Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3932/09 (E. I.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 82
- Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja · čl. 25
- Zakon o upravnom postupku · čl. 135
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3932/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3932/09, rješavajući apelaciju Enise Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Imamović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001563 09 U od 7. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda PIO Mostar broj 01/1-110979777 od 9. aprila 2009. godine i Rješenja Federalnog zavoda PIO-Kantonalne administrativne službe u Tuzli matični broj 01/1-1101979777 od 23. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enisa Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001563 09 U od 7. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda PIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-
110979777 od 9. aprila 2009. godine i Rješenja Federalnog zavoda PIO - Kantonalne administrativne službe u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 01/1-1101979777 od 23. oktobra 2008. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 01/1-1101979777 od 23. oktobra 2008. godine odbijen je apelantičin zahtjev za promjenu podataka registrovanih u Matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku utvrđeno da period od 27. oktobra 1994. godine do 28. januara 1996. godine nije unesen u radnu knjižicu kao penzijski staž i da doprinosi za period od 27. oktobra 1994. godine do 28. januara 1996. godine nisu uplaćeni, pa se navedeni period ne može priznati u penzijski staž, u skladu sa odredbom člana 82. stav
5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09). S obzirom na navedeno, neosnovan je zahtjev da se izmijene podaci u Matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika. Takođe je navedeno da je utvrđeno da ni period od 1. decembra 2005. godine do 21. maja 2006. godine nije upisan kao penzijski staž. Dalje je navedeno da je apelantica upućena da se obrati poslodavcu kod kojeg je radila u spornom periodu i provjeri da li je poslodavac redovno uplaćivao doprinose, te da li je Federalnom zavodu uredno dostavio prijavu/odjavu na osiguranje i da apelantica u tom smislu dopuni svoj zahtjev za izmjenu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji. S obzirom na to da do dana donošenja rješenja apelantica nije obezbijedila nikakve dokaze o prijavi na osiguranje, odnosno o zasnivanju radnog odnosa, niti dokaze o uplati doprinosa za navedeni period, to je i u ovom dijelu apelantičin zahtjev odbijen. Na osnovu izloženog, a pozivajući se na član 25. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz PIO („Službene novine FBiH“ broj 42/04, u daljnjem tekstu: Zakon o matičnoj evidenciji) i član 142. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Kantonalna administrativna služba je odlučila kao u dispozitivu rješenja.
3. Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-110979777 od 9. aprila 2009. godine odbijena je apelantičina žalba protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe matični broj 01/1-1101979777 od 23. oktobra 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz spisa predmeta vidljivo da je apelantica podnijela zahtjev da joj se u ukupan penzijski staž prizna period od 27. oktobra 1994. godine do 28. januara 1996. godine, kada je bila u radnoj obavezi, prvo u Logističkom centru za pomoć RbiH - KMC-Apoteke Tuzla, a zatim u apoteci „Ibn Sina“ u Tuzli. Dalje je navedeno da je apelantica uz zahtjev dostavila rješenja Opštinskog sekretarijata za odbranu Tuzla broj 03/06-802142 od 9. februara 1994. godine i broj 03/06-850/45 od 16. marta 1995. godine, zatim, uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata broj 07/12-03-380/08 od 10. juna 2008. godine kao dokaz o radnoj obavezi, navodeći da je opštepoznata činjenica da doprinosi za taj period nisu plaćeni i da humanitarne organizacije nisu bile obavezne uplaćivati doprinose, ali da smatra da, i pored toga, navedeni period joj treba priznati u ukupan penzijski staž. Federalni zavod je ocijenio da je, postupajući po navedenom zahtjevu, prvostepeni organ pravilno utvrdio da u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika koja se vodi kod Federalnog zavoda kao nosioca osiguranja navedeni periodi nisu registrovani kao osiguranje, a iz kopije radne knjižice registarski broj 19510, izdate u Tuzli 3. jula 1968. godine, vidi se da navedeni periodi nisu registrovani kao apelantičino zaposlenje. Odredbom člana 1. Zakona o matičnoj evidenciji je propisano da se tim zakonom ustanovljava matična evidencija o osiguranicima i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: matična evidencija), koja sadrži podatke od interesa za Federaciju BiH, neophodne za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, i uređuje koji se podaci unose u matičnu evidenciju, način ustrojavanja i vođenja matične evidencije podnošenja prijava i rokovi za podnošenje prijava za matičnu evidenciju, kao i druga pitanja u vezi sa matičnom evidencijom za zaposlenike. Prema članu 19. navedenog zakona, poslodavac nosiocu osiguranja podnosi prijavu osiguranja za zaposlenike i odjavu osiguranja i prijavu promjene u toku osiguranja za zaposlenike, prijavu podataka o stažu osiguranja, plaći zaposlenika i iznosu uplaćenog doprinosa, prijavu promjene podataka o stažu osiguranja, plaći zaposlenika i iznosu uplaćenog doprinosa. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Federalni zavod je smatrao da je prvostepeni organ pravilno postupio kad navedeni period nije utvrdio kao penzijski staž, a shodno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je propisano da se, prilikom ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku, na osnovu penzijskog staža uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. Imajući u vidu odredbu člana 135. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) i činjenicu da navedeni periodi za koje apelantica smatra da treba da se priznaju u penzijski staž nisu registrovani u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika ni radnoj knjižici, te da se ni iz jednog od prikupljenih dokaza ne može utvrditi da su plaćeni doprinosi po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno da se sporni periodi mogu smatrati radnim odnosom, a bez ispunjenja navedenih uslova sporni period se ne može smatrati penzijskim stažom, Federalni zavod je smatrao da je prvostepeni organ pravilno postupio kad je odbio apelantičin zahtjev da joj se period od 27. oktobra 1994. do 28. januara 1996. godine, te period od 1. decembra do 21. maja 2006. godine prizna u penzijski staž. Federalni zavod je, na kraju, istakao da je odredbom člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnm sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom.
4. Apelantica je protiv Rješenja Federalnog zavoda broj 01/1-110979777 od 9. aprila 2009. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 001563 09 U od 7. oktobra 2009. godine apelantičina tužba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 82. stav 5. propisano da pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos, dok je odredbom člana 83. istog zakona propisano da se u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa vrijeme koje je osiguranik proveo poslije navršene petnaeste godine života u radnom odnosu na radu po osnovu kog je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje, što znači da se u staž osiguranja, odnosno penzijski staž, može priznati i uračunati samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. Kantonalni sud je, dalje, istakao da apelantica na kojoj je bio teret dokazivanja, u smislu člana 135. Zakona o upravnom postupku, nije dokazala da su doprinosi za sporne periode za koje se traži priznavanje staža osiguranja i penzijskog staža bili plaćeni. Iako je apelantica u tužbi navela da je za period od 1. decembra do 21. maja 2006. godine poslodavac platio doprinose i da je uz zahtjev priložila dokaz o uplatama izvršenim od poslodavca, takvih dokaza nema u spisima upravnog predmeta koji su dostavljeni Kantonalnom sudu, dok za period od 27. oktobra 1994. godine do 28. januara 1996. godine apelantica sama u tužbi i tokom upravnog postupka nije tvrdila da su uopšte izvršene uplate doprinosa, pa su, stoga, odluke upravnih organa pravilne i zakonite. Kantonalni sud je, takođe, istakao da se apelantica neosnovano pozvala na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1989/06, AP 2390/06 AP 1330/06 i U 5/00, te AP 311/04, jer se radi o sasvim drugačijim činjeničnim pravnim situacijama od apelantičine. Kantonalni sud je, na kraju, ukazao da, prema odredbi člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, apelantica ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa Zakonom, što znači da apelantica prije zahtjeva za priznavanje staža osiguranja i penzijskog staža u upravnom postupku ima mogućnost utvrditi obavezu na uplatu doprinosa poslodavca u parničnom postupku kod redovnog suda.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantičinih navoda o povredi spomenutih prava se svodi na navode o proizvoljnoj primjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Ističe da je odbijanjem njenog zhatjeva za promjenu podataka registrovanih u Matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika od organa Federalnog zavoda i Kantonalnog suda stavljen pretjeran teret na nju kao građanina-pojedinca u odnosu na javnu vlast. S tim u vezi ističe da, zbog neizvršenja zakonske obaveze poslodavca prema Federalnom zavodu kao nosiocu osiguranja (a koji, takođe, ima zakonsku obavezu da kontroliše obveznika osiguranja i preduzima odgovarajuće zakonske mjere u slučaju neplaćanja doprinosa), građanin ne treba da snosi posljedice neredovnog plaćanja doprinosa pogotovo što je to, pored već postojećih, bilo regulisano i odredbama ratnih propisa. S tim u vezi se i u apelaciji pozvala na odluke Ustavnog suda na koje se pozivala i u tužbi u upravnom sporu. Apelantica, takođe, navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Slijedeći navedeno, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je neosnovano apelantičino pozivanje na navedene odluke Ustavnog suda. Naime, u predmetima br. AP 1989/06, AP 2390/06 AP 1330/06 Ustavni sud je zaključio „da retroaktivna uplata doprinosa ne može utjecati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Prema mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da, zbog neizvršenja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji, također, ima zakonsku obavezu da kontrolira obveznika osiguranja i preduzima odgovarajuće zakonske mjere u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice zbog poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa“. Takođe, u predmetu broj AP 311/04 Ustavni sud je zaključio da je apelant aktivno legitimisan da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog. Dakle, zaključci i pravna shvatanja iz navedenih odluka se ne mogu primijeniti i u konkretnoj pravnoj situciji.
10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u upravnom postupku i upravnom sporu. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
12. Apelantica, takođe, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Proizlazi da apelantica ukazuje na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim što se paušalno pozvala na povredu prava na nediskriminaciju, nije navela osnov diskriminacije, niti bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić