Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2720/12 (D.O.O. „ULJARA ALEM“ Bihać i R.Š iz Bihaća)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2720/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP-2720/12, rješavajući zahtjev D.O.O. „ULJARE ALEM“ Bihać i R.Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev D.O.O. „ULJARE ALEM“ Bihać i R.Š., za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. D.O.O. „ULJARA ALEM“ Bihać i R.Š (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, podnijeli su 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine i br. 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2. decembra 2011. godine.
2. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio ili prekinuo izvršni postupak tražitelja izvršenja Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo, podružnice Bihać protiv apelanata koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 17 0 Ip 030677 11 Ip od 20. aprila 2011. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“.
3. Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo, podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) je 15. aprila 2011. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanata kao izvršenika radi naplate duga u iznosu od 86.925,81 KM, na osnovu postignutog sporazuma vanparničnih stranaka usvojenog Rješenjem ovog suda broj 017-0-Ip-07-000004 od 17. januara 2007. godine, koje je postalo pravosnažno i izvršno danom donošenja jer su se stranke odrekle prava na žalbu, te koje je shodno članu 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Navedenim rješenjem određeno je osiguranje osiguranje svih novčanih potraživanja tražitelja izvršenja nastalih po osnovu Ugovora o zajmu broj BIH/5590427 od 25. decembra 2006. godine, zaključenog između tražitelja izvršenja i apelanata, u iznosu od 95.000,00 KM (48.572,73 Eura) uz obavezu apelanata da taj dug plate u 120 mjesečnih rata u iznosima od po 1.230,57 KM (629,18 Eura), uvećano za PDV na iznos kamata. Ugovorom o zajmu takođe je izričito naglašeno da apelanti sva plaćanja prema tražitelju izvršenja vrše u KM po srednjem kursu za Euro i to zasnivanjem založnog prava u korist tražitelja izvršenja uknjižbom na nekretninama u trajnom raspolaganju apelanta - dužnika D.O.O. «ULJARE ALEM» Bihać, označenih u z.k. ul. br. 83 k.o. Bihać, k.č. 1506/11, što u naravi predstavlja skladište i ekonomsko dvorište u vlasništvu apelanta - založnog dužnika R.Š. sa dijelom 1/1. Pošto apelanti nisu izmirivali obaveze po navedenom ugovoru tražitelj izvršenja je 28. februara 2011. godine isti raskinuo i podnio je Općinskom sudu prijedlog za izvršenje radi prinudne naplate duga.
4. Općinski sud je 20. aprila 2011. godine donio Rješenje o izvršenju broj 17 0 Ip 030677 11 Ip, i odredio izvršenje kako je to predložio tražitelj izvršenja.
5. Općinski sud je Rješenje broj 17 0 Ip 030677 11 Ip od 2 decembra 2011. godine odbio kao neosnovan prigovor apelanata podnesen protiv Rješenja o izvršenju tog suda od 20. aprila 2011. godine.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na temelju stanja spisa predmeta zaključio da je prigovor apelanata neosnovan. Općinski sud je odbio kao neosnovane i proizvoljne navode apelanata da rješenje tog suda od 17. januara 2007. godine ne predstavlja izvršnu ispravu, jer nije postalo izvršno, cijeneći da je sud odobrio predloženo izvršenje tražitelja izvršenja na temelju navedenog rješenja koje je postalo pravomoćno i izvršno danom donošenja, jer su se tražitelj izvršenja i apelanti dobrovoljno odrekli prava na žalbu protiv tog rješenja, na kojem je konstatovana pravosnažnost i izvršnost, čime je navedeno rješenje steklo sva svojstva izvršne isprave shodno odredbi člana 23. stav 1. tačka 1. ZIP, uz konstataciju da se isto ne može osporavati u izvršnom postupku. Općinski sud je takođe odbio kao neosnovane navode apelanata da izvršnost navedenog rješenja nije mogla nastupiti u vrijeme kada su tražitelj izvršenja i apelanti postigli sporazum o izmirenju duga usvojen Rješenjem ovog suda od 17. januara 2007. godine, jer je članom 3. sporazuma regulisano da potraživanja tražitelja izvršenja dospijevaju kada apelanti kao dužnici prekrše odredbe Ugovora o zajmu od 25. decembra 2006. godine, navodeći da su apelanti obavještenje tražitelja izvršenja o raskidu Ugovora o zajmu lično primili 5. marta 2011. godine, što je utvrđeno uvidom u kopiju dostavnice o prijemu. Odbijeni su kao neosnovani navodi apelanata da je rješenje suda od 17. januara 2007. godine ništavo jer nije notarski obrađeno, zaključivši da su tražitelj izvršenja i apelant dobrovoljno pred nadležnim sudom zaključili Ugovor o zajmu i sporazum o izmirenju duga od 17. januara 2007. godine, što je njihovo pravo propisano odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je odbio kao neosnovane i navode apelanata da je potraživanje tražitelja izvršenja izraženo u stranoj valuti što je protivno odredbama Zakona o deviznom poslovanju, jer je uvidom u prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju utvrđeno da je potraživanje tražitelja izvršenja izraženo i u domaćoj valuti i u Eurima, što nije u koliziji sa navedenim odredbama zakona, odnosno kojim odredbama zakona nije dozvoljeno vršiti naplatu samo u stranoj valuti. Općinski sud je dalje utvrdio da dug apelanata prema tražitelju izvršenja iznosi ukupno 82.865,90 KM, stoga je odbio kao neosnovane navode apelanata da njihov dug iznosi 70.923,46 KM, jer je uvidom u analitičke katice apelanata i tražitelja izvršenja utvrđeno da su apelanti samovoljno umanjili iznos rata, tako da sud njihovu analitičku kartici nije mogao prihvatiti kao pravno valjan dokument.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 030677 12 Pž od 1. juna 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalbu apelanata kao izvršenika i potvrđeno prvostepeno rješenje.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeno rješenje ispitao u granicama žalbenih razloga apelanata i po službenoj dužnosti, na temelju čega je odlučio kao u izreci rješenja. Iz stanja spisa predmeta utvrđeno je da je na prijedlog tražitelja izvršenja protiv apelanata kao izvršenika određeno izvršenje na nekretninama apelanta R.Š. kao založnog dužnika, pobliže označenih kao u prijedlogu za izvršenje tražitelja izvršenja i to zabilježbom rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti navedenih nekretnina, te njihovom prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom, da je Rješenje o izvršenju Općinski sud donio na temelju rješenja tog suda od 17. januara 2007. godine kao izvršne isprave, radi naplate duga po osnovu Ugovora o zajmu od 25. decembra 2006. godine. Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanata da je rješenje prvostepenog suda od 17. januara 2007. godine ništavo, pozivajući se na odredbu člana 26. stav 1. ZIP kojom je propisano da je „sudsko poravnanje izvršno ako je potraživanje koje se prema njemu ima ispuniti dospjelo, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da se dospjelost potraživanja dokazuje zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom ispravom, što znači da se na poravnanje ne treba stavljati klauzula pravosnažnosti i izvršnosti kako je to slučaj u konkretnom predmetu, odnosno da se samo na osnovu ovjerenog rješenja dokazuje da je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze apelanata kao izvršenika. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da je rješenje Općinskog suda od 17. januara 2007. godine suprotno prinudnim propisima, članu 103. ZOO i čl. 73. i 74. Zakona o notarima FBiH („Službene novine FBiH“, broj 45/02, u daljnjem tekstu: Zakon o notarima), jer odredba člana 103. ZOO propisuje ništavost, samo ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok odredbe Zakona o notarima, konkretno čl. 73. i 74. takođe ne propisuju ništavost sudskog poravnanja, nego propisuju pravne poslove za koje je obavezna notarska obrada i sadržaj izvornika notarske isprave podobne za izvršenje, te da izvršni sud nije ovlašten da u izvršnom postupku provjerava okolnosti koje su prethodile donošenju izvršnih isprava, već samo da cijeni da li je izvršna isprava podobna za izvršenje u smislu odredbe iz člana 27. stav 1. ZIP, ili nije. Kantonalni sud je takođe ukazao da je članom 227. ZIP propisano važenje odredbi o zasnivanju založnog prava na nekretninama i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka dok se isto ne regulira posebnim zakonom, tako da sporazum stranaka zaključen pred sudom u formi rješenja nije protivan sudskom poravnanju prema članu 87 ZPP-a, jer se isto odnosi na sudsko poravnanje u toku parničnog postupka. Takođe po ocjeni drugostepenog suda neosnovani su navodi apelanata da u prijedlogu za izvršenje apelanti kao izvršenici nisu pravilno označeni, jer je uvidom u prijedlog za izvršenje kao i u rješenje o izvršenju utvrđeno da je tražitelj izvrđenja pravilno označio apelanta D.O.O. «ULJARU ALEM» Bihać kao prvoizvršenika i dužnika, a apelanta R.Š. kao drugoizvršenika, odnosno kao založnog dužnika. Kantonalni sud je dalje utvrdio kao neosnovane navode apelanata da njegova obaveza vraćanja duga shodno Ugovoru o zajmu dospijeva nakon proteka 120 mjesečnih rata, te da tražitelj izvršenja nije raskinuo Ugovor o zajmu pismenim obavještenjem, iz razloga što je članom 3. Rješenja od 17. januara 2007. godine jasno određeno da potraživanje tražitelja izvršenja dospijeva kada apelanti prekrše odredbe Ugovora o zajmu, te da je tražitelj izvršenja 5. marta 2011. godine pismeno obavijestio apelante o raskidu Ugovora o zajmu zbog neispunjenja obaveza po istom, što je ovaj sud utvrdio uvidom u dostavnicu o izvršenom prijemu. Osim toga Kantonalni sud je istakao da je izvršio ocjenu i ostalih žalbenenih navoda apelanata i da je u shodno odredbi člana 231. ZPP-a našao da isti nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja pa ih nije ni posebno obrazlagao. Stoga, Kantonalni sud je primjenom člana 235. tačka 2. ZPP-a, u vezi iz člana 21. stav 1. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjenjene materijalnog prava. Obrazlažući ove navode apelanti ističu da osporenim rješenjima nisu dati odgovori na njihove navode, da je ništav sporazum stranaka o uknjižbi založnog prava zaključen 17. januara 2007. godine, kao i samo rješenje o zasnivanju založnog prava na nekretninama apelanta R.Š., te da je cjelokupan pravni posao nastao na temelju ništavog Ugovora jer je za navedene bila obavezna notarska obrada o čemu su sudovi po službenoj dužnosti bili dužni u izvršnom postupku voditi računa i utvrditi da je rješenje Općinskog suda od 17. januara 2007. godine ništavo iz navedenih razloga i kao takvog ga odbaciti, jer takva isprava kako navodi nije pravno valjana. U vezi obavještenja tražitelja izvršenja o raskidu Ugovora o zajmu apelanti takođe smatraju da sudovi nisu dali valjano obrazloženje, jer se nisu pozvali ni na jedan zakonski propis temeljem kojeg je utvrđeno da je obavještenje valjano uručeno, tj. da je dostavnica valjana. S tim u vezi tvrde da je trebalo provesti grafološko vještačenje, na temelju kojeg bi se utvrdilo da im navedena obavijest nije lično uručena. Nejasnim smatraju stav suda koji nije prihvatio, da prema stanju izraženom na njihovoj analitičkoj kartici dug prema tražitelju izvršenja iznosi 70.923,46 KM, i da je visina duga apelanata utvrđena na temelju analitičke kartice tražitelja izvršenja.
10. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti su obrazložili navodima „da ne spore da vrate dug prema tražitelju izvršenja u iznosu koji bi bio pravilno obračunat, a ne na način kao se to traži rješenjem o izvršenju te iz razloga što su predmetom izvršenja prema Ugovoru o zajmu nekretnine apelanta - založnog dužnika, Š.K., koje u stvari predstavljaju njegovu porodičnu kuću, pa traže da Ustavni sud izvršni postupak tražitelja izvršenja protiv apelanata koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 17 0 Ip 030677 11 Ip od 20. aprila 2011. godine odloži ili prekine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. U odnosu na navode apelanata podnesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojim traže da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da prekine ili odloži postupak izvršenja rješenja tog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, privremena mjera kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mogla bi se usvojiti samo u slučaju ako za to postoje izuzetne okolnosti iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci suda koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić