Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4586/11 (I. i R. R.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dostava
  • Pristup sudu
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4586/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4586/11, rješavajući apelaciju Ivice i Regine Raspudić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ivice i Regine Raspudić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine.

Predmet se, u skladu sa članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu u Mostaru, koji će donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Prestaje pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 4586/11 od 20. decembra 2011. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivica i Regina Raspudić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnijeli su 29. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 070 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje Rješenja Kantonalnog suda broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4586/11 od 20. decembra 2011. godine usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja Rješenja Kantonalnog suda broj U-811/02 od 5. juna 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 22. decembra 2011. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i fotokopiju kompletnog spisa broj U- 811/02. Ustavni sud je 23. augusta 2012. godine zatražio odgovor na apelaciju od Mehmeda Gubeljića, učesnika u postupku.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Kantonalnog suda dostavljen je opunomoćeniku apelanata 13. augusta 2012. godine, a odgovor učesnika u postupku Mehmeda Gubeljića 5. septembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem SO Mostar broj 09/1-475-178/86 od 9. decembra 1986. godine izvršena je potpuna eksproprijacija u svrhu izgradnje stambeno-poslovnih objekata i Mehmedu Gubeljiću (u daljnjem tekstu: tužilac) dodijeljen je stan u novoizgrađenom objektu na adresi Ul. braće Bošnjića (novi naziv ulice: Akademika Ivana Zovke), lamela G, stan broj 11/potkrovlje, površine 64,31 m2 (prvi stan). U rješenju o eksproprijaciji utvrđena je obaveza SIZ-a da tužiocu kao nosiocu prava na ekspropriranom objektu osigura odgovarajući stan.

7. Rješenjem SIZ-a za prostorno uređenje broj 02-5/89 od 1. marta 1990. godine poništeno je rješenje iz 1988. godine kojim je tužiocu dodijeljen na privremeno korištenje stan, površine 64,31 m2, jer je utvrđeno da dodijeljeni stan ne odgovara do tada korištenom stanu, pa su se tužilac i SIZ kao korisnik eksproprijacije sporazumjeli da tužilac navedeni stan privremeno koristi do izgradnje dvosobnog stana broj 4, u lameli D, na istoj adresi.

8. Rješenjem SIZ-a za prostorno uređenje broj 02-5/89 od 2. marta 1990. godine tužiocu je ustupljen na korištenje drugi dvosoban stan, površine 81,71 m2, u lameli D (na istoj adresi) koji je odgovarao do tada korištenom stanu. Tužiocu je naloženo da po iseljenju iz stana koji mu je dat na privremeno korištenje u lameli G, stan broj 11/potkrovlje (prvi stan površine 64,31 m2), preda taj stan oslobođen od ljudi i stvari i da sklopi ugovor o korištenju dodijeljenog stana (drugi stan površine 81,71 m2) sa SIZ-om stanovanja iz Mostara. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je tužilac bio nezadovoljan stanom koji mu je dodijeljen 1988. godine, površine 64,31 m2, zbog čega je pokrenut postupak kod nadležnog organa i utvrđeno da taj stan ne odgovara do tada korištenom stanu. Tužilac je prihvatio da stan koji mu je dodijeljen na privremeno korištenje koristi do izgradnje dodijeljenog stana, površine 81,71 m2, na istoj adresi, u Ul. braće Bošnjića broj 10 (sada: Akademika Ivana Zovke broj 10).

9. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je povodom zahtjeva za potvrdu stanarskog prava donijela Odluku broj 102-1589-1/1 od 28. oktobra 1999. godine kojom je potvrđeno da je tužilac 1. aprila 1999. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, Ulica braće Bošnjića broj 10 (novi naziv ulice: Akademika Ivana Zovke). U navedenoj odluci, osim adrese, nisu navedene bliže oznake stana, tj. nije jasno da li se navedena odluka CRPC-a odnosi na „prvi stan“ površine 64,31 m2 ili na „drugi stan“ površine 81,71 m2.

10. Razmatrajući prethodnu odluku po službenoj dužnosti, CRPC je Odlukom broj R-102- 1589-1/1-90-841 od 3. septembra 2002. godine stavila van snage Odluku broj 102-1589-1/1 od 28. oktobra 1999. godine. U tački 3. izreke ove odluke je potvrđeno da je tužilac 1. aprila 1992. godine bio u posjedu stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u spis utvrđeno da se tužilac na osnovu rješenja SIZ-a za prostorno uređenje od 1. marta 1990. godine uselio u stan površine 64,31 m2 (prvi stan), lamela broj 6, stan broj 11/potkrovlje, u Ulici akademika Ivana Zovke broj 10 i da mu je taj stan dodijeljen na privremeno korišćenje, do izgradnje stana broj 4 u lameli D na istoj adresi. U tački 4. izreke odluke je navedeno da imenovano lice može stupiti u posjed predmetnog stana uz prezentaciju odluke i dokaza kojima mu je potvrđen status nosioca stanarskog prava. Budući da tužilac nije zaključio ugovor o korišćenju stana koji mu je dat na privremeno korišćenje, Komisija je zaključila da nije stekao stanarsko pravo na opisanom stanu, pa je prethodna odluka od 28. oktobra 1999. godine stavljena van snage, a tužiocu je potvrđeno da je bio u posjedu tog stana. S obzirom na tu činjenicu, CRPC je, u skladu sa odredbom člana 27.a) Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, potvrdila da se tužilac u potraživani stan uselio prije 1. aprila 1992. godine na osnovu akta o dodjeli stana, ali bez ugovora o korišćenju stana, pa je potvrđeno da je bio u posjedu stana 1. aprila 1992. godine. Iz predmetne odluke CRPC-a proizlazi da se nova odluka CRPC-a odnosi na „prvi stan“ koji je dodijeljen tužiocu, tj. stan površine 64,31 m2.

11. Na osnovu odluke CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine (odluka iz koje se ne može vidjeti da li se odnosi na „prvi“ ili „drugi“ stan), koja je naknadno stavljena van snage odlukom CRPC-a od 3. septembra 2002. godine, tužilac je od Općine Mostar-Jugozapad (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) zatražio izvršenje i povrat stana u posjed. Pošto odluka nije donesena u zakonskom roku, tužilac je Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) 19. septembra 2001. godine izjavio žalbu, pa pošto ni o žalbi nije riješeno, pokrenuo je upravni spor zbog šutnje uprave. Kantonalni sud je, postupajući u upravnom sporu, donio Presudu broj U-2614/01 od 3. aprila 2002. godine kojom je tužba uvažena i drugostepenom organu uprave naloženo da u roku od 15 dana odluči o žalbi tužioca koja je podnesena 19. septembra 2001. godine.

12. Drugostepeni organ nije postupio po prethodnoj presudi, pa je tužilac od Kantonalnog suda zatražio da donese upravni akt koji će u svemu zamijeniti akt nadležnog organa, odnosno da donese zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a (od 28. oktobra 1999. godine).

13. Kantonalni sud je, rješavajući o tužiočevom zahtjevu, donio Zaključak o dozvoli izvršenja broj U-811/02 od 5. juna 2003. godine, kojim je utvrđeno da je odluka CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine postala izvršna danom donošenja (radi se o odluci CRPC-a iz koje se ne može vidjeti da li se odnosi na „prvi“ ili „drugi“ stan, kao i o odluci CRPC-a koju je CRPC po službenoj dužnosti stavila van snage svojom odlukom od 3. septembra 2002. godine). U tački 2. izreke Zaključka tužiocu se kao nosiocu stanarskog prava vraća stan u Ulici akademika Ivana Zovke broj 10, a prvoapelantu prestaje pravo privremenog korišćenja stana uz obavezu da ga oslobodi od lica i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju Zaključka je navedeno da je Presudom istog suda broj U- 2614/01 od 3. aprila 2002. godine naloženo drugostepenom organu uprave da u roku od 15 dana odluči o žalbi tužioca zbog šutnje uprave o kojoj nije odlučeno. Tužilac je, zbog nepostupanja drugostepenog organa uprave, zatražio donošenje upravnog akta koji će zamijeniti akt nadležnog organa. Kantonalni sud je, razmatrajući prijedlog i dokaze u spisu, utvrdio da je odlukom CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine potvrđeno da je tužilac nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, Ulica akademika Ivana Zovke broj 10 (u navedenoj odluci Kantonalnog suda, osim adrese, nisu navedene bliže oznake stana u pogledu kvadrature, tj. ne zna se da li se odnosi na „prvi“ ili „drugi“ stan). Budući da su odluke navedene komisije konačne danom njihovog donošenja i da upravni organ nije donio zaključak o dozvoli izvršenja, tužiočevom zahtjevu je udovoljeno. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da iz dokaza u spisu jasno proizlazi da u predmetnom stanu stanuje prvoapelant kao privremeni korisnik kojem je donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prestalo pravo na privremeno korištenje.

14. Prvostepeni organ uprave je na osnovu odredaba Zakona o stambenim odnosima donio nalog broj 07/II-3-604/98 od 1. septembra 2004. godine o pečaćenju stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10.

15. Prvoapelant i drugoapelantica su 7. septembra 2004. godine tužbom radi ponavljanja postupka pred Kantonalnim sudom pokrenuli upravni spor protiv Grada Mostara – Stambeni odjel, u kojoj su, pored zahtjeva za ponavljanje, istakli i zahtjev za odgađanje Zaključka o dozvoli izvršenja broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine. Odlučujući o zahtjevu za odgađanje izvršenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-355/04 od 8. septembra 2004. godine kojim je odgođeno izvršenje Zaključka broj U-811/02 do konačne odluke po tužbi radi ponavljanja postupka. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je istakao da su apelanti priloženim dokazima uz tužbu učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka o kojem će sud odlučiti posebnom odlukom. Naime, kako je dalje obrazloženo, apelanti su dostavili pismene dokaze, i to rješenje Zemljišnoknjižnog ureda i zemljišnoknjižne izvode iz kojih proizlazi da su vlasnici stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10 (iz priloženih dokumenata proizlazi da su apelanti vlasnici „drugog“ stana) i odluku CRPC-a od 3. septembra 2002. godine kojom je prethodna odluka stavljena van snage. Budući da je Kantonalni sud donio zaključak o dozvoli izvršenja prve odluke CRPC-a koja je kasnijom odlukom stavljena van snage, ocijenjeno je da su apelanti učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka i da su vlasnici stana koji je odlukom CRPC-a iz 1999. godine vraćen u posjed tužiocu.

16. Protiv rješenja o odgađanju izvršenja u predmetu ponavljanja postupka broj U-355/04 od 8. septembra 2004. godine tužilac je izjavio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

17. Vrhovni sud je Rješenjem broj Už-469/04 od 4. marta 2009. godine tužiočevu žalbu odbio. Vrhovni sud je, kako je navedeno u obrazloženju, ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz žalbe, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice za odgađanje izvršenja do konačne odluke tog suda radi ponavljanja postupka.

18. Kantonalni sud je po prijemu rješenja Vrhovnog suda FBiH od 4. marta 2009. godine predmet greškom arhivirao iako prethodno nije riješio o zahtjevu prvoapelanta i drugoapelantice za ponavljanje postupka.

19. Odlučujući naknadno o tom dijelu zahtjeva, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine kojim je tužba apelanata za ponavljanje postupka odbačena kao neblagovremena. S tim u vezi, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da su apelanti tužbu podnijeli prema odredbama tada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00), i to prema odredbi člana 52. stav 1. tačka 6, koje odgovaraju odredbama člana 47. stav 1. tačka 6. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS), koji je primijenio u konkretnom slučaju. U tim odredbama je propisano, kako je dalje obrazloženo, da će se ponavljanje postupka dozvoliti stranci ili zainteresiranom licu kojem nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je postupak okončan Zaključkom istog suda broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine. Apelanti su u tužbi naveli da su o postupku koji se vodio prema zahtjevu tužioca za vraćanje stana u posjed saznali 1. septembra 2004. godine, dakle, sedam dana prije podnošenja tužbe, i to nakon što su na vratima stana zatekli nalog Gradske uprave o pečaćenju stana. Obrazlažući dalje, Kantonalni sud je istakao da je zaključak o dozvoli izvršenja donesen na osnovu konačne odluke CRPC-a i da sud nije samostalno utvrđivao činjenice. Odredbom člana 48. stav 1. ZUS-a propisano je da se ponavljanje postupka može tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je stranka saznala za razloge ponavljanja. U slučaju da je saznanje uslijedilo prije okončanja postupka, ali se razlozi nisu mogli upotrijebiti u toku postupka, ponavljanje se može tražiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke. Iz tužbe apelanata proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da su za postupak koji je vodio tužilac i zaključak zbog kojeg su zatražili ponavljanje saznali sedam dana prije podnošenja tužbe. Međutim, apelanti nisu, kako je ocijenio Kantonalni sud, u tom pravcu sudu ponudili niti jedan dokaz iako su bili dužni pružiti dokaze u pogledu saznanja za razloge zbog kojih traže ponavljanje postupka. Iz dokumentacije u spisu Kantonalni sud je u pogledu ove sporne činjenice utvrdio postojanje dostavnice iz koje je vidljivo da je Zaključak broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine apelantima dostavljen „stavljanjem u poštansko sanduče“ na adresu iz tužbe (Ulica akademika Ivana Zovke broj 10), te da su apelanti, zbog te činjenice, za razloge zbog kojih traže ponavljanje saznali 5. juna 2003. godine. Budući da su tužbu podnijeli 7. septembra 2004. godine, očigledno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, da je tužba podnesena izvan roka od 30 dana zbog čega je kao neblagovremena odbačena primjenom člana 48. stav 1. ZUS-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je rješenjem Kantonalnog suda kojim je odbačen njihov zahtjev za ponavljanje postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su rješenja Kantonalnog suda iz novembra 2011. godine i juna 2003. godine nezakonita i da su rezultat proizvoljnog postupanja suda prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica. S tim u vezi, istakli su kršenje prava «pristupa sudu» i principa ravnopravnosti, jer im je onemogućeno učešće u postupku koji je tužilac vodio. Osim toga, istakli su da je rješenjem iz 2003. godine dozvoljeno izvršenje odluke CRPC-a iz 1999. godine koja je kasnijom odlukom iste komisije, po službenoj dužnosti (od 3. septembra 2002. godine), stavljena van snage. Tom kasnijom odlukom tužiocu je potvrđeno da je bio u posjedu stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10 u potkrovlju, a ne i status nosioca stanarskog prava, jer na osnovu privremenog rješenja nije mogao zaključiti ugovor o korištenju stana. U vezi s tim, apelanti su naveli da tužilac nikad nije bio u posjedu stana koji oni koriste, jer lamela D u kojoj je tužiocu stan dodijeljen 1990. godine nije bila izgrađena u to vrijeme, a usljed ratnih razaranja, taj dio stambeno-poslovnog objekta je srušen i krajem 90. ponovno izgrađen. Upotrebna dozvola za lamelu D izdata je, kako tvrde, tek 1998. godine, a osim toga, površina stana kojeg koriste i kojeg su kupili 2001. godine (83,91 m2) i investitoru isplatili kupoprodajnu cijenu ne odgovara površini stana koji je dodijeljen tužiocu 1990. godine (81,71 m2). Međutim, bez obzira na ovu činjenicu, Kantonalni sud je zaključkom o dozvoli izvršenja «nevažeće» odluke tužioca tretirao kao nosioca stanarskog prava, a apelante kao privremene korisnike. U pogledu pobijane odluke Kantonalnog suda kojom je njihova tužba radi ponavljanja postupka odbačena kao neblagovremena, apelanti su istakli da je nezakonita, jer je sud pogrešno tretirao da oni nisu dokazali da su tužbu podnijeli unutar propisanih rokova, a to rješenje je utemeljeno na dostavnici od 5. juna 2003. godine sa naznakom dostavljača «ostavljeno u sanduče». Smatraju da im je ovakvim postupanjem Kantonalnog suda prekršeno pravo pristupa sudu, jer je pobijano rješenje rezultat očito proizvoljnog postupanja suda prilikom utvrđivanja ove relevantne činjenice iako je članom 83. Zakona o upravnom postupku FBiH predviđeno lično dostavljanje pismena.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, prema ocjeni tog suda, pobijanim rješenjem o odbacivanju tužbe za ponavljanje postupka nisu prekršena prava apelanata iz apelacije.

22. Tužilac je u odgovoru na apelaciju istakao da pobija navode iz apelacije zbog toga što apelanti zanemaruju ključne činjenice koje su dovele do donošenja odluke CRPC-a iz 1999. godine, a radi se o tome da pravo na predmetni stan ima još od 1986. godine, kada mu je eksproprirana kuća u privatnom vlasništvu na zemljištu na kojem se sada nalazi sporni stan. Nakon toga su mu Općina Mostar i SIZ za prostorno uređenje dodijelili na privremeno korištenje neodgovarajući stan do izgradnje stana kojeg sada potražuje, a u kojem kao nesavjesni posjednici žive apelanti. Netačni su navodi apelanata, kako je dalje navedeno, da im je onemogućen pristup sudu, budući da su upoznati s činjenicom da još od 1986. godine potražuje stan u kojem žive apelanti. Istakao je da ne negira mogućnost da su apelanti eventualnom promjenom rasporeda prostorija načinili odstupanja u površini stana zbog čega neosnovano tvrde da identitet potraživanog stana i onog u kojem žive nije isti. Predložio je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 52. stav 1. tačka 6.

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:

[...] 6) ako zainteresiranoj osobi nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu Član 53.

Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja. Ako je stranka saznala za razlog ponavljanja prije nego što je postupak kod suda okončan, ali taj razlog nije mogla upotrijebiti u toku postupka, ponavljanje se može tražiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja sudske odluke.

Po proteku pet godina od pravomoćnosti sudske odluke ponavljanje se ne može tražiti. Iznimno, i poslije roka od pet godina ponavljanje postupka se može tražiti zbog zakonskih osnova navedenih u članu 52. stav 1. tač. 2., 3. i 4. ovog zakona.

24. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice).

Član 27.

Ako tužbu ne odbaci prema članu 24. stav 2. ili prema članu 25. ovog Zakona, sud će po jedan prijepis tužbe sa prilozima dostaviti na odgovor organu čiji se upravni akt osporava (u daljnjem tekstu: tužena strana) i zainteresiranim licima, ako takvih lica ima. Član 47.

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:

[...] 6) Ako stranci, odnosno zainteresiranom licu, nije bila data mogućnost učestvovanja u upravnom sporu.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

25. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Obavezno osobno dostavljanje pismena Član 83.

(1) Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno kad je takvo dostavljanje određeno ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati, ili kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno osobno dostavljanje advokatu i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom uredu.

(2) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, ili se u advokatskom uredu ne zatekne ni osoba koja je u njemu zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu ga može naći, pa će mu kod neke od osoba navedenih u članu 84. ovog zakona ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će postupiti na način propisan u članu 86. ovog zakona, i tada se smatra da je dostavljanje izvršeno.

(3) Dostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena (član 88), smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj stranci.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 070 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 24. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 29. novembra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelanti osporavaju rješenje Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li su apelanti imali djelotvorno pravo pristupa sudu s obzirom na to da je njihova tužba odbačena zbog formalnih razloga na osnovu odredbe Zakona o upravnim sporovima, koja, kako tvrde, nije mogla biti primijenjena u konkretnom slučaju, a posljedica rješenja Kantonalnog suda je naredba apelantima da napuste stan u roku od 15 dana. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što im kao zainteresiranim licima nije omogućeno da učestvuju u postupku, niti im je dostavljen zaključak o dozvoli izvršenja, a Kantonalni sud je u pobijanom rješenju proizvoljno utvrdio datum prijema zaključka i odbacio njihovu tužbu za ponavljanje postupka.

34. S tim u vezi, istakli su da je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer im, u smislu odredaba čl. 2. i 27. ZUS-a, nije omogućeno učešće u postupku. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je svrha člana 6. Evropske konvencije, između ostalog, da «tribunalu» dodijeli dužnost provođenja propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švajcarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254.B). Pri tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274). Također, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je u građanskim stvarima prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A broj 262).

36. Ustavni sud primjećuje da je tužilac podnio zahtjev za povrat stana koji trenutno koriste apelanti i da je CRPC po tužiočevom zahtjevu donijela dvije odluke. Prvom odlukom iz 1999. godine tužiocu je potvrđen status nosioca stanarskog prava i pravo na povrat potraživanog stana. Drugom odlukom iz 2002. godine, donesenom po službenoj dužnosti, CRPC je svoju prethodnu odluku stavila van snage i tužiocu je potvrđeno da je bio posjednik stana 1. aprila 1992. godine, jer je utvrđeno da posjeduje rješenje o dodjeli stana, ali ne i ugovor o korišćenju stana, shodno odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Tužilac je, zatim, od prvostepenog organa uprave zatražio izvršenje odluke CRPC-a iz 1999. godine, a pošto o zahtjevu nije odlučeno u zakonskom roku, izjavio je žalbu drugostepenom organu uprave. Budući da ni o žalbi nije riješeno u zakonskom roku, tužilac je pokrenuo upravni spor zbog šutnje uprave u kom je donesena Presuda Kantonalnog suda broj U-2614/01 od 3. aprila 2002. godine, kojom je tužba uvažena i drugostepenom organu uprave naloženo da u roku od 15 dana odluči o tužiočevoj žalbi od 19. septembra 2001. godine. Pošto upravni organi nisu pristupili izvršenju ove presude, tužilac je od Kantonalnog suda zatražio da donese akt o izvršenju odluke CRPC-a iz 1999. godine kojom mu je potvrđen status nosioca stanarskog prava i koji će u svemu zamijeniti akt nadležnih upravnih organa. Postupajući po tom zahtjevu, Kantonalni sud je 3. juna 2003. godine donio zaključak o dozvoli izvršenja u kojem je utvrdio da je odluka CRPC-a od 28. oktobra 1999. godine postala izvršna danom donošenja i da apelantima prestaje pravo privremenog korištenja stana.

37. Apelanti su, kako proizlazi iz fotokopije dostavljenog spisa broj U-811/02, Kantonalnom sudu podnijeli tužbu radi ponavljanja postupka 7. septembra 2004. godine, tvrdeći da su za zaključak kojim je okončan upravni spor saznali tek kad su na vratima stana zatekli nalog Stambenog odjela Gradske uprave Grada Mostara o pečaćenju stana, 1. septembra 2004. godine, i da su, zatim, u roku od sedam dana podnijeli tužbu. U tom postupku apelanti su zatražili odgađanje izvršenja, kojem zahtjevu je udovoljeno Rješenjem Kantonalnog suda broj U-355/04 i odlučeno da se izvršenje zaključka odgodi do konačne odluke po tužbi radi ponavljanja postupka. Kantonalni sud je tom prilikom ocijenio da su apelanti učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka, jer su dostavili dokaze – odluku CRPC-a iz 2002. godine kojom je prethodna odluka iz 1999. godine stavljena van snage, a zaključkom o dozvoli izvršenja upravo odluka iz 1999. godine je postala izvršna i obavezujuća.

38. Nakon što je Vrhovni sud u martu 2009. godine odbio tužiočevu žalbu izjavljenu protiv ovog rješenja, Kantonalni sud je pristupio tužbi za ponavljanje postupka i donio Rješenje broj 070 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine kojim je tužbu apelanata odbacio kao neblagovremenu.

39. Kantonalni sud je krenuo od činjenice da je postupak u datoj upravnoj stvari okončan Zaključkom o dozvoli izvršenja Odluke CRPC-a (iz 1999. godine) broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine i da se u spisu predmeta nalazi dostavnica iz koje je vidljivo da je navedeni zaključak dostavljen apelantima 5. juna 2003. godine stavljanjem u poštansko sanduče na adresu Akademika Ivana Zovke broj 10. S obzirom na tu činjenicu, Kantonalni sud je utvrdio da su apelanti za razloge zbog kojih traže ponavljanje postupka saznali 5. juna 2003. godine, a tužbu podnijeli 7. aprila 2004. godine, što je izvan roka propisanog u odredbi člana 48. stav 1. ZUS-a. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su apelanti tužbu podnijeli na osnovu odredbe iz člana 47. stav 1. tačka 6. važećeg ZUS-a kojom je propisano da će se postupak koji je okončan odlukom nadležnog suda ponoviti na zahtjev stranke ako stranci, odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Kantonalni sud, sud nije samostalno utvrđivao činjenice i izvodio dokaze, već CRPC, a zaključkom u upravnom postupku ta odluka je postala izvršna, te je ocijenjeno da su i apelanti za razloge zbog kojih su zatražili ponavljanje saznali 5. juna 2003. godine.

40. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZUS-a o dostavljanju, smatrajući da je apelantima zaključak iz juna 2003. godine dostavljen stavljanjem u poštansko sanduče. Naime, odredba člana 27. Zakona o upravnim sporovima propisuje da tužba s prilozima mora biti dostavljena i zainteresiranim licima, ako ih ima. Na ovaj način Zakon o upravnim sporovima osigurava da prilikom odlučivanja o građanskim pravima sva lica, kako strane u postupku, tako i zainteresirana lica na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju priliku da predoče sudu svoje argumente i dokaze. Osim toga, u odredbi člana 83. Zakona o upravnom postupku FBiH jasno je propisano da se dostavljanje pismena vrši lično. Također, odredba člana 55. ZUS-a upućuje na primjenu odgovarajućih odredaba Zakona o parničnom postupku FBiH ukoliko ih taj zakon ne sadrži. Odredbe čl. 122. do 139. ZPP sadrže jasna pravila u pogledu dostavljanja pismena koja se, kako proizlazi iz njihovog sadržaja, u pravilu dostavljaju putem pošte i izuzetno posredstvom određenog radnika suda. U navedenim odredbama jasno je propisano kako se postupa s potvrdom o obavljenoj dostavi, kako se postupa kad primalac odbije potpisati pismeno, ili kada ne bude zatečen na adresi. Ustavni sud napominje da je urednost dostave pismena vrlo značajna za postupak, da ima odlučne pravne posljedice zbog čega je nadležni organ, u konkretnoj situaciji Kantonalni sud, bio dužan pažljivo provjeriti da li je dostava podneska izvršena u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.

41. Ustavni sud smatra da je propustom da apelantima lično dostavi Zaključak o dozvoli izvršenja iz juna 2003. godine Kantonalni sud onemogućio apelante kao zainteresirana lica da iznesu pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka direktno tiče njihovih građanskih prava, čime su dovedeni u «znatno podređen položaj» u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu. Položaj apelanata je utoliko teži i nepovoljniji u odnosu na drugu stranu, jer oni ni na jednoj instanci, niti u postupku pred nadležnim upravnim organima, niti u postupku radi izvršenja odluke CRPC-a, nisu učestvovali, a što se vidi iz rješenja koja su donesena po zahtjevu tužioca. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je arbitrarnom primjenom prava Kantonalni sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine) i pravo pristupa sudu, jer je ugrožena suština prava o kojem se trebalo odlučiti u tužbi radi ponavljanja postupka. Ustavni sud smatra da za ograničenje prava apelanata na pristup sudu nije postojao legitiman cilj, niti je postignuta neophodna proporcionalnost.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je onemogućavanjem apelanata da učestvuju u upravnom sporu povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U skladu sa utvrđenom povredom u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati navode apelanata koji se tiču prava na imovinu.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud smatra da postoji kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku i prava pristupa sudu, kao osnovnih principa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada Kantonalni sud odbaci tužbu apelanata kao neblagovremenu iako prethodno nije utvrdio da im je zaključak zbog kojeg su zatražili ponavljanje postupka dostavljen lično, na način propisan zakonom,

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4586/11 od 20. decembra 2011. godine.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4586/11 (I. i R. R.) | Sudska praksa | Aktio