Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3286/09 (F. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3286/09

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3286/09, rješavajući apelaciju Fezada Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Fezada Muminovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000074 od 31.

augusta 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Fezada Muminovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 07-000074 od 31. augusta 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fezad Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Milka Tomić, advokatica iz Tuzle, podnio je 22. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000074 od 31. augusta 2009. godine i zbog dužine trajanja žalbenog postupka pred tim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Rudnika «Kreka» d.o.o. u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. marta 2010. godine, a tuženi 5. aprila 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku dostavljeni su apelantovom punomoćniku 19. aprila 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je u maju 2006. godine u Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv tuženog, radi naknade plaće za vrijeme čekanja posla. Općinski sud je Presudom broj 032-0-P-06-000-832 od 12. decembra 2006. godine obavezao tuženog da apelantu isplati na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja na druge odgovarajuće poslove iznos od 9.576,73 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 3.500,00 KM, počevši od 16. maja 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, i na iznos od 6.076,73 KM počevši od 17. novembra 2006. godine kao dana donošenja presude pa do konačne isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama bilo nesporno da je apelant 18. juna 1998. godine proglašen invalidom II kategorije invalidnosti. U pogledu visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz vještačenjem vještaka ekonomsko-finansijske struke. Vještak je u svom nalazu i mišljenju istakao da je, prema rješenju fonda PIO/MIO, utvrđeno da je apelant invalid II kategorije, da je i u spornom periodu bio u statusu invalida, da tuženi svojim rješenjima nije utvrđivao osnovicu naknade plaće za 2003. godinu, dok je za 2004. i 2005. godinu utvrdio valoriziranu osnovicu. Vještak je u tabelarnom pregledu prikazao utvrđene i obračunate kao i isplaćene naknade apelantu za period od 16. maja 2003. do 31. augusta 2006. godine. Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev koji je preciziran u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, na osnovu odredbe člana 75. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u). Prema navedenoj odredbi radnik-osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu. S obzirom na to da tuženi nije postupio u smislu člana 76. Zakona o PIO-u i nije utvrdio valoriziranu osnovicu za obračun plaće za svaku godinu, Općinski sud je zaključio da apelantu pripada razlika između obračunatih i isplaćenih plaća i onih koje su trebale biti isplaćene.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000074 od 31. augusta 2009. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženog obavezao da apelantu na ime manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja rasporeda na druge poslove i zadatke za utuženi period isplati 10,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. maja 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na sjednici vijeća od 18. maja 2009. godine ocijenio da je s ciljem pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja koje se u osporenoj presudi žalbenim navodima dovodi u osnovanu sumnju, te radi pravilne primjene materijalnog prava potrebno zakazati raspravu pred drugostepenim sudom i izvesti već izvedeni dokaz saslušanjem vještaka ekonomsko-finansijske struke, te izvršiti dopunu vještačenja istog vještaka. Kantonalni sud je ocijenio da se žalbom tuženog osnovano osporava prvostepena presuda u pogledu izjednačavanja valorizirane osnovice i naknade plaće apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti, a tu naknadu, prema odredbama člana 79. stav 1. Zakona o PIO-u i odredbama čl. 42-44. Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika tuženog, utvrđuje tuženi. Naime, kako je dalje navedeno, odredbama člana 75. stav 1. tačka 1. i čl. 76. i 77. Zakona o PIO-u propisano je da apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti u traženom periodu kada se nalazio na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao pripada naknada plaće u visini koju je utvrdio odnosno trebao da utvrdi tuženi, shodno odredbama člana 79. stav 1. navedenog Zakona, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice, kako je apelant tražio. U odredbi člana

76. Zakona o PIO-u propisano je šta predstavlja osnov za određivanje naknade plaće, dok je članom 77. istog Zakona određeno da naknada plaće iz člana 75. tog Zakona ne može biti manja od 30 % od prosječne plaće svih uposlenika na teritoriji FBiH u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda. Stoga, ocjenjujući dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 20. juna 2009. godine, na koji apelant i tuženi nisu imali primjedbi, Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi apelantu u periodu od augusta 2003. godine, zaključno sa julom 2005. godine, i od januara do augusta 2006. godine pravilno obračunavao i isplaćivao naknadu za vrijeme čekanja, u skladu sa citiranim odredbama Zakona o PIO-u. Međutim, kako je tuženi apelantu od maja do jula 2003. godine i od augusta do decembra 2005. godine isplatio manju naknadu od 30% od prosječne plaće svih uposlenika na teritoriji FBiH u prethodnom tromjesečju, u ukupnom iznosu od 10,39 KM, to mu je u toj visini i dosudio razliku, uz kamatu od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U okviru prava na pravično suđenje apelant je ukazao na to da period od nepune tri godine rješavanja o žalbi pred Kantonalnim sudom ne predstavlja razuman rok za odlučivanje, pogotovo što je u pitanju radni spor koji je po prirodi hitan. Osim toga, smatra da je Kantonalni sud preinačavajući prvostepenu presudu povrijedio pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu, budući da je do sredine 2007. godine Kantonalni sud potvrđivao presude Općinskog suda. Nakon tog perioda je Vrhovni sud FBiH u reviziji broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. godine iskazao drugačiji stav, zbog čega je i Kantonalni sud promijenio svoj pravni stav. S tim u vezi, apelant je ukazao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant osporenu presudu osporava zbog primjene materijalnog prava ukazujući na izmijenjenu sudsku praksu kad su u pitanju radnici kod kojih je utvrđena II kategorija invalidnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri pravnim stavovima iznesenim u osporenoj presudi, koji su zasnovani na pravnom stavu Vrhovnog suda FBiH. U pogledu dužine trajanja postupka Kantonalni sud se nije izjasnio.

10. Tuženi je istakao da je prvostepena presuda osnovano preinačena i da apelant nije naveo dokaze koji bi potkrijepili navode iz apelacije. Predloženo je da se apelacije odbaci ili odbije. V.Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. 3. i 4.

Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročiti pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 73.

Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s korištenjem tih prava.

Prava iz stava 1. ovog člana osiguranik ostvaruje u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca.

Član 75.

Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju;

2. plaće za vrijeme prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije;

3. plaće od dana završene prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;

4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.

Član 76.

Osnov za određivanje naknade plaće iz člana 75. tač. 1. do 3. ovog zakona predstavlja plaća odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost.

Naknada plaće iz stava 1. ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom.

Član 77.

Naknada plaće iz člana 75. tač. 1. do 3. ovog zakona ne može biti niža od 30% od prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda.

Član 78.

Naknada plaće iz člana 75. tačka 4. ovog zakona određuje se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen odnosno zaposlen.

Ako osiguranik u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost, nije ostvario plaću nego naknadu plaće prema propisima o zdravstvenom osiguranju, naknada se određuje tako da se uzme iznos prosječne mjesečne plaće koji se utvrđuje na osnovu plaće ostvarene u kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj je nastala privremena spriječenost za rad, preračunata koeficijentom za valorizaciju utvrđenim za tu godinu.

Ako posljednja godina osiguranja iz stava 1. ovog člana nije godina koja neposredno prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost, već neka ranija godina, plaće iz te godine dovode se valorizacijom na nivo plaće u godini koja neposredno prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost.

Član 79.

Visinu naknade plaće iz člana 75. tač. 1. do 3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom.

Naknada plaće iz člana 75. tač. 1. do 4. ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje.

VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000074 od 31. augusta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja žalbenog postupka povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo.

Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

18. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

19. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

20. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe radi naknade plaća započeo u maju 2006. godine i da je okončan presudom Kantonalnog suda u augustu 2009. godine. Cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe trajao je tri godine i tri mjeseca, od čega je postupak o izjavljenoj žalbi pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i osam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

21. U konkretnom slučaju se radi o postupku o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude u radnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade plaća. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, a budući da je Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da se u postupku o žalbi nije radilo o složenom predmetu.

22. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud povodom apelantove tužbe postupak dovršio za sedam mjeseci, što je s obzirom na obim provedenih dokaza relativno kratko vrijeme u kojem je donesena prvostepena presuda. Pred Kantonalnim sudom postupak povodom žalbe tuženog trajao je dvije godine i osam mjeseci. U tom periodu, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, Kantonalni sud je po proteku dvije godine i četiri mjeseca od dana dostavljanja spisa od prvostepenog suda održao sjednicu vijeća i odredio da se zakaže rasprava pred tim sudom i izvedu već izvedeni i dodatni dokazi. Rasprava je održana u julu 2009. godine, a presuda donesena u augustu iste godine. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi, te je očigledno da se Kantonalni sud nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. Osim toga, Ustavni sud naglašava da se radi o radnom sporu koji zahtijeva hitno postupanje.

23. Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo niti jedan razlog koji je eventualno mogao utjecati na dužinu trajanja žalbenog postupka, a naročito imajući u vidu činjenicu da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se prema izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdanja da postupak o žalbi protiv presude iz radnog spora traje dvije godine i osam mjeseci, te se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati nadležnom Kantonalnom sudu. Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

24. Apelant je naveo da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda prema kojima nije zadatak ovih sudova da zamijeni redovne/domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred redovnim/domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači zakone. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

25. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u postupku o žalbi tuženog protiv prvostepene presude održao raspravu na kojoj su izvedeni već izvedeni dokazi i izvršena dopuna datog nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke, nakon čega je prvostepena presuda preinačena i tužbenom zahtjevu djelimično udovoljeno. Kantonalni sud je, suprotno navodima apelacije, jasno istakao da je odredbama čl. 75, 76. i 77. Zakona o PIO-u propisano da apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti pripada naknada (plaća) dok se nalazio na čekanju rasporeda na drugi odgovarajući posao, u visini koju je utvrdio ili trebao utvrditi tuženi, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice, kako je prihvatio i dosudio prvostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo odredbu člana 76. Zakona o PIO-u u kojoj je propisano šta predstavlja osnov za određivanje naknade plaće iz člana 75. istog Zakona, te je u vezi s tim sačinjen dopunski nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke i zaključeno da je tuženi apelantu u utuženom periodu pravilno obračunavao i isplaćivao plaće, osim obračuna koji se odnosi na 2003. i 2005. godinu u kojem dijelu mu je dosuđena razlika plaća i prvostepena presuda u tom dijelu preinačena. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje zaključke dao jasno i konzistentno obrazloženje, a Ustavni sud u osporenoj presudi, u ovom dijelu apelacionih navoda, ne nalazi nikakvu proizvoljnost (arbitrarnost). Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u okviru prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da su ovi navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant ni na koji način nije doprinio dužini žalbenog postupka koji je trajao dvije godine i osam mjeseci i ta dužina se može u cijelosti staviti na teret nadležnom Kantonalnom sudu. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, niti se u odnosu na te navode može naći povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao temeljito obrazloženje i odgovore na sve apelantove relevantne navode.

28. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3286/09 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio