Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2039/11 (S. S.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2039/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2039/11, rješavajući zahtjev Sime Stojčevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sime Stojčevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Simo Stojčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Mirko Simić advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 1. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 005734 10 Kv od 23. novembra 2010. godine.
2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora koju apelant izdržava u KPZ Foča do donošenja odluke o apelaciji.
3. Malo vijeće Ustavnog suda je odlukom broj AP 2039/11 od 29. juna 2011. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere uz obrazloženje da apelant osim navoda koji se tiču merituma predmeta a koji se odnose na zastaru izvršenja kazne zatvora, te paušalnih navoda o nastanku neotklonjivih štetnih posljedica koje bi nastale po njegovo zdravlje zbog životne dobi ako bi nastavio izdržavati kaznu zatvora, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
4. Apelant je nakon toga 9. februara 2012. godine, 21. maja 2012. godine i 26. septembra 2012. godine ponovo zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi prekinuo izdržavanje kazne zatvora zbog, kako je naveo, pronalaska dokaza da je nastupila zastara izvršenja zatvorske kazne koju izdržava, starosti apelanta i teškog zdravstvenog stanja.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu koje su elaborirane u odluci o privremenoj mjeri broj AP 2039/11 od 29. juna 2011. godine u suštini se svode se na sljedeće.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 005734 10 Kv od 23. novembra 2010.
godine odbijen je kao neosnovan zahtjev branioca apelanta kojim je tražio „da se utvrdi da je nastupila zastarjelost izvršenja neizdržanog dijela kazne zatvora apelantu u trajanju od 4 (četiri) godine 2 (dva mjeseca) i 7 (sedam dana) po pravosnažnoj presudi tog suda broj K.73/88 od 20. oktobra 1988. godine.“ Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu prihvatajući razloge i obrazloženje prvostepenog suda kao svoje. Ustavni sud napominje da je sadržaj obrazloženja navedenih rješenja naveden u odluci o privremenoj mjeri od 29. juna 2011. godine, te smatra da nema potrebe da sadržaj obrazloženja osporenih presuda ponovo prezentira u ovoj odluci.
7. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
8. Ustavni sud zapaža da je u konkretnim zahtjevima za donošenje privremene mjere, apelant ponovio navode iz apelacije i prethodnog (odbijenog) zahtjeva za donošenje privremene mjere i naveo da je došao do dokaza da nije prekinut tok zastare izdržavanja kazne zatvora. Naime, apelant navodi da je rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Su-12-000235 od 9. aprila 2012. godine (koje je apelant dostavio uz zahtjev za donošenje privremene mjere od 21. maja 2012. godine i 29. septembra 2012. godine) njegovom novom punomoćniku advokatu Milanu Romaniću, (kojeg je opunomoćio nakon što je otkazao punomoć advokatu Mirku Simići), odobren zahtjev za pristup informacijama. Navodi da mu je tim rješenjem saopćena informacija da je „provjerom „SU“ upisnika za 2000, 2001. i 2002. godinu utvrđeno da taj sud nije zaprimio dopis od KPZ Foča broj 01-445/2001 od 17. decembra 2001. godine“. Kako na navedenom dopisu KPZ Foča sudovi temelje svoje utvrđenje da nije nastupila zastara jer je slanjem tog dopisa zastara prekinuta a kako je utvrđeno da dopis nikada nije primljen, apelant smatra da je nezakonito na izdržavanju kazne zatvora koja je zastarila. Apelant navodi kao razlog za donošenje privremene mjere i loše zdravstveno stanje koje je jako narušeno povredom vrata motornom pilom, hipertenziju, probleme sa srcem, psihičke probleme i starost (68 godina).
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju, apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveo da je njegovo zdravlje izuzetno teško, te da bi nastavkom izdržavanja kazne zatvora došlo do daljnjeg zdravstvenog pogoršanja. Također, navodi koje apelant ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se i merituma spora, odnosno kršenja njegovih prava na pravično suđenje u smislu a je apelant naveo da je došao do dokaza-dokumenta iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je kazna zatvora koju izdržava zastarjela.
12. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanje u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant kao jedan od razloga za donošenje privremene mjere-prekida izdržavanja kazne zatvora-navodi novopronađeni dokaz-dokument koji dostavlja uz zahtjev za donošenje privremene mjere a iz kojeg, kako apelant smatra, proizlazi da je izvršenje kazne zatvora zastarilo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se taj navod tiče merituma apelacije i da ne može poslužiti kao osnov za donošenje privremene mjere, već eventualno, može biti od uticaja na rješavanje merituma predmeta. Osim toga, apelant kao slijedeće razloge za donošenje privremene mjere navodi godine života (68 godina) i loše zdravstveno stanje. U vezi s navedenim Ustavni sud ističe da je odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u F BiH („Službene novine F BiH“ broj 44/98) regulirano da je osuđenim licima osigurana ljekarska pomoć i bolničko liječenje (čl. 45. do 51.), te da je propisan i način postupanja u slučaju težeg oboljenja osuđenog, tako što osuđeni ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, kao i da se osuđeni upućuje u specijalnu bolnicu ili zdravstvenu ustanovu ako za liječenje određenih bolesti ustanova ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, kao i da se osuđenom vrijeme provedeno na liječenju uračunava u izdržanu kaznu zatvora (čl. 45. i 46). Zbog navedenog Ustavni sud smatra da ni ovaj navod apelanta ne može poslužiti kao razlog za donošenje privremene mjere. Također, Ustavni sud zapaža da apelant kao treći razlog za donošenje privremene mjere navodi godine starosti te da se radi o navodu koji je istovjetan navodu koji je Ustavni sud već odbio kao neosnovan u svojoj odluci o privremenoj mjeri broj AP 2039/11 od 29. juna 2011. godine zbog čega Ustavni sud smatra da ni ovaj navod ne predstavlja osnov za donošenje privremene mjere u konkrentom slučaju.
14. Imajući u vidu naprijed navedeni stav da kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo paušalno isticanje navoda o eventualnom kršenju ljudskih prava, zatim imajući u vidu garancije koje pruža Zakon o izvršenju krivičnih sankcija F BiH bolesnim osuđenicima, dakle i apelantu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić