Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4034/09 (E. P.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 30
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4034/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4034/09, rješavajući apelaciju Envera Purića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Purića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000815 09 U od 26. novembra 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1141400568 od 6. jula 2009. godine i Kantonalne administrativne služne Zeničko-dobojskog kantona broj 0001141400568-0 od 23. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Purić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 18. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000815 09 U od 26. novembra 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 01/1-1141400568 od 6. jula 2009. godine i Kantonalne administrativne služne Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) broj 0001141400568-0 od 23. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Administrativne službe broj 0001141400568-0 od 23. aprila 2009. godine apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 121,2284 KM počev od 10. oktobra 2007. godine. Određeno je da navedeni iznos penzije apelantu pripada na dan donošenja rješenja, da mu isplata po rješenju pripada od 20. oktobra 2007. godine te da se ranije doneseno rješenje kojim je odlučeno o apelantovom pravu zamjenjuje tim rješenjem.
3. U obrazloženju rješenja Administrativna služba je navela da je postupak za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije pokrenut po apelantovom zahtjevu podnesenom 10. aprila 2008. godine u skladu s odredbama Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Državne zajednice Srbije i Crne Gore o socijalnom osiguranju („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 16/03; u daljnjem tekstu: Sporazum). Tokom postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelant na dan podnošenja zahtjeva imao 56 godina starosti, da je na dan prestanka osiguranja, odnosno dan podnošenja zahtjeva imao 387 mjeseci ukupnog penzijskog staža u Bosni i Hercegovini i 93 mjeseca kod inostranog nosioca osiguranja (radni staž ostvaren u Republici Srbiji), te da je 10. oktobra 2007. godine ispunio uvjete za sticanje prava na starosnu penziju iz člana 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 29/98 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Za obračun penzijskog osnova uzete su osnovice osiguranja od 1971. godine do datuma prestanka osiguranja. Navedeno je da penzijski osnov koji je utvrđen na osnovu osnovica osiguranja iz perioda od 1975. godine do 2006. godine iznosi 200,481205 KM i osigurava apelantu najpovoljniji iznos penzije, dok je prema ukupnom penzijskom stažu, koji do dana prestanka osiguranja iznosi 40 godina, penzija određena u visini 75% penzijskog osnova i iznosi 150,360903 KM mjesečno. Utvrđeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja i izračunat po formuli 150,360903: (387/93)x387 i iznosi 121,2284 KM. Konačno, Administrativna služba je ukazala da je dan od kada apelantu pripada pravo utvrđen na temelju člana 103. stav 1. Zakona o PIO, a dan od kada teče pravo na isplatu određen je na temelju člana 104. stav 1. istog zakona.
4. Rješenjem Fonda PIO broj 01/1-1141400568 od 6. jula 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Administrativne službe. U obrazloženju rješenja Fond PIO je ukazao da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelant na dan prestanka osiguranja ispunio uslove iz člana 30. Zakona o PIO za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja. Navedeno je i da je prvostepeni organ pravilno primijenio odrednu člana 32. u vezi sa članom 45. Zakona o PIO prilikom utvrđivanja penzijskog osnova i visine penzije. Nadalje, Fond PIO je ukazao da je visina penzije apelanta utvrđena u skladu s odredbama člana 19. stav 1. točka 1. Sporazuma kojom je propisano da ako prema pravnim propisima jedne države ugovornice postoji pravo na davanje samo uz primjenu člana 16. Sporazuma, nadležni nosilac osiguranja te države ugovornice određuje davanje na način da prvo obračuna teorijski iznos davanja koji bi pripadao da je ukupan penzijski staž koji se uzima u obračun davanja navršen prema pravnim propisima koje on primjenjuje. Navedeno je da je, na temelju navedene odredbe Sporazuma, Administrativna služba primjenom odredbe člana 32. stav 1. Zakona o PIO prilikom obračuna penzijskog osnova uzela u obzir plaće ostvarene u periodu od 1971. godine do 2006. godine, valorizirala ih u skladu s članom 45. Zakona o PIO, te u skladu s članom 50. istog zakona utvrdila penzijsku osnovicu. Navedena penzijska osnovica je, u smislu člana 19. stav 1. Sporazuma, poslužila kao iznos za obračun davanja koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja koji je pravilno izračunala Administrativna služba. Konačno, Fond PIO je istakao da apelantu, na temelju člana 73. stav 3. Zakona o PIO ne pripada pravo na isplatu najniže penzije, iz razloga što je u navedenoj odredbi pripisano da se osiguranicima koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, ne osigurava isplata najniže i zajamčene penzije.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000815 09 U od 26. novembra 2009. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Fonda PIO. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je izvršivši uvid u spis predmeta utvrdio da su organi uprave pravilno utvrdili apelantovo pravo na srazmjerni dio penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja počev od 10. oktobra 2007. godine, pri čemu je pravilno obrazložen način na koji je penzijski osnov utvrđen, te način na koji je utvrđena penzija u visini 75% penzijskog osnova shodno odredbi člana 50. Zakona o PIO. Ukazano je i da je Fond PIO pravilno primijenio odredbu člana 72. Zakona o PIO kojom je pripisano da se isplata najniže i zajamčene penzije ne osigurava osiguranicima koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, s obzirom da je apelant pravo na penziju ostvario primjenom Sporazuma. Na temelju svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da, s obzirom da je utvrđeno da su organu uprave u konkretnom postupku u svemu postupili u skladu sa zakonom, ne stoje navodi koje je apelant iznio u tužbi.
6. Iako to nije eksplicitno naveo, Ustavni sud iz navoda u apelaciji zaključuje da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je ukazao da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom i pravo na pomoć neukoj stranci iz razloga što mu je „kao neukoj stranci službeno lice predložilo da podnese zahtjev za određivanje srazmjernog dijela penzije, a on je kao neuka stranka prihvatio taj stav, te je oštećen u visini penzije.“ Ukazao je i da mu je nanesena, i da mu se još nanosi materijalna šteta u ostvarivanju njegovog prava iz PIO koja se mjeri većim iznosom penzije za koji je uskraćen. Apelant je naveo da je on kao radnik odradio svoj radni vijek u trajanju od 40 godina, a njegova primanja, odnosno penzija se umanjuje zbog prava na srazmjerni dio iz Republike Srbije koji može ostvariti tek kada navrši 65 godina starosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz apelantovih navoda proizlazi da on, u suštini osporava primjenu odredaba iz Sporazuma i Zakona o PIO kojima je regulirano pravo osiguranika na srazmjerni dio penzije, odnosno način na koji su Kantonalni sud i organi uprave primijenili materijalno pravo. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić