Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2566/09 (S. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2566/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2566/09, rješavajući apelaciju Semira Behrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Semira Behrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž-

09-000 016 od 16. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K 93/03 od 3. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Semir Behrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 11. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž -09-000 016 od 16. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K 93/03 od 3. marta 2009. godine. Apelant je 23. februara 2010. godine i 4. maja 2011. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Presudom Općinskog suda broj K 93/03 od 3. marta 2009. godine apelant i F. H. proglašeni su krivim zbog zajedno počinjenog krivičnog djela iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00, 59/02 i 19/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH) na način opisan u tački I-a izreke presude, i zbog istog krivičnog djela koje je apelant sam počinio na način opisan u tački III-a izreke, te je apelantu zbog produženog krivičnog djela iz člana 358. stav 1. ranijeg KZFBiH iz tačaka I-a i III-a izreke presude izrečena uvjetna osuda, tj. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelant i F. H. su obavezani da na ime troškova postupka plate iznos od 2.894,00 KM i paušal po 250,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Optužnicom Općinskog tužiteljstva Cazin, odnosno Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) broj KT 151/2000 od 8. aprila 2003. godine optuženim-apelantu i F. H. stavljeno na teret da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. KZFBiH. Dalje je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka, te svestrane ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti jednih sa drugim, kako dokaza optužbe, tako i odbrane, sud odlučio kao u izreci presude. Naime, istaknuto je sljedeće: «[da je] u pogledu radnji opisanih pod tačkom I-a, sud na pouzdan i nesumnjiv način utvrdio da je apelant u svojstvu šefa odjeljenja za administraciju i referenta putnih isprava PU Velika Kladuša, u čijem djelokrugu se obavljao referat ličnih karata i putnih isprava, odnosno prijave prebivališta i boravišta građana kao i određivanja jedinstvenog matičnog broja, grubim kršenjem odnosno zanemarivanjem, prije svega instruktivnih i pravno obavezujućih depeša pomoćnika ministra KMUP-a Bihać (u daljnjem tekstu: MUP), ali i propisa koji uređuju ovu pravnu oblast: Zakona o ličnoj karti, Zakona o putnim ispravama, Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana, Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana, zloupotrijebio službeni položaj koji je u to vrijeme imao i obnašao, na način kako je pobliže opisano u izreci presude, što je za posljedicu imalo pribavljanje određenih prava i koristi licima taksativno pobrojanim u izreci presude, koja to po zakonu uopće nisu mogli imati niti ostvariti, a čime je također državnom organu pričinio štetu». Navedeno je da su iskazi saslušanih svjedoka optužbe potkrijepljeni materijalnim dokazima, prije svega instruktivnim depešama MUP-a, pravilnicima o unutrašnjoj organizaciji MUP-a, spisima koji se odnose na disciplinski postupak koji se vodio protiv apelanta, te rješenjima MUP-a o proglašavanju ništavim nezakonito donesenih rješenja o prijavi prebivališta za lica kojima je nezakonito pribavljena korist.

4. U pogledu apelantovih inkriminirajućih radnji opisanih pod tačkom III-a, Općinski sud je nedvojbeno utvrdio da je apelant u kritično vrijeme obavljajući navedenu dužnost, u vrijeme kontrole vršene u okviru MUP-a, zloupotrebljavajući svoj službeni položaj, «naredio referentima E. A. i B. K. da otiske svog kažiprsta stave na kartone ličnih karata građana koji nisu stavili otisak kažiprsta desne ruke na kartone ličnih karata za M. K., N. N., M. E. i E. E., čime je državnom organu pričinio štetu». Date nalaze i mišljenja saslušanih vještaka daktiloskopije i grafologije Općinski sud je u cijelosti prihvatio kao objektivne, jer se, kako je sud ocijenio, objektivno i logički podudaraju sa drugim izvedenim dokazima optužbe, prije svega iskazima saslušanih svjedokinja, koje su kao referentice bile uposlene u odjeljenju za administraciju PU Velika Kladuša i učesnice inkriminirajućih radnji. Navode apelantove odbrane da nije zadužio sporne depeše i da jedno vrijeme nije bio upoznat sa njihovim sadržajem sud nije prihvatio kao vjerodostojne budući da, prema ocjeni suda, takvi navodi nisu imali svoje pravno utemeljenje ni u Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji MUP-a, prema kojem apelant rukovodi i organizira rad organizacione jedinice, prati donošenje propisa i preduzima odgovarajuće mjere s ciljem njihovog provođenja, primjenjuje propise o putnim ispravama, a pored toga je odgovoran za zakonito, blagovremeno i uspješno izvršavanje ovih poslova. Općinski sud je prihvatio sve apelantove dokazne prijedloge, te su u smislu dokaza odbrane saslušana četiri svjedoka, izvršen je uvid i u materijalne dokaze odbrane i to Rješenje MUP-a broj 05-3-120/00 od 12. jula 2000. godine i Presudu Općinskog suda broj 56/04 od 24. marta 2005. godine. Dio materijalnih dokaza, kako optužbe, tako i odbrane, koji sudu nisu prezentirani u originalu ili ovjerenim kopijama, sud nije prihvatio zbog neispunjavanja uvjeta koji su propisani članom 289. ZKPFBiH. Općinski sud je ocijenio da su se u apelantovim krivičnopravnim radnjama stekla bitna obilježja neophodna za postojanje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti, koje se ogleda u nevršenju i prekoračenju službene dužnosti. Zaključeno je da je predmetno krivično djelo obuhvaćeno direktnim umišljajem, što znači da je apelant kao odgovorna i službena osoba bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice i htio je njeno nastupanje, te da je krivično djelo dovršeno s obzirom na to da je apelant prekoračenjem granica službene ovlasti i nevršenja službene dužnosti sebi ili drugima pribavio određenu korist, a pored toga državnom organu nanio štetu.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 001-0-Kž-09-000 016 od 16. juna 2009. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu, te je potvrdio Presudu Općinskog suda broj K 93/03 od 3. marta 2009. godine.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio da se ne može smatrati bitnom povredom krivičnog postupka činjenica što je postupak u konkretnoj krivičnoj stvari proveo, presudu donio i objavio jedan sudija – V. P. koji je kasnije razriješen dužnosti, a drugi sudija – Elvir Jakupović, pismeno izradio presudu, jer je predsjednik Općinskog suda prije izrade presude donio rješenje kojim je naložio sudiji Jakupoviću da presudu izradi. Navedeno je da je rješenje doneseno na osnovu člana 61. stav 1. Pravilnika o unutrašnjem poslovanju sudova BiH, a navedeno postupanje predsjednika suda je bilo neophodno, jer je presuda donesena i javno objavljena 5. juna 2007. godine. Dalje je obrazloženo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je prvostepenu presudu objavio sudija V. P. u prisutnosti obojice optuženih, tj. i apelanta, što je navedeno u uvodu presude. Apelantove žalbene navode «da sudija V. P. koji je dovršio pretres i koji je kasnije razriješen, upravo zbog razrješenja nije mogao donijeti presudu», Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim, naglašavajući da konkretna žalba ne nudi bilo kakve dokaze da je navedeni sudija u konkretnom postupku nezakonito postupao. Imajući u vidu činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, odnosno da je apelant naredio E. A. i B. K. da otiske svog kažiprsta stave na kartone ličnih karata građana koji nisu stavili otisak svog prsta, što je u suprotnosti sa odredbama člana 6. Zakona o ličnoj karti državljana BiH, što je potvrđeno nalazima i mišljenjima vještaka, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio materijalne dokaze kao vjerodostojne, jer se objektivno i logički podudaraju i sa drugim izvedenim dokazima, prije svega sa iskazima saslušanih svjedokinja koje su kao referentice bile uposlene u odjeljenju administracije i koje su potvrdile da su otiske prstiju stavljale na zahtjeve za izdavanje ličnih karata koji u tom pogledu nisu bili kompletni. U tom kontekstu, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni navod da u pogledu njega nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, obrazlažući između ostalog da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant postupao na način opisan u izreci presude.

7. Apelantove prigovore u pogledu povrede krivičnog zakona Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim, te je zaključio da «apelant nije savjesno, odgovorno i zakonito obavljao poslove i zadatke utvrđene Pravilnikom, a budući da je znao i mogao znati i po opisu poslova bio dužan znati za nezakonito postupanje prilikom upravnog rješavanja i u tom smislu postupiti po službenim depešama radi sprečavanja daljnjih nezakonitosti, takvim svojim ponašanjem pribavio je prava i koristi licima koja to po zakonu nisu mogla imati niti ostvariti». Kantonalni sud je prigovor zastare, koji je u žalbi istakao prvooptuženi F. H., ocijenio neosnovanim obrazlažući da se, prema članu 122. stav 3. KZFBiH, važećeg u momentu izvršenja djela, zastarijevanje prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzme radi krivičnog gonjenja zbog učinjenog krivičnog djela. Kako je podizanjem optužnice i svakim kasnijim održavanjem glavnog pretresa zastara prekinuta, u konkretnom slučaju za zastarjelost je potrebno da prođe rok propisan članom 122. stav 6. KZFBiH, što znači rok od deset godina od izvršenja djela, a ne pet godina kako je navedeno u žalbi.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svog prava apelant vidi u povredi krivičnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te nepravilno primijenjenom materijalnom pravu, budući da «u toku postupka nije došao do izražaja, jer bilo kakav prijedlog nije prihvaćen». Apelant smatra da je slučaj isplaniran radi njegove degradacije kao poštenog građanina i radnika PU Velika Kladuša, naglašavajući u dopuni apelacije da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Apelant je naveo da je podnio i zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, te je u dopuni apelacije obavijestio Ustavni sud da je Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 K 002662 09 Kv od 5. januara 2010. godine odbačen njegov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka koji je završen pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj K 93/03 od 3. marta 2009. godine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da je Općinski sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Stoga se u okolnostima konkretnog predmeta, u kojem je sud proveo i dokaze koje je predložio apelant i dao razloge zašto navodi apelantove odbrane i provedeni dokazi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučivanja u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelantovi navodi da «u toku postupka nije došao do izražaja, jer bilo kakav prijedlog nije prihvaćen» pokazuju očigledno neosnovanim. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o apelantovoj žalbi, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna. Kantonalni sud je obrazložio i pitanje zastarjelosti krivičnog gonjenja, također dajući detaljno obrazloženje iz kojih razloga nije došlo do zastarjelosti konkretnog krivičnog gonjenja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u svojim presudama za svoje zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret dali detaljna i jasna obrazloženja a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2566/09 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio