Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4021/09 (S. K.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 103
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4021/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP-4021/09, rješavajući apelaciju Saliha Kulenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Kulenovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002758 09 U od 26. novembra 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1107707165 od 19. februara 2009. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe Mostar broj 01/1-1107707165 od 19. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Kulenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002758 09 U od 26. novembra 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 01/1-1107707165 od 19. februara 2009. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalne administrativne službe Mostar (Kantonalna administrativna služba) broj 01/1-1107707165 od 19. februara 2009. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 30. juna 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 16. jula 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Apelant je 17. juna 2008. godine podnio Kantonalnoj administrativnoj službi zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju na temelju odredaba Uredbe o povoljnijim uvjetima sticanja prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Kantonalna administrativna služba je donijela rješenje broj 01/1-1107707165 od 19. februara 2009. godine kojim je utvrđeno da se apelantu ne priznaje pravo na starosnu penziju. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se apelantu priznaje staž za vrijeme provedeno u Oružanim snagama F BIH i to od 15. aprila 1992. godine do 22. decembra 1995. godine u dvostrukom trajanju, kao i da je uvidom u Matičnu evidenciju aktivnih osiguranika utvrđeno da se apelant nalazi u radnom odnosu. S tim u vezi, Kantonalna administrativna služba je navela da je odredbom člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 29/98 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se prava iz PIO stiču danom ispunjenja uvjeta propisanih u Zakonu o PIO, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja. S obzirom da se apelant na dan 18. juni 2008. godine (dan do kada su se u skladu sa članom 7. stav 3. Uredbe mogla ostvarivati prava po Uredbi) nalazio u radnom odnosu, Kantonalna administrativna služba je njegov zahtjev odbila.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO koji je rješenjem broj 01/1-1107707165 od 19. februara 2009. godine žalbu odbio. U obrazloženju je navedeno da je Fond PIO nakon uvida u spis predmeta, zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada apelantu nije priznao pravo na starosnu penziju jer je tokom postupka utvrđeno da se apelant nalazi u radnom odnosu. S obzirom da je odredbom člana 103. Zakona o PIO propisano da se pravo na penziju u skladu s Uredbom može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, Fond je utvrdio da apelantovoj žalbi nije moglo biti udovoljeno.
5. Protiv rješenja Fonda PIO apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 07 0 U 002758 09 U od 26. novembra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je upravni organ pravilno primijenio Zakon o PIO i Uredbu kada je utvrdio da apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Kantonalni sud je ukazao da je u članu 7. Uredbe propisano da se prava utvrđena Uredbom mogu ostvariti kod Federalnog zavoda PIO u postupku i na način propisan Zakonom o PIO najkasnije do 30. septembra 2007. godine, a za određene kategorije osoba i do 18. juna 2008. godine, shodno odredbi člana 7. stav 3. Uredbe. Ukazano je i da je odredbom člana 103. Zakona o PIO propisano da se prava iz PIO stiču i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih Zakonom o PIO, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti poslije prestanka osiguranja. Kantonalni sud je, na temelju dokaza u spisu, utvrdio da je apelant u zahtjevu za priznavanje prava na starosnu mirovinu naveo da je on univerzitetski profesor i da nije u mogućnosti izvršiti odjavu osiguranja, pa moli da se njegov predmet uzme u razmatranje bez odjave osiguranja. Kantonalni sud je uvidom u apelantovu radnu knjižicu utvrdio da je apelant zasnovao radni odnos u Javnoj ustanovi Univerzitet u Tuzli 1. marta 2004. godine, i da je u vrijeme kada je vođen predmetni postupak još bio u radnom odnosu. Na temelju navedenog Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva bio u radnom odnosu, odnosno da je bio u radnom odnosu i 30. septembra 2007. godine, odnosno 18. juna 2008. godine do kada su se mogla ostvariti prava po Uredbi, odnosno da nije ispunio osnovni uvjet koji je propisan u članu 103. Zakona o PIO, jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio u radnom odnosu iz kojih razloga je Kantonalni sud odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu..
6. Iako apelant nije precizirao za koja Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) smatra da su povrijeđena osporenim odlukama, Ustavni sud iz navoda u apelaciji zaključuje da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni člana 7. stav 3. Uredbe i člana 103. Zakona o PIO. Apelant je naveo da je predmetni zahtjev podnio blagovremeno i to 17. juna 2008. godine, te da se odredba člana 7. stav 3. Uredbe u konkretnom predmetu uopće nije trebala primijeniti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić