Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-634/12 (O. G.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-634/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 634/12, rješavajući zahtjev Osmana Gogića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Osmana Gogića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Gogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja kojeg zastupa Sulejman Imamović advokat iz Tuzle, podnio je, 14. februara 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 000124 11 KžK od 17. februara 2011. godine. Apelant je naknadno 4. oktobra 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci po pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda broj 03 0 K 000124 11 KžK od 17. februara 2011. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 000124 08 K od 12. februara 2010. godine, apelant je oglašen krivim što se u vrijeme i na način pobliže opisan u dispozitivu presude, kao učesnik u saobraćaju na putevima, nije pridržavao saobraćajnih propisa i time ugrozio javni saobraćaj da je prouzrokovao smrt jedne osobe, čime je učinio krivično djelo-teško djelo protiv bezbijednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa je primjenom čl. 42, 43. i 49. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom apelant je na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1. 737,00 KM kao i paušal u iznosu od 100,00 KM a na osnovu člana 212. stav 3. istog zakona oštećeni Safet Delić je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelantov branilac, Vrhovni sud je rješenjem broj 03 0 K 000124 10 Kž od 17. februara 2011. godine, uvažio žalbu, presudu Kantonalnog suda broj 03 0 K 000124 08 K od 12. februara 2010. godine ukinuo i odredio pretres pred tim sudom.

4. Nakon održanog pretresa 21. novembra 2011. godine u prisutnosti federalnog tužitelja, apelanta i njegovog branioca, Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 000124 11 Kžk od 21. novembra 2011. godine, apelanta oglasio krivim što se u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu presude kao učesnik u saobraćaju na putevima, nije pridržavao saobraćajnih propisa i time ugrozio javni saobraćaj da je prouzrokovao smrt jedne osobe, čime je učinio krivično djelo-teško djelo protiv bezbijednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZ FBiH pa je primjenom čl. 42, 43. stav 1. i 49. stav 1. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKP FBiH apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.737,00 KM kao i paušal u iznosu od 100,00 KM a Vrhovnom sudu iznos od 35,00 KM te paušal u iznosu od 200,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na osnovu člana 212. stav 3. istog zakona oštećeni Safet Delić je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su u toku dokaznog postupka na pretresu pred tim sudom u skladu sa članom 332. stav 2. ZKP FBiH prihvaćeni i preuzeti dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom (pobrojani na stranici 3. i 4. presude). Također je istaknuto da je federalni tužitelj u dokazni materijal uvrstio zapisnik o saslušanju svjedoka Nedžada Abadžića čemu se nisu protivili apelant i njegov branilac te su imali priliku da iznesu svoje primjedbe. Dalje je navedeno da je pred tim sudom saslušan svjedok Mirsad Žabić koji je ispitan direktno, unakrsno i dodatno što znači da je omogućeno ponovno ispitivanje spomenutog svjedoka. Osim toga je navedeno da su u toku postupka pred tim sudom bili usvojeni prijedlozi za neposredno saslušanje svjedoka Nedžada Abadžića, Jasmina Gutića i Sulejmana Smajića ali je na pretresu održanom 17. novembra 2011. godine preinačeno ranije doneseno rješenje kojim je usvojen takav prijedlog. Naime, taj sud je pojasnio da su zakazivani pretresi pred tim sudom u više navrata odgađani jer su se pozivi za svjedoka Nedžada Abadžića vračali sa naznakom da je «odsutan i da se nalazi u Austriji». U odnosu na svjedoka Jasmina Gutića, Vrhovni sud je istakao da isti nije mogao biti neposredno saslušan jer je sudu dostavljeno ljekarsko uvjerenje JZU Doma zdravlja sa poliklinikom «dr. Mustafa Šehović» iz Tuzle od 7. septembra 2011. godine u kome je navedeno da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja navedenog svjedoka koje se manifestuje u povremenom nasilničkom ponašanju, da je utvrđena poremećaj–PTSP kao posljedica rata, izbjeglištva, gubitka posla i ekonomska situacija i da se predlaže njegovo upućivanje na psihijatrijsku kliniku. Na zakazani pretres nije pristupio ni svjedok Sulejman Smajić kojem nisu ni poznate pravno relevantne i sporne činjenice koje se odnose na identitet vozača i prepoznavanje putničkog vozila «Pasat» kojim je izvršeno inkriminirano preticanje. Imajući sve navedeno u vidu kao i okolnost da su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred prvostepenim sudom odnosno da su stranke i branitelj imali mogućnost da ih direktno, unakrsno i dodatno ispitaju, Vrhovni sud je preinačio rješenje kojim je bilo određeno njihovo ponovno saslušanje.

6. Vrhovni sud je istakao da se kao sporno pitanje pojavilo da li je apelant upravljajući svojim putničkim vozilom marke «Pasat» preduzeo radnju pobliže navedenu u izreci presude i tako uzrokovao nastanak predmetne saobraćajne nezgode. Taj sud je dalje istakao da se pretežno bavio utvrđenjem identiteta osobe koja je upravljala motornim vozilom marke «Pasat» sa kojim je izvršeno inkriminirano preticanje i koja je kršenjem saobraćajnih propisa uzrokovala ovaj saobraćajni udes u kome je smrtno stradala Mediha Delić. U rješavanju navedenog spornog pitanja Vrhovni sud je uzeo u obzir i cijenio saglasne iskaze svjedoka Jasmina Gutića i Avde Mujdanovića koji su se sasvim određeno izjašnjavali kako u toku istrage tako i na glavnom pretresu u pogledu putničkog vozila marke «Pasat» teget plave boje koje je preduzelo radnju preticanja teretnog motornog vozila u vrijeme kada je iz suprotnog pravca naišlo putničko motorno vozilo marke «Škoda fabija» koje je izgubilo stabilnost, udarilo u betonski stub sa desne strane u pravcu svog kretanja a onda «sletilo» u provaliju. Iz njihovih iskaza se također vidi da su se oni nalazili u putničkom motornom vozili marke «Pasat» također teget plave boje kojim je upravljao svjedok Jasmin Gutić i da su vidjevši okolnosti nastanka ove saobraćajne nezgode i okolnost da je vozač vozila «Pasat» koje je izvršilo inkriminisanu radnju preticanja bez zaustavljanja nastavilo sa vožnjom, krenuli kako bi ga sustigli da ne pobjegne. Pri tome, kako dalje navodi sud, ni prema iskazu apelanta nije sporno da je on sa svojim vozilom marke «Pasat» preuzeo radnju preticanja ali da je to bilo prije nastanka ove saobraćajne nezgode, što sud nije prihvatio s obzirom na iskaze navedenih svjedoka koji su se na identičan način izjasnili o svim odlučnim činjenicama. Navedeni svjedoci su u svojim iskazima određeno opisali koje i kakvo vozilo izvršilo inkriminisanu radnju preticanja, zatim da je u tom vozilu bila samo jedna osoba-vozač, da je registarski broj tog vozila, koje je skrenulo van kolovoza na lijevu stranu, pred jednu «pečenjaru na Karauli», svjedok Avdo Mujdanović ukucao u mobitel nakon čega je obavijestio policiju. Iskazi ovih svjedoka su potkrepljeni foto dokumentacijom koja se odnosi na ukucane brojeve sa registarske tablice tog vozila na mobilnom telefonu vlasništvo svjedoka Avde Mujdanovića kao i sa iskazom svjedoka Fikreta Memiševića koji je vlasnik «pečenjare na Karauli» i koji je potvrdio da je apelant sa svojim vozilom marke «Pasat» skrenuo van kolovoza iz pravca Kladnja.

7. Iskazi svjedoka Jasmina Gutića i Avde Mujdanovića, kako je dalje naveo sud, su također potkrepljeni navodima svjedoka Mirsada Žabića inače vozača teretnog vozila koji je prilikom suočenja sa svjedokom Zaimom Backovićem izjavio da je policiji rekao da je u motornom vozilu marke «Pasat» koje ga je preticalo neposredno prije pojave vozila iz suprotnog pravca bio samo vozač. Vrhovni sud je istakao da u situaciji ako ni apelant ne osporava da je na ovom sektoru puta gdje se dogodila saobraćajna nesreća, vršio preticanje teretnog motornog vozila a svjedok Mirsad Žabić izjavio da ga je neposredno prije saobraćane nezgode preteklo samo jedno vozilo marke «Pasat» u kome je bio samo vozač ne može se izvući drugi zaključak osim da je to učinio apelant a ne eventualno motorno putničko vozilo marke «Pasat» teget plave boje u kojem su bili svjedoci Jasmin Gutić i Avdo Mujdanović, dakle dvije osobe.

8. Među dokazima koji su preuzeti i prihvaćeni kao dokazi pred Vrhovnim sudom su i nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke kako odbrane tako i optužbe koji su po nalogu prvostepenog suda izvršili posebnu saobraćajnu ekspertizu. Apelant i njegov branilac nisu ni jednim svojim argumentom uspješno doveli u pitanje tačnost navoda vještaka saobraćajne struku Nenada Lukanovića i Ešefa Džafića a time i ispravnost njihovih navoda koji se odnose na dinamiku saobraćajne nezgode prije svega na tvrdnju koju je i sud prihvatio, da je apelant preko pune linije preduzeo radnju preticanja kada za tako nešto nije bilo dovoljno prostora i preglednosti što je imalo za posljedicu nastanak ove saobraćajne nezgode. Svi proračuni navedenih vještaka su u skladu sa materijalnom dokumentacijom i iskazima svjedoka pa sve upućuje na zaključak da je apelant postupio protivno članu 57. stav 1. i 63. ZOBS-a BiH obzirom da je preuzeo radnju preticanja preko pune (uzdužne) linije na mjestu gdje se nalazila krivina u smjeru njegovog kretanja što znači da je mogao sa velikim stepenom vjerovatnoće predvidjeti da će se u tom momentu iz te krivine pojaviti vozilo iz suprotnog smjera. U odnosu na povređivanje oštećene Medihe Delić u postupku pred prvostepenim sudom proveden je dokaz vještačenjem po vještaku sudske medicine koji je obavio obdukciju te sačinio pismeni nalaz i mišljenje a koji je sud prihvatio kao određen i jasan i na koji stranke i branitelj nisu navele relevantne prigovore.

9. Vrhovni sud je dalje naveo da je odbio prijedlog apelantovog branitelja da se u svojstvu svjedoka sasluša Adnan Žabić jer nije naveo razloge na koje se treba izjasniti ovaj svjedok a i prema podatcima iz zapisnika o uviđaju isti i nije bio očevidac ove saobraćajne nezgode. Također je odbijen prijedlog za ponovnim saslušanjem svjedoka Zaima Backovića jer su i apelant i njegov branitelj imali priliku da ispituju ovog svjedoka isto kao i tužitelj a u smislu člana 332. stav 2. ZKP BiH, Vrhovni sud je prihvatio i preuzeo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom uključujući i iskaze svjedoka Zaima Backovića.

10. Vrhovni sud je također razmotrio postupanje oštećene Medihe Delić u dinamici nastanka ove saobraćajne nezgode te zaključio da je pravilno upravljala putničkim vozilom marke «Škoda Fabija» i u kretanju koristila desnu saobraćajnu traku gledajući iz pravca kretanja vozila kojim je upravljala te nakon uočavanja putničkog vozila marke «Pasat» koje se kretalo iz suprotnog pravca njenom saobraćajnom trakom i preticalo teretno vozilo, preduzela radnju usmjeravanja vozila udesno ali ga nije uspjela održati na kolovozu već je udarila u kamenu zaštitnu ogradu a onda «sletila» u korito rijeke Ujče i tom priliko smrtno stradala.

11. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje u krivično pravnom smislu, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant mogao sa velikom vjerovatnoćom predvidjeti da će preduzimajući preticanje sa svojim vozilom pod uslovima opisanim u izreci presude ugrozit bezbjednost saobraćaja te se njegovo postupanje u pogledu oblika krivnje može podvesti pod eventualni umišljaj. Pored toga u pitanju je grubi karakter kršenja saobraćajnih propisa s obzirom da je apelant radnju preticanja preduzeo preko pune linije u situaciji kada za tako nešto nije bilo prostora a ni vremenske mogućnosti postupajući suprotno odredbama člana 57. stav 1. i člana 63. ZOBS-a BiH, te je zaključio da je voljni element apelanta bio na liniji pristajanja što znači da je krivično djelo–teško djelo protiv bezbijednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZ FBiH učinio sa eventualnim umišljajem. Prilikom odmjeravanja kezne apelantu Vrhovni sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je oženjen, otac troje djece, da je nezaposlen i neosuđivan a kao otežavajuću okolnost da je napustio mjesto saobraćajne nezgode koju je skrivio.

12. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u «nepropisnom sastavu suda i neiscrpljivanju svih mogućnosti da svjedok pristupi na pretres i bude direktno i unakrsno ispitan». Naime, apelant je istakao da je na pretresu pred Vrhovnim sudom koji je održan 30. juna 2011. godine u vijeću sastavljenom od sudija Vjekoslava Lovrića kao predsjednika te Malika Hadžiomerovića i Nidžare Zlotrg kao članova vijeća prihvaćen prijedlog tužilaštva za saslušanje svjedoka Sulejmana Smajića dok nije prihvaćen prijedlog odbrane da se sasluša svjedok Backović Zaim, Mirsad Žabić te vještak saobraćajne struke Asim Kapić. Međutim, na pretresu koji je održan 29. septembra 2011. godine nije kao član vijeća pristupio sudija Malik Hadžiomerović koji je zbog zdravstvenih razloga bio odsutan te su bili prisutni samo Vjekoslav Lovrić kao predsjednik vijeća i sudija Nidžara Zlotrg kao član vijeća pa apelant smatra da je «sud bio nepropisano sastavljen kada je 29. septembra 2011. godine odlučio da se kao svjedok sasluša Mirsad Žabić».

13. Apelant se dalje pozvao na odredbu člana 288. stav 2. ZKP FBiH te naveo da je sud na pretresu održanom 17. novembra 2011. godine uvrstio u dokaz iskaz svjedoka Nedžada Abadžića koji je saslušan u istrazi a nikada na glavnom pretresu: Iskaz svjedoka Jasmina Gutića sud je odlučio pročitati iako je to bilo u suprotnosti sa članom 288. stav 2 ZKP FBiH jer «sud nije tražio od zdravstvene institucije mišljenje da li je Jasmin Gutić osoba koja može ili ne svjedočiti pred sudom».

14. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant «moli sud da izda privremenu mjeru i odloži izvršenje kazne zatvora» jer smatra da je «apelacija argumentovano zasnovana na povredi prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije». Također je naveo da je rješenjem Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 39658 11 Iks od 11. juna 2012. godine «odloženo izvršenje navedene kazne zatvora iz razloga propisanih članom 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH te je izvjesno da će uskoro biti pozvan radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora».

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je «apelacija argumentovano zasnovana na povredi prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije» i da iz tog razloga treba donijeti privremenu mjeru odlaganja izvršenja kazne zatvora.

18. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stava 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

19. Ustavni sud također ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoje propisi koji regulišu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne zatvora – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11). Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev. U konkretnom slučaju apelant je u zahtjevu za donošenje privremen mjere naveo da je «rješenjem Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 39658 11 Iks od 11. juna 2012. godine odloženo izvršenje navedene kazne zatvora iz razloga propisanih članom 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH i da će uskoro biti pozvan radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora», međutim apelant nije dostavio spomenuto rješenje niti je ponudio dokaze da je iskoristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine, a koja mu stoje na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Naime, ukoliko je apelantu i bilo odloženo izvršenje kazne zatvora kako navodi iz razloga propisanih članom 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH (akutna bolest) i u koliko će kako navodi «uskoro biti pozvan radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora», Ustavni sud zapaža da apelant u smislu člana 27. stav 2. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH može tražiti odlaganje izvršenja kazne zatvora dok bolest traje. Zbog svega navedenog a osobito imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavio bilo kakve argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, niti bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da bi donošenje privremene mjere koju apelant traži bilo u interesu strana ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-634/12 (O. G.) | Sudska praksa | Aktio