Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3342/09 (I. D. i R. D.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3342/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3342/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Delića i Razije Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Delića i Razije Delić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-

Gž-08-000 956 od 10. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj Mal-363/03 od 8. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Delić i Razija Delić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, podnijeli su 26. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 956 od 10. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-

363/03 od 8. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-363/03 od 8. februara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 956 od 10. jula 2009. godine, stavom prvim izreke, obavezani su apelanti da „Zenica-stan“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužilac/protivtuženi) isplate iznos od 221,09 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 14. novembra 2002. godine uz naknadu troškova postupka u iznosu od 60,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom drugim izreke iste presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata koji glasi „utvrđuje se da je ništav međuvlasnički ugovor etažnih vlasnika zgrade u Zenici ulici Mokušnice 9a, ugovor o održavanju i upravljanju istom zgradom broj 02-1612/02 od 7. juna 2002. godine i Aneks ugovora broj 02-3888/05 od 14. februara 2005. godine i obavezuje se tužilac/protivtuženi da apelantima nadokandi troškove postupka u iznosu od 90,00 KM, u cijelosti kao neosnovan“.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je tužilac/protivtuženi podnio prijedlog za izvršenje 14. novembra 2002. godine, na osnovu vjerodostojen isprave, te da je Općinski sud donio Rješenje broj I-6360/02 od 31. januara 2003. godine kojim je odredio traženo izvršenje radi naplate duga od 221,09 KM. S obzirom da su protiv navedenog rješenja o izvršenju apelanti blagovremeno izjavili prigovor, Općinski sud rješenjem od 27. marta 2003. godine stavio van snage rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene radnje i odredio da se prijedlog dostavi na „Mal“ upisnik, nakon pravosnažnosti rješenja. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je tužilac/protivtuženi na pripremnom ročištu održanom 5. decembra 2007. godine uredio tužbu u smislu odredaba čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kao u izreci presude, a apelanti su podnijeli protivtužbeni zahtjev kao u izreci prvostpene presude. Na osnovu izvedenih dokaza (ugovor o održavanju i upravljanju zgradom od 7. juna 2002. godine, aneks ugovora o održavanju i upravljanju zgradom od 14. februara 2005. godine, spisak etažnih vlasnika saglasnih sa zaključenjem ugovora o održavanju i međuvlasničkog ugovora sa tužiocem od 31. maja 2002. godine, rješenje o upisu subjekta u sudski rgistar sa prilozima od 18. aprila 2006. godine, kartice stanja korisnika za period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2002. godine, ugovore o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo za stanare zgrade i dr.) proizlazi da su etažni vlasnici prije zaključenja međuvlasničkog ugovora u potrebnoj većini od 50% dali saglasnost ovlaštenom predstavniku etažnih vlasnika da zaključi ugovor sa tužiocem/protivtuženim kojim se poslovi održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade povjeravaju tužiocu/protivtuženom. Nakon saglasnosti je zaključen međuvlasnički ugovor kojim se za ovlaštenog predstavnika etažnih vlasnika imenuje Hasan Tatarević, a za upravitelja i održavatelja predmetne zgrade tužilac/protivtuženi. Postupajući prema saglasnosti od 31. maja 2002. godine, a na temelju ovlaštenja etažnih vlasnika, Hasan Tatarević, kao ovlašteni predstavnik etažnih vlasnika, na osnovu člana 23. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade („Službene novine ZE-DO kantona“ br. 1/00 i 2/02, u daljnjem tekstu: Zakon o održavanju), je zaključio ugovor o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade sa tužiocem/protivtuženim. Općinski sud je naveo da, iako u saglasnosti nije navedeno da se Hasanu Tatareviću daje saglasnost za zaključenje međuvlasničkog ugovora, vidljivo je da je volja etažnih vlasnika bila da se poslovi održavanja i upravljanja povjere upravo tužiocu/protivtuženom. Nadalje, cijeneći odredbe čl. 102. i 123. ZPP-a koje propisuju dužnost stranaka u postupku da dokažu osnovanost svojih navoda i istinitost činjenica na koje se pozivaju, Općinski sud je smatrao da nije tužilac/protivtuženi bio u obavezi da dokaže da su vlasnici održali zbor na kojem su potrebnom većinom imenovali Hasana Tatarevića za ovlaštenog predstavnika. Ovakve navode su trebali dokazivati apelanti koji su iznijeli ove navode i to validnim dokazima predviđenim odredabama ZPP-a koji ne bi u sebi sadržavali kontradiktornosti i nejasnoće kao priloženi upitnici i koji ne bi predstavljali izjašnjene trećih lica o činjenicama izvan suda. Naime, ZPP jasno propisuje dokazna sredstva koja stoje strankama na raspolaganju, način njihovih izvođenja i utvrđivanja relevantnih činjenica. Nadalje, Općinski sud je smatrao da tužilac/protivtuženi nije bio u obavezi da dokazuje da je mađuvlasnički ugovor zaključen sa ovlaštenom osobom i na zakonom propisan način iz razloga što je u smislu člana 6. Zakona o održavanju riječ o ugovoru kojim etažni vlasnici uređuju međusobne odnose i čije su stranke apelanti i ostali etažni vlasnici, a ne tužilac/protivtuženi.

4. Općinski sud je dalje ocijenio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca/protivtuženog, koji su istakli apelanti, neosnovan. Naime odredbom člana 7. Zakona o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03) je propisano da društvo može početi sa obavljanjem djelatnosti danom upisa u registar društava. Tužilac/protivtuženi je priložio Rješenje o upisu subjekta u sudski registar broj 043-0-Reg-06-000430 od 18. aprila 2006. godine iz kojeg je vidljivo da je tužilac/protivtuženi registrovan za obavljanje djelatnosti održavanja objekata visokogradnje i drugih poslova navedenih u ugovorima koji su predmet protivtužbe. Iz rješenja je vidljivo da je došlo do promjene oblika društva, a ne i djelatnosti, odnosno da je tužilac/protivtuženi i ranije obavljao djelatnost preciziranu u rješenju. Stoga promjena oblika društva nije uticala na prava i obaveze koje su nastale prije promjene oblika društva, odnosno nije uticala na postojeće ugovore.

5. U pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimicije na strani apelanata, koji je istakao tužilac/protivtuženi i koji se zasniva na tvrdnjama da apelanti ne mogu tražiti utvrđivanje ništavosti međuvlasničkog ugovora bez saglasnosti ostalih etažih vlasnika, odnosno njihovog izričitog ovlaštenja jer se tim ugovorom uređuju isključivo odnosi između samih etažnih vlasnika, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 109. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) određeno da na ništavost sud pazi po službanoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice. Nadalje, odredbom člana 74. ZPP-a je određeno da tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu podnijeti protivtužbu. S obzirom da se u konkretnom slučaju apelant pozvao na ništavost i da je jedan dio glavnog duga u vezi sa zahtjevom iz tužbe jer se odnosi na dug koji nije nastao na temelju člana 28. Zakona o održavanju, već na temelju zaključenog međuvlasničkog ugovora i ugovora o održavanju, jOpćinski sud je prihvatio zahtjev apelanta za raspravljanje po protivtužbenim zahtjevu.

6. S obzirom na navedeno, pozivajući se na odredbe člana 123. stav 1. ZPP-a, odnosno slobodnom ocjenom svih izvedenih dokaza i iznesenih činjenica, Općinski sud je došao do uvjerenja da je protivtužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti, odnosno da apelanti nisu nisu u smislu stava 2. navedenog člana dokazali navode na kojima su zasnivali ništavost međuvlasničkog ugovora, a u vezi s njim i ugovora o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i aneksa tog ugovora. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 103. ZOO, pa je protivtužbeni zahtjev apelanata odbijen u ciejlosti.

7. Konačno, Općinski sud je istakao da se tužbeni zahtjev odnosi na dug za period od 1. maja 2000. godine do 30. septembra 2002. godine u ukupnom iznosu od 221, 09 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Odredbom člana 18. Zakona o održavanju je propisano da su svi etažni vlasnici obavezni plaćati naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, a naknadu će uplaćivati na zajednički račun koji će se u te svrhe otvoriti (član 18. stav 2.). U prelaznim i završnim odredbama ovog zakona u članu 27. je propisano da će u cilju nastavljanja zaštite i održavanja zajedničkih dijelova zgrade i uređaja dosadašnje organizacije nastaviti ovaj posao do zaključenja ugovora iz člana 6. odnosno člana 23. navedenog zakona, a najkasnije do 5. avgusta 2002. godine. Dakle, etažni vlasnici su do zaključenja međuvlasničkog ugovora, odnosno ugovora o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade bili po zakonu obavezni da plaćaju naknadu za navedeno održavanje. U konkretnom slučaju, apelanti su do 3. juna 2002. godine po zakonu bili obavezni da plaćaju naknadu za održavanje po samom zakonu i to tužiocu/protivtuženom kao organizaciji koja je nakon donošenja Zakona o održavanju imala zakonsku obavezu da nastavi održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. Poslije tog datuma apelanti su takođe na osnovu Zakona o održavanju (član 18.) bili obavezni plaćati naknadu tužiocu/protivtuženom, ali na osnovu zaključenog ugovora kojim su etažni vlasnici zgrade putem ovlaštenog predstavnika, a u skladu sa članom 23. Zakona o održavanju povjerili poslove održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade.

8. U vezi sa prigovorom zastarjelosti koji su apelanti istakli, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužba podnesena sudu 14. novembra 2002. godine i time je prekinuta zastara, a naknada, odnosno dug se odnosi na period od 1. maja 2000. godine do 30. septembra 2002. godine, pa proizlazi da u skladu sa članom 372. stav 1. članom 362. ZOO nije nastupila zastara, odnosno nije protekao trogodišnji zastarni rok, pa je i prigovor zastare neosnovan.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju Presude broj 004-0-Gž-08-000 956 od 10. jula 2009. godine istakao da je Općinski sud u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdio pravno relevantne činjenice na osnovu nesporne činjenice da su tuženi etažni vlasnici stana koj ise nalazi u Zenici, ulica Mokušnice 9a, a na osnovu izvedenih dokaza je utvrdio da apelanti za sporni period od 1. maja 2000. godine do 30. septembra 2002. godine tužiocu/protivtuženom nisu platili naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade u ukupnom iznosu od 221,09 KM. Nadalje, Općinski sud je tužene obavezao da plate tužiocu/protivtuženom navedeni iznos duga na osnovu člana 18. Zakona o održavanju kojim je određeno da svi etažni vlasnici obavezni plaćati naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, a odredbom člana 27. istog zakona je određeno da u cilju nastavljanja zaštite i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade dosadašnje organizacije kojima je bilo povjereno održavanje stanova i zgrada nastavljaju ovaj posao do zaključivanja ugovora iz člana 6. odnosno člana 23. navedenog zakona, a najduže do 5. avgusta 2002. godine. Članom 28. Zakona o održavanju je propisanio da za prelazno razdoblje dok se ne zaključe ugovori iz člana 23. ovog zakona, svaki etažni vlasnik stana i druge samostalne prostorije će plaćati 0,22 KM mjesečno za svaki metar kvadratnog prostora. Kantonalni sud je takođe istakao da su neosnovani navodi žalbe apelanata da je nastupila zastarjelost potraživanja i da se na potraživanje za naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, primjenjuje odredba člana 378. ZOO, te ukazao da je Općinski sud pravilno o prigovoru apelanata odlučio primjenom odredbe člana 372. stav 1. i člana 362. ZOO. Naime, odredbom člana 372. stav 1. ZOO je propisano da potraživanja povremenih davanja zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U konkrentom slučaju, potraživanje tužioca/protivtuženog, odnosno dug apelanata za naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade se odnosi na period od 1. maja 2000. godine do 30. septembra 2002. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen 14. novembra 2002. godine, te stoga nije nastupila zastrajelost potraživanja. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud sve prigovore apelanata u potpunosti raspravio i dao pravilno i potpuno obrazloženje. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo, a o navodima žalbe koji se odnose na činjenično stanje Kantonalni sud nije odlučivao budući da se radi o sporu male vrijednosti.

10. Apelanti se u apelaciji pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i načinu na koji su sudovi ocijenili dokaze u konkretnom predmetu. Ističu da sudovi nisu postupali pošteno i pravično i da su doveli u neravnopravan položaj „malog čovjeka“, te su im osporenim presudama ugrozili egzistenciju jer moraju snositi i troškove postupka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanat o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić