je podnesena u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja.

4. Općinski sud je, dalje, pojasnio da je temeljem odredbe člana 425. ZPP u postupcima smetanja posjeda raspravljanje ograničeno samo na dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnost posjednika, a da odredba člana 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisuje da sud odlukom u takvim slučajevima određuje zabranu daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljnjeg smetanja posjeda. Prvostepeni sud je naveo da tokom postupka tuženi nije osporio apelantov posljednji posjed na predmetnom ogrjevnom drvetu u količini od 9,5 m, nego ga je potvrdio ulaganjem u spis zapisnika od 31. avgusta 2008. godine i potvrde od 31. avgusta 2008. godine. Među strankama, kako je u obrazloženju istaknuto, nesporno je da je apelant imao posljednji mirni posjed nad 9,5 m ogrjevnog drveta i da je tuženi navedenu količinu drveta privremeno oduzeo, a drvo lagerovao na stovarište „Šumarije“ Bihać do okončanja sudskog postupka po prekršajnoj prijavi, što predstavlja smetanje posjeda, pa je sud temeljem odredaba čl. 83. i 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima odlučio kao u izreci.

5. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj na prvostepeno rješenje, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 17 0 P 000687 09 GŽ od 12. maja 2009. godine, kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio na način da je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio, uz istovremeno obavezivanje apelanta i ostalih tužitelja da naknade troškove postupka. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao osporeno rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da je žalba osnovana, te je istakao da apelant nije dostavio odgovor na žalbu. Drugostepeni sud je pojasnio da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza u postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, utvrđujući da je apelantov direktor kupio drvnu masu od tužitelja radi snabdijevanja građana ogrjevnim drvetom i izvoza, da se radi o firmi koja se bavi tim poslovima, da je apelant sklopio ugovore sa tužiteljima, koji je na temelju tih ugovora i punomoći izvršio djelimičnu sječu i prevoz ogrjevnog drveta, te da je spornog 31. avgusta 2008. godine u mjestu Gorjevac apelantov kamion, koji je prevozio cijepano ogrjevno drvo, zaustavljen od čuvara Kantonalne uprave za šume Bosanski Petrovac, koji su postupali u okviru svoje nadležnosti tokom redovne kontrole, te da je prilikom kontrole utvrđeno da drvo nema validan otpremni iskaz, koji izdaje nadležna institucija, kao i da drvo nije bilo propisno označeno šumskim čekićem (žigosano), kako to propisuje odredba člana 37. Zakona o šumama FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 20/02), pa je iz tog razloga tuženi privremeno oduzeo drvne sortimente o čemu je izdata potvrda i zapisnik o terenskom uviđaju, te pohranjeno na stovarište „Šumarije“ Bihać do okončanja sudskog postupka po prekršajnoj prijavi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i da je tužba podnesena blagovremeno, jer je podnesena u roku od 30 dana od saznanja za smetanje posjeda i učinitelja.

6. Međutim, kako je u obrazloženju istaknuto, prvostepeni sud je prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno utvrdio odlučne činjenice relevantne za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari, ali je postupio suprotno odredbi člana 8. ZPP, jer je na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud prilikom odlučivanja nije imao u vidu odredbe člana 83 st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojima je određeno da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, kao i da posjednik, koji je stekao posjed silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda. Kantonalni sud je dodao da je prvostepeni sud zanemario i odredbu člana 80. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojom je propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, ali da, shodno navedenom, u radnjama tuženog, kako su kvalificirane po tužiteljima u tužbi i izreci prvostepenog rješenja, nije bilo elemenata protupravnosti u smislu citirane odredbe, jer su ovlaštenja tuženog proizašla iz odredbe člana 37. Zakona o šumama kojom je propisano da je zabranjeno stavljati u promet drvo, dijelove stabla i grane posječene u šumi i izvan šume dok se ne označi šumskim čekićem (žigoše), odbrojči, premjeri i ne izda otpremni iskaz. U obrazloženju je pojašnjeno da, prema odredbi člana 10. stav 1. Pravilnika o načinu drvnih sortimenata («Službene novine Federacije BiH» broj 11/04, u daljnjem tekstu: Pravilnik), otpremni iskaz je jedini valjan dokument kojim se dokazuje porijeklo vlasništva, kupac, mjesto utovara i istovara, način i vrijeme prevoza i vrsta šumskih drvnih proizvoda koji se stavljaju u promet.

7. Kantonalni sud je istakao da iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja provedenog u prvostepenom postupku proizlazi da apelant sa otpremnim iskazom predočenim u postupku nije dokazao da je drvo posječeno u šumi tužitelja za koju se u postupku tvrdi da je privatna šuma, jer otpremni iskaz koji je izveden kao dokaz u prvostepenom postupku to ne dokazuje, jer glasi na drugo lice, drugo prevozno sredstvo i drugo odredište, a iz njega još proizlazi da se radi o prevozu drveta koje je posječeno na području Republike Srpske, a ne u privatnoj šumi za koju apelant tvrdi da ima ovlaštenje za sječu.

8. Na kraju obrazloženja Kantonalni sud je naveo da, kako je sud ustanovio da se ne radi o povredi odredaba ZPP iz člana 227. stav 1. tačka 2, već o povredi odredbe iz člana 229. stav 1. tačka 1. ZPP, jer je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa je prvostepeno rješenje na temelju odredbe člana 229. stav 1. tačka 1. preinačeno u pogledu odluke o glavnoj stvari i u pogledu odluke o troškovima postupka.

9. Apelant u navodima apelacije ukazuje da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje, iako to apelant nije eksplicitno naveo, budući da ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, da smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je imovina oduzeta nezakonito iako je imao sve potrebne dozvole, te ukazuje da se Kantonalni sud upustio u utvrđivanje nebitnih činjenica, pri tome zanemarujući činjenice svojstvene za ovu vrstu postupka. Apelant navodi da je prvostepeni sud potpuno zakonito utvrdio sve činjenice i okolnosti smetanja posjeda iako, shodno «čl. 29. ZPP», (vjerovatno 229. ZPP), nisu postojali razlozi za preinačenje. Apelant smatra da Kantonalni sud svoju odluku nije obrazložio, te da nije dao valjane i argumentovane razloge za preinačavanje prvostepene odluke. Za apelanta je nejasno osporeno rješenje u pogledu preinake prvostepenog rješenja, odnosno nejasno je kako je Kantonalni sud zaključio da se radi o povredi člana 227. stav 1. tačka 2, odnosno člana 229. stav 1. tačka 1. ZPP . Kantonalni sud je preinačenjem prvostepenog rješenja onemogućio apelanta da koristi adekvatan pravni lijek, zanemarujući bolju zakonsku opciju - vraćanje na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, dovoljno jasno obrazložio zbog čega je uvažio žalbu i preinačio prvostepeno rješenje, pozivajući se na odredbe člana 229. stav 1. tačka 1. ZPP, zaključivši da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, citiranom odredbom ZPP se propisuje da će drugostepeni sud, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jadan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi: 1) ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona, što je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju jasno i istakao, naglasivši da se u konkretnom slučaju ne radi o povredama odredaba postupka iz člana 227. ZPP, već da se radi o povredi člana 8. ZPP. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u dijelu meritornog odlučenja, suprotno navodima apelacije, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o šumama i Pravilnika, dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa apelantovim pozivanjem da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant, s obzirom na akcesoran karakter ovog prava, nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da mu je to pravo povrijeđeno, ali Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelant smatra da mu je to pravo povrijeđeno u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant protiv prvostepenog rješenja nije podnosio žalbu, budući da je njegovom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud u cijelosti udovoljio, kao i činjenica da apelant protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda nije imao mogućnost da izjavi reviziju, s obzirom na izričitu zakonsku odredbu iz člana 426. stav 4. ZPP kojom revizija, kao vanredan pravni lijek, nije dopuštena u parnicama zbog smetanja posjeda, kao što je slučaj u predmetnoj apelaciji, ne može samo po sebi voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, odnosno o kršenju tog prava u njegovom suštinskom značenju. Osim toga, apelant je imao mogućnost da, u skladu sa odredbom člana 214. stav

1. ZPP, podnese odgovor na žalbu, što apelant nije učinio, a što proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja. Ustavni sud još podsjeća da je apelant Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv osporenog rješenja, te da je Ustavni sud u okviru svojih ovlaštenja, u svjetlu navoda apelacije u vezi sa kršenjem Ustavom zaštićenih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, preispitao osporeno rješenje u prethodnoj tački ove odluke, pa Ustavni sud, s obzirom na sve navedeno, zaključuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2251/09 («Sehur» d.o.o. Donja Slapnica… | Sudska praksa | Aktio