Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1575/11 (D. M. iz Banjaluke, M. T. iz Banjaluke, R. Š. iz Prijedora, V. V. iz Banjaluke, S. A. iz Prijedora)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Javni interes
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine · čl. 184
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o izmjeni Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1575/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1575/11, rješavajući apelaciju Daneta Marića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Daneta Marića, Milana Topalovića, Radovana Šmitrana, Veljke Vođevića, Slobodana Aleksića, Ostoje Švrake, Dragoslava Tepića, Gorana Bjelca, Željke Savića, Stanislava Lepira, Radeta Gvozdenovića, Željka Zekića, Slavka Vukovića, Predraga Lukića, Marka Pavlovića, Save Vidakovića, Dejana Guskića, Jovice Ercega, Radovana Dragovića i Stamenka Novakovića podnesene protiv:
- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-151/10 od 25.
januara 2011. godine i P-361/08 od 22. oktobra 2010. godine, Gž- 158/10 od 25. januara 2011. godine i P-14/09 od 19. oktobra 2010.
godine, Gž-8/11 od 27. januara 2011. godine i P-203/08 od 14.
decembra 2010. godine, Gž-29/11 od 18. februara 2011. godine i P- 306/08 od 23. novembra 2010. godine, Gž-22/11 od 22. februara 2011. godine i P-4/09 od 23. decembra 2010. godine, S1 3 P 005744 11 Gž od 6. juna 2011. godine i P-196/08 od 25. februara 2011.
godine, i S1 3 P 005713 11 GŽ od 24. maja 2011. godine i P-11/09 od 11. februara 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Dane Marić iz Banjaluke, Milan Topalović iz Banjaluke, Radovan Šmitran iz Prijedora, Veljko Vođević iz Banjaluke, Slobodan Aleksić iz Prijedora, Ostoja Švraka iz Banjaluke, Dragoslav Tepić iz Kotor-Varoši, Goran Bjelac iz Laktaša, Željko Savić iz Banjaluke, Stanislav Lepir iz Banjaluke, Rade Gvozdenović iz Bijeljine, Željko Zekić iz Bratunca, Slavko Vuković iz Foče, Predrag Lukić iz Šekovića, Marko Pavlović iz Rudog, Savo Vidaković iz Banjaluke, Dejan Guskić iz Prijedora, Jovica Erceg iz Banjaluke, Radovan Dragović iz Banjaluke i Stamenko Novaković iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijeli su u periodu od 31. marta do 25. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1575/11, AP 1576/11, AP 1578/11, AP 1864/11, AP 1868/11, AP 3019/11 i AP 3021/11, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1575/11. Ukupno je spojeno sedam predmeta.
3. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS). Apelanti su podnijeli tužbe Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (razlika plate, regres i topli obrok) za period od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2007. godine, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbama je navedeno da su apelanti do stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05 i 94/05: u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05, 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi) bili u službi Vojske Republike Srpske, a da su prelaskom u službu OSBiH 1. januara 2006. godine, u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na pripadnike OSBiH koji su ranije bili pripadnici Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: VFBiH). Ta neravnopravnost se, prema mišljenju apelanata, ogledala u manje isplaćenim platama i ostalim naknadama iz radnog odnosa u spornom periodu, pa su zato apelanti podnijeli predmetne tužbe tražeći od suda da naredi tuženom da im isplati iznose navedene u tužbama na ime razlike plate i ostalih naknada.
4. Odlučujući o tužbama apelanata, Sud BiH je u prvostepenom vijeću donio presude precizirane u izreci ove odluke kojima su kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata.
5. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VRS do 1. januara 2006. godine i da su, shodno odredbama člana 184. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05, 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi), preuzeti na službu u OSBiH i da im za sporni period obračun i isplata plata, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršena po Pravilniku o platama u VRS kao zatečenom propisu. Dalje je navedeno da je, također, nesporna činjenica da su apelanti ostvarivali manju platu za sporni period od pripadnika OSBiH, preuzetih iz Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VFBiH) istog zvanja i istog radnog mjesta. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi propisano da lica na službi u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je u članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Dalje, odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani propisano je da se službenici i zaposlenici preuzetih entitetskih ministarstava odbrane sa 1. januarom 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izbora, kako to propisuje odredba člana 64. istog zakona. Primjenom citiranih zakonskih odredbi, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da tuženi nema obavezu da apelantima isplati tražene iznose na ime razlike predmetnih potraživanja, kao i da tuženi nije imao diskriminatorski odnos prema apelantima. U prilog ovakvom stavu, prvostepeno vijeće Suda BiH se pozvalo na Odluku Ustavnog suda U 18/06 od 23. novembra 2007. godine.
6. Osporenim presudama Suda BiH, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv prvostepenih presuda iz prethodnog stava. U obrazloženju presuda je navedeno da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepenih presuda prihvata i drugostepeni sud, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima, ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP) i primijenjenim odredbama čl. 184. st. 1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi i člana 62. stav 5. Zakona o odbrani. Također, Sud BiH je u drugostepenom vijeću istakao da je pravilno prvostepeni sud postupio kada nije prihvatio kao osnovan prigovor apelanata da je postupanje tuženog bilo diskriminatorskog karaktera, u kom smislu je svoja obrazloženja prvostepeni sud potkrijepio i citiranom odlukom Ustavnog suda U 18/06 od 23. novembra 2007. godine. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporenih presuda primjenom odredbi člana 193. ZPP.
7. Rješenjima Suda BiH u revizijskom vijeću br. S1 3 P 005084 11 Rev od 28. juna 2011. godine, S1 3 P 005351 11 Rev od 20. jula 2011. godine, S 1 03 P 005759 od 4. maja 2011. godine, S2 3 P 005744 11 Rev od 5. septembra 2011. godine i S1 3 P 005713 11 Rev od 22. augusta 2011. godine odbačene su kao nedopuštene revizije apelanata (AP 1576/11, AP 1575/11, AP 1864/11, AP 3019/11 i AP 3021/11) izjavljene protiv presuda drugostepenog vijeća Suda BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da revizije apelanata nisu dopuštene, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažnih presuda ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, u smislu odredbi člana 204. stav 2. ZPP, nego je u odnosu na svakog apelanta pojedinačno manji od tog iznosa. Također, Sud BiH je ocijenio da odlučivanje o revizijama u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 204. stav 3. ZPP, te je odlučio kao u dispozitivima rješenja.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti su se pozvali i na član 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije, kao i član 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povreda navedenih prava se, prema apelantima, ogleda u činjenici da su oni u spornom periodu, tj. od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2007. godine, bili u neravnopravnom položaju u odnosu na pripadnike OSBiH koji su prije 1. januara 2006. godine bili pripadnici VFBiH u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa jer su za isti rad plaćeni manje od pripadnika OSBiH preuzetih iz VFBiH istog zvanja i istog radnog mjesta zbog toga što im je za sporni period obračun i isplata plata, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršena po Pravilniku o platama u VRS kao zatečenom propisu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud zapaža da su u apelacijama br. AP 1576/11, AP 1575/11, AP 1864/11, AP 3019/11 i AP 3021/11 apelanti osporili drugostepene presude Suda BiH broj Gž-151/10 od 25. januara 2011. godine, broj Gž-158/10 od 25. januara 2011. godine, broj Gž-29/11 od 18. februara 2011. godine, broj S1 3 P 005744 11 Gž od 6. juna 2011. godine i broj S1 3 P 005713 11 GŽ od 24. maja 2011. godine. Apelanti su, u međuvremenu, dopisom obavijestili Ustavni sud da su rješenjima Suda BiH u revizijskom vijeću broj S1 3 P 005084 11 Rev od 28. juna 2011. godine, broj S1 3 P 005351 11 Rev od 20. jula 2011. godine, broj S 1 03 P 005759 od 4. maja 2011. godine, broj S2 3 P 005744 11 Rev od 5. septembra 2011. godine i broj S1 3 P 005713 11 Rev od 22. augusta 2011. godine njihove revizije odbačene kao nedopuštene. U konkretnom slučaju, revizije su bile neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, pa slijedi da su konačne odluke u ovim predmetima osporene presude Suda BiH broj Gž-158/10 od 25. januara 2011. godine, broj Gž-29/11 od 18. februara 2011. godine, broj S1 3 P 005744 11 Gž od 6. juna 2011. godine i broj S1 3 P 005713 11 GŽ od 24. maja 2011. godine.
11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude Suda BiH kojima su odbijeni kao neosnovani njihovi tužbeni zahtjevi da im tuženi, na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlike plate, toplog obroka i regresa), isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. U konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda se ogleda u primjeni materijalnog prava u okviru Suda BiH na način koji je, po mišljenju apelanata, doveo do neravnopravnog tretmana apelanata kao bivših pripadnika VRS u odnosu na pripadnike OSBiH koji su ranije bili pripadnici VFBiH u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa u spornom periodu.
13. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U 18/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 23. novembra 2007. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetnoj Odluci, Ustavni sud je, povodom zahtjeva Petra Kunića i dr., ispitivao usklađenost člana 62. stav 5. Zakona o odbrani sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Podnosioci zahtjeva su istakli da smatraju da član 62. stav 5. Zakona o odbrani nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, jer su njegove odredbe diskriminirajuće, s obzirom na to da državni službenici, ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske, koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane, imaju manju plaću i naknade od ostalih državnih službenika zaposlenih u Ministarstvu odbrane. Prema navedenom, zahtjev pokreće pitanje kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da, državni službenici, koji prema osporenim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, nemaju zakonom konstituirano pravo na plaću i naknade veće od onih koje su imali prema ranijim entitetskim propisima i čija isplata osporenim zakonom nije dovedena u pitanje. Isto tako, oni nisu mogli imati nikakvo «legitimno očekivanje» da će u prelaznom periodu do konačne odluke o njihovom statusu njihove plaće i naknade biti povećane jer to ne predviđa niti jedna zakonska odredba. Stoga je u citiranoj odluci zaključeno da razlika u plaćama i naknadama u prelaznom periodu između državnih službenika bivših entitetskih ministarstava odbrane kojima nije trajno riješen status u Ministarstvu odbrane i plata i naknada državnih službenika kojima je odlukom ministra odbrane konačno riješen status, ne predstavlja „imovinu“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Ustavni sud primjećuje da su zaključci Ustavnog suda iz Odluke broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine primjenjivi i u konkretnim slučajevima apelanata, imajući u vidu da je odredba člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, zajedno sa odredbom čl. 184. i 185. Zakona o službi, predstavljala pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnim parničnim postupcima. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u parničnim postupcima ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Dalje, apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo ukazuje da je u Odluci broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine zaključio da zakonske odredbe primijenjene u konkretnom slučaju, a koje upućuju na primjenu zatečenih propisa za obračun novčanih potraživanja iz radnog odnosa, po svojoj pravnoj prirodi nisu diskriminirajuće. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da sporne odredbe Zakona o odbrani ne zadiru u stečeno pravo državnih službenika, već upravo opravdano garantiraju ostvarivanje tih prava u stečenom obimu u smislu zadržavanja istih plata i naknada državnih službenika dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu. Iz navedenih razloga Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporene odredbe člana 62. stav 5. Zakona o odbrani nisu diskriminirajuće, te da ne postoji kršenje člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, niti prava državnih službenika na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud smatra da se razlozi iz navedene odluke u cijelosti odnose i na konkretan slučaj.
17. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je o pitanju primjene zatečenih entitetskih propisa kojima su regulirani visina plata i novčanih naknada po osnovu radnog odnosa pripadnika Oružanih snaga BiH koji su ranije bili pripadnici entitetskih oružanih snaga, a koji su bili na snazi u vrijeme stupanja na snagu Zakona o odbrani i Zakona o službi razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 1695/09 od 20. aprila 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), gdje je apelacije bivših pripadnika VRS, koji su smatrali da su zbog primjene zatečenih propisa diskriminirani u odnosu na pripadnike OSBiH, koji su ranije bili pripadnici VFBiH, odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane. Ustavni sud je smatrao da u vezi sa apelacionim navodima koji su u suštini isti kao navodi apelanata u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, a pri tome se pozvao na vlastitu praksu iz ranije citirane Odluke Ustavnog suda broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine. Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenih predmeta u cjelini može primijeniti i u konkretnom slučaju.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić