Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3583/09 (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravi · čl. 8
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 32
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 277
- Zakon o upravi
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3583/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3583/09, rješavajući apelaciju Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev/09 od 22. septembra 2009. godine, Gž-
121/07 od 3. jula 2008. godine i P-212/05 od 9. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Banjaluci, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 13. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-17/09 od 22. septembra 2009. godine, Gž-121/07 od 3. jula 2008. godine i P-212/05 od 9. novembra 2007. godine. Apelantica je podneskom od 3. decembra 2009. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) broj P-
212/09 od 9. novembra 2007. godine apelantica (koja je u tužbi označena kao Bosna i Hercegovina - Uprava za indirektno oporezivanje) je obavezana da Davoru Brali (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 224.634,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. februara 2000. godine uz naknadu troškova postupka u iznosu od 13.405,10 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 43.982,84 KM odbijen. Istom presudom primljeno je na znanje povlačenje tužbe u dijelu koji se odnosi na naknadu štete na ime oduzetog pilećeg mesa u iznosu od 67.500,00 KM i oštećenja na vozilu u iznosu od 31.788,00 KM. U obrazloženju je navedeno da među strankama nije bilo sporno da je tužitelju, kao auto-prevozniku, Republička uprava carina - Carinarnica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Uprava carina) oduzela teretno i priključno vozilo, bliže precizirano u obrazloženju osporene presude. Dalje je navedeno da iz rješenja Uprave carina od 20. novembra 1998. godine proizlazi da je tužitelj proglašen krivim za carinski prekršaj iz člana 188. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona, te da mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 188.000,00 dinara zbog toga što je pri prelasku carinske linije na drugi način omogućio netačno prijavljivanje robe s namjerom da izbjegne plaćanje carine i drugih uvoznih dažbina, a pored novčane kazne, tužitelju je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja teretnog i priključnog vozila. Prvostepeno vijeće je navelo da je u ponovnom postupku, nakon što je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) poništio rješenje Uprave carina od 20. novembra 1998. godine, isti organ donio novo rješenje 1. novembra 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 11. decembra 1999. godine, kojim je tužitelj proglašen krivim da je učinio carinski prekršaj iz člana 189. stav 1. tačka 9. Carinskog zakona, te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 16.666,00 KM, te je prekršajni postupak obustavljen za prekršaj iz člana 213. stav 1. tačka 13. Predmetnim rješenjem je odlučeno da se privremeno odluzeto teretno i priključno vozilo vrate tužitelju uz obrazloženje da je odredbom člana 189. stav 1. Carinskog zakona za to djelo propisana samo novčana kazna, bez zaštitne mjere oduzimanja robe.
3. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, prvostepeno vijeće je usvojilo stav da je apelantica odgovorna za štetu koju je tužitelj trpio kao prevoznik, jer nije mogao ostvarivati zaradu u periodu od 25. septembra 1998. godine, kada su mu privremeno oduzeta prevozna sredstva, pa do 12. aprila 2000. godine, kada su mu sredstva vraćena, a što predstavlja period od sedam mjeseci i 18 dana. Prema ocjeni prvostepenog vijeća, neosnovan je apelantičin prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, jer je upravo apelantica odgovorna za naknadu štete koja je nastala nezakonitim i nepravilnim radnjama Uprave carina, a njena odgovornost proizlazi iz odredaba člana 8. Zakona o upravi («Službeni glasnik BiH» broj 32/02), člana 11. Prelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju apelantice («Službeni glasnik BiH» broj 18/03, u daljnjem tekstu: Prelazni zakon), te člana 32. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja («Službeni glasnik BiH» br. 44/03 i 52/04, u daljnjem tekstu: Zakon o indirektnom oporezivanju). Sud BiH je pojasnio da je ranija Uprava carina ukinuta, te budući da kao pravno lice više ne postoji, njena prava i obaveze su preneseni na apelanticu.
4. Prema mišljenju prvostepenog vijeća, tužitelj je u konkretnom slučaju pretrpio štetu koju je vještak finansijske struke obračunao u iznosu od 224.634,91 KM, a budući da je vještak svoj nalaz dao prema objektivnim kriterijima za obračun nastale štete, taj sud je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao objektivan i stručan. Prvostepeno vijeće je ustanovilo da je neopravdan i apelantičin prigovor da su poravnanjem od 12. aprila 2000. godine, zaključenim između tužitelja i Uprave carina, međusobna potraživanja u cijelosti izmirena, odnosno da su obuhvaćena i potraživanja koja tužitelj potražuje predmetnom tužbom, jer je poravnanjem obuhvaćena samo šteta na vozilima tužitelja utvrđena prema nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 43.832,20 DM, za vrijeme dok su se nalazila pod carinskim nadzorom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati prvostepeno vijeće je donijelo na osnovu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), koja teče od dana podnošenja tužbe.
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je donijelo Presudu broj Gž-121/07 od 3. jula 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepeno vijeće je u obrazloženju navelo da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepene presude u cijelosti prihvata, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima ocijenjenim u smislu odredaba člana
13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07, u daljnjem tekstu: ZPP), zatim, člana 11. Prelaznog zakona, člana 32. Zakona o sistemu, te čl. 154. stav 1, 155, 277. i 376. stav 1. ZOO. Navedeno je da apelantica neosnovano osporava svoju odgovornost za pričinjenu štetu, jer je, i prema shvatanju tog vijeća, apelantica pasivno legitimirana u predmetnom postupku jer je dosuđena šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva nastala krivicom apelantičine prednice (Uprave carina), kako je to pravilno zaključilo i prvostepeno vijeće.
6. Upravo zbog navedenog, prema mišljenju drugostepenog vijeća, neprihvatljiv je apelantičin prigovor da je u konkretnom slučaju pasivno legitimirana Republika Srpska, te da apelantičin naziv nije pravilno označen, jer je apelantica samostalna organizacija u BiH. Drugostepeno vijeće je istaklo da je tužitelj u odgovoru na žalbu opravdano ukazao da je upravo apelantičin zastupnik predložio da se Osnovni sud u Banjaluci proglasi stvarno nenadležnim za postupanje i predmet uputi Sudu BiH, kao stvarno i mjesno nadležnom, a to je jasno konstatovano u podnesku apelantičinog zastupnika broj P-
245/04 od 25. januara 2005. godine. Prema ocjeni drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je pravilno usvojio stav i o irelevantnosti sadržaja poravnanja, jer iz njegovog sadržaja nesumnjivo proizlazi da njime nije bila obuhvaćena naknada štete po osnovu izgubljene zarade.
7. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju revizijskom vijeću Suda BiH (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće), koje je Presudom broj Rev-17/09 od 18. septembra 2009. godine (taj datum je korigiran rješenjem o ispravci, te je kao datum donošenja presude naveden „22. 9. 2009. godine“) reviziju odbilo. U obrazloženju je navedeno da je revizijsko vijeće ispitalo osporenu presudu, u smislu odredbe člana 208. ZPP, te je to vijeće zaključilo da je drugostepeno vijeće postupilo u skladu sa materijalnim i procesnim zakonom kada je odbilo apelantičinu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu, te je za takvu odluku u obrazloženju odluke navelo pravilne i potpune razloge i u pogledu činjeničnog stanja (zbog tog razloga se revizija i ne može izjaviti, u smislu člana 207. stav
2. ZPP, i ne može se o tome ni raspravljati, kako pogrešno ističe apelantica u reviziji pozivajući se odredbu člana 204. stav 3. ZPP). Revizijsko vijeće je, između ostalog, istaklo da je drugostepeno vijeće pravilno odbilo i apelantičin prigovor o nepostojanju protivpravnosti na apelantičinoj strani kao uvjeta njene odgovornosti, jer je presudom Vrhovnog suda odlučeno da se tužitelju vrate privremeno oduzeta prevozna sredstva, budući da odredbom člana 189. stav 1. tačka 9. Carinskog zakona nije propisana zaštitna mjera oduzimanja sredstava, a iz čega je i proizašla cjelokupna šteta za tužitelja. Na kraju obrazloženja revizijsko vijeće je zaključilo da je revizija neosnovana, te ju je odbilo primjenom odredbe člana 215. ZPP, jer je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Apelantica smatra da su osporenim presudama Suda BiH prekršena sva njena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i sva ljudska prava i slobode iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, a posebno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. I, II/4, II/6, II/7. i III Ustava Bosne i Hercegovine. Apelacijom se, uglavnom, ukazuje na procesne nedostatke Suda BiH u predmetnom postupku, te ističe da u pogledu konkretnog parničnog postupka nisu bile ispunjene procesnopravne pretpostavke za vođenje predmetnog postupka, jer apelantica u konkretnom postupku nije bila pasivno legitimirana. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju Sud BiH uopšte nije bio nadležan za postupanje, jer šteta tužitelju nije nastala pri vršenju poslova institucija ili organa BiH, već se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete nastaloj 20. novembra 1998. godine oduzimanjem robe i prevoznog sredstva od Uprave carina, a obaveza bivših carinskih uprava predstavlja obavezu entitetskih ministarstava finansija. Zaključak Suda BiH da je apelantica pravni sljednik ranijih carinskih uprava u pogledu obaveza i dugova je pogrešan zbog toga što iz odredbe člana 32. Zakona o indirektnom oporezivanju proizlazi da će, nakon stupanja na snagu navedenog zakona (8. januar 2004. godine), apelantica od njih preuzeti samo pokretnu i nepokretnu imovinu, kao i obligaciona prava. Apelantica još ukazuje da je tužitelj kao jednu tuženu označio dva pravna lica, i to Bosnu i Hercegovinu i apelanticu, iako obje imaju odvojen pravni subjektivitet, nezavisan jedan od drugog, a prvostepeno vijeće uopšte nije uočilo razliku u posebnosti pravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine u odnosu na poseban pravni subjektivitet apelantice, što je imalo kao posljedicu pogrešan zaključak suda u pogledu neosnovanosti prigovora neurednosti tužbe.
9. U dopuni apelacije apelantica, uglavnom, ponavlja navode iz apelacije vezano za nenadležnost Suda BiH, ukazujući da su osporenim odlukama prekršene i odredbe iz člana III/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i odredbe iz Aneksa II uz Ustav Bosne i Hercegovine. Zatim, ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, te ponovno ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ovaj put pozivajući se na adekvatne odredbe iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, takođe, ukazuje i na meritorno odlučenje Suda BiH, te smatra da je naknada štete tužitelju neosnovano dosuđena, te se poziva i na odredbu člana 432. ZKPBiH koja se direktno odnosi na tužitelja, kao i na odredbe člana 433. stav 2. i člana 434. istog zakona. Prema apelantičinoj ocjeni, tužitelj je zahtjev za naknadu štete trebalo prvo da uputi nadležnom ministarstvu BiH radi postizanja sporazuma, a što tužitelj nije učinio.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koja regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantičina ustavna prava na koja je u apelaciji ukazala, ali prije svega u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, uglavnom, temelje na proizvoljnoj primjeni i tumačenju materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan.
13. Ustavni sud zapaža da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu raspravljao u apelaciji broj AP 3451/07 (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 3451/07 od 12. januara 2010. godine, tač. 21. i 23, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Navedenu apelaciju pokrenula je Bosna i Hercegovina posredstvom zakonskog zastupnika (tuženi u tom postupku je bio označen kao Bosna i Hercegovina - Uprava za indirektno oporezivanje Banjaluka), kojom je na gotovo identičan način problematizirano pitanje nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani u sličnom postupku koji se vodio pred Sudom BiH. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud nije našao da je opravdan apelantov zahtjev u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odbacivši apelaciju kao (prima facie) neosnovanu. Ustavni sud je u navedenoj odluci u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, između ostalog, naveo da su sudovi u tom postupku jasno i argumentovano zaključili da je apelant pasivno legitimiran u ovom postupku, u smislu odredaba Zakona o upravi, Prelaznog zakona o spajanju carinskih uprava, te Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, da je apelant, zbog nezakonitog postupanja upravnih organa odgovoran za štetu, te da su ga iz tog razloga i obavezali da tužitelju isplati naknadu na ime izgubljene zarade, naknadu štete nastale na vozilima, te naknadu za oduzeto pileće meso. U istoj odluci Ustavni sud je zbog istih razloga odbacio i navode o kršenju prava na imovinu uz obrazloženjeda se ti navodi zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što je već razmotreno u okviru prava na pravično suđenje. Podržavajući svoju praksu usvojenu u citiranoj odluci u kojoj je pokrenuto gotovo identično pravno pitanje u vezi sa postojanjem procesnopravnih pretpostavki za vođenje postupka, kao i činjenicu da su se i u predmetnom postupku sva tri vijeća Suda BiH saglasila u ocjeni nadležnosti tog suda, odnosno da je upravo apelantica pasivno legitimirana u predmetnom postupku, jasno obrazloživši svoj stav u vezi s tim, kao i u vezi sa ostalim navodima koje apelantica, uglavnom, ponavlja i u apelaciji, a u takvim obrazloženjima Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, Ustavni sud zaključuje da ni u predmetnoj apelaciji apelantica nema opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantičino ukazivanje u dopuni apelacije da je sud propustio primijeniti odredbe ZKPBiH (kojim je reguliran postupak za naknadu štete osoba neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode) zbog toga što te odredbe iz oblasti krivičnog prava nisu primjenjive u parničnom postupku za naknadu štete. S obzirom na navedeno, Ustavni sud sve navode apelacije o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odbacuje kao očigledno (prima facie) neosnovane.
14. U vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana s obzirom na akcesoran karakter tog prava, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica, osim pukog pozivanju na tu odredbu iz Ustava BiH, o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U vezi sa apelantičinim pozivanjem na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju tog prava zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Apelantičino pozivanje na ostale odredbe iz Ustava Bosne i Hercegovine (čl. I, II/3, II/6, II/7, III), te paušalno pozivanje na odredbe iz Aneksa II uz Ustav Bosne i Hercegovine, budući da se svi ti navodi temelje, uglavnom, na ukazivanju na proizvoljnost u primjeni i tumačenju odredaba procesnog i materijalnog prava prilikom utvrđivanja procesnopravnih pretpostavki za vođenje predmetnog postupka, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, s obzirom na navedeno i činjenicu da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je na bilo koji način došlo do kršenja navedenih prava zaštićenih Ustavom, smatra (prima facie) neosnovanim.
17. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić