Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2261/11 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 06. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o doprinosima · čl. 1
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 101
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 383
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 168
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2261/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2261/11, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009135 10 Rev od 19. aprila 2011. godine i broj 58 0 P 010445 10 Rev od 21. aprila 2011. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 023217 11 Rsz od 5. maja 2011. godine, broj 58 0 P 013223 09 Gž od 19. maja 2011. godine, broj 58 0 P 010239 10 Gž od 12. maja 2010. godine i broj 58 0 Rs 028122 11 Rsz od 18. maja 2011. godine;
- presuda Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Rs 023217 07 Rs od 10. januara 2011. godine, broj 07 58 P 01323 06 P od 1. juna 2009.
godine, broj 07 58 P 10239 06 P od 28. juna 2010. godine i broj 07 58 Rs 028122 07 Rs od 10. januara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 27. maja do 14. juna 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), i presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2261/11, AP 2279/11, AP 2342/11, AP 2372/11, AP 2443/11 i AP 2448/11, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2261/11. Ukupno je spojeno šest predmeta.
3. Ustavni sud je odlukom broj AP 4158/09 14. aprila 2010. godine donesenom povodom apelacije istog apelanta protiv drugostepene presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 009135 09 Gž od 2. decembra 2009. godine, odbacio apelaciju kao preuranjenu s obzirom da je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom revizijom izjavljenom protiv drugostepene presude. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelanta uputio da nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena, što je apelant i učinio te je podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 009135 10 Rev od 19. aprila 2011. godine navedene u izreci ove odluke.
4. Zaposlenici organa uprave i sudske vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su tužbama parnične postupke pred Općinskim sudom protiv apelanta radi isplate novčanih potraživanja na ime razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa, jubilarnih nagrada, razlike plate za rad noću, na ime rada u vrijeme državnih praznika, te na ime prekovremenog rada i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa, u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Presudama Općinskog suda iz izreke ove odluke apelant je obavezan da tužiteljima na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa isplati iznose precizirane u izrekama osporenih prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
5. Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da je razmatrajući apelantov prigovor neblagovremenosti imao u vidu da su tužitelji tužbenim zahtjevima istakli novčana potraživanja, a da je rok od jedne godine, na koji se poziva apelant vezan za ostvarivanje ostalih prava zaposlenika, ali ne i novčanih, pa se u konkretnim slučajevima nije mogla primijeniti odredba člana 103. Zakona o radu («Službene novine F BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), zbog čega je ovaj prigovor apelanta neosnovan. Razmatrajući prigovor zastarjelosti novčanih potraživanja tužitelja, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 106. ZOR-a, po kojoj zastara novčanih potraživanja, iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te imajući u vidu kad su tužitelji podnijeli tužbe, Općinski sud je istakao da je prigovor zastarjelosti u većini slučajeva neosnovan. Nadalje, Općinski sud je istakao da su Kolektivnim ugovorom regulirana, između ostalog, prava i obaveze službenika kantonalnih organa uprave, pa se odredbe tog ugovora primjenjuju i na službenike i namještenike organa službi i tijela iz člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), kao i na druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog ili identičnih zakona kantona, pa su neosnovani navodi apelanta da se na tužitelje ne mogu primijeniti odredbe navedenog Kolektivnog ugovora. Naime, iz odredbe člana 22. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK («Službene novine HNK» broj 8/99; u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o radnim odnosima i plaćama), kojim su određeni koeficijenti za plaću, proizlazi da su svi zaposleni u organima uprave, bez obzira na stručnu spremu i poslove koje obavljaju, svrstani u kategoriju službenika, a odredbom člana 33. stav 4. navedenog zakona je propisano da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na pripadnike kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova.
6. Također, Općinski sud nije prihvatio osnovanim prigovor apelanta da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari jer Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) nije potpisnik ovog ugovora. Naime, Općinski sud je utvrdio da su Kolektivni ugovor zaključili 11. aprila 2000. godine, Vlada Federacije BiH ispred poslodavaca i Samostalni sindikat, kao predstavnik službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga ovog ugovora, između ostalih, dala je i Vlada HNK po Odluci broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine. Uvidom u Odluku Vlade HNK broj 01- 460/98 od 25. septembra 1998. godine, Općinski sud je konstatirao da je iz Odluke vidljivo da je predsjednik Vlade donio Odluku na osnovu člana 10. Zakona o Vladi HNK da se prihvata prijedlog posebnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH kao i da se ovlašćuje predsjednik Vlade HNK da sa Samostalnim sindikatom radnika državnih organa u Federaciji BiH zaključi Posebni kolektivni ugovor za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH. Pored toga, Općinski sud je naveo da je uvidom u fotokopiju Kolektivnog ugovora vidljivo da je navedeni ugovor, na stranici 12, potpisan od strane tadašnjeg ministra pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u ime Vlade HNK, kao ovlaštenog predstavnika HNK i da je stavljen pečat Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a pored potpisa i pečata upisan je broj 03-34-115/00 i datum 19. maj 2000. godine. Nadalje, prema utvrđenju Općinskog suda, u preambuli navedenog ugovora navedeno je da se zaključuje uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade HNK na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, uz navođenje odluke broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, što ukazuje da je Vlada HNK dala saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, te prema tome taj Kolektivni ugovor obavezuje Vladu HNK kao poslodavca. Osim toga, navedeno je da je Vlada HNK Odlukom broj 01-1-02-1531/09 od 10. augusta 2009. godine dala suglasnost na Nacrt Anexa Kolektivnog ugovora, iz čega, također, proizilazi da je potpisan osnovni ugovor, jer su pomenuti Anex potpisivale samo one strane koje su potpisale i osnovni ugovor.
7. Općinski sud je konstatirao da, u pravcu osporavanja potpisa Kolektivnog ugovora, apelant sudovima nije pružio niti jedan dokaz da je potpis stavljen od strane neovlaštene osobe apelanta kao i da je izvršena zloupotreba pečata apelanta. U vezi s tim, Općinski sud je naglasio da ukoliko bi se prihvatilo da je Kolektivni ugovor potpisan od strane neovlaštenog lica i da nije snabdjeven valjanim pečatom, apelant odnosno njegov ovlašteni organ bio je dužan da preduzme određene mjere u smislu utvrđivanja odgovornosti tog lica, što ne bi moglo ići na štetu zaposlenika čija su prava zagarantovana odredbama tog Kolektivnog ugovora. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da sama činjenica da Odluka Vlade HNK kojom se dalo ovlaštenje Ministarstvu, odnosno tadašnjem ministru pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, da potpiše Kolektivni ugovor, nije objavljena u Službenim novinama HNK nije od uticaja na njegovu primjenu, a ukoliko je takav navod tačan onda se radi o propustu apelanta što također ne može ići na štetu tužiteljima. Najzad, Općinski sud je istakao da prema stavu iz presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002495 08 P od 16. aprila 2009. godine, koji se može analogno primijeniti i u ovom slučaju, nebitno je da li je Kolektivni ugovor potpisao predstavnik Vlade HNK-a kod činjenice da je navedeni ugovor potpisala Vlada Federacije BiH ispred poslodavaca sa Samostalnim sindikatom kao predstavnikom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, te se Kolektivni ugovor odnosi na poslodavce i zaposlenike u oblasti uprave i sudske vlasti na području Federacije BiH i ima se neposredno primijeniti kod ostvarivanja prava tužitelja iz radnog odnosa.
8. Nadalje, Općinski sud je ocijenio neosnovanim stav apelanta da se tužitelji neosnovano pozivaju na odredbe Kolektivnog ugovora jer se na prava tužitelja iz radnog odnosa u utuženom periodu trebaju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije BiH («Službene novine F BiH» broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora te naveo da su, shodno navedenoj odredbi, samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u samostalni savez sindikata Bosne i Hercegovine, trebali u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora zaključiti kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, pa kako taj ugovor nije zaključen, prema citiranoj odredbi na službenike organa uprave i sudske vlasti ima se primijeniti Kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine. Također je ukazao da je odredbom člana 44. Općeg kolektivnog ugovora propisano da su se ugovarači sporazumjeli da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije BiH i privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH. U skladu sa navedenim, Općinski sud je zaključio da se ugovarači nisu sporazumjeli da zaključivanjem Općeg kolektivnog ugovora prestaje da važi Kolektivni ugovor. Nadalje, Općinski sud je istakao da nije osnovan prigovor apelanta o prestanku važenja Kolektivnog ugovora s obzirom da je odredbom člana 72. Kolektivnog ugovora taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a članom 113. Zakona o radu je propisano da se granski kolektivni ugovor može zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme, a ako nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, primjenjivat će se Kolektivni ugovor sve do zaključenja novog Granskog kolektivnog ugovora.
9. Općinski sud je naveo da apelant osporava primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, a istovremeno čini nespornim da se Vlada HNK u svojim propisima i odlukama pozivala na primjenu osporenog Kolektivnog ugovora, te čini nespornim i isplate po navedenom Kolektivnom ugovoru i onim zaposlenicima koji i nisu podnijeli tužbe, iako je ništa nije obavezivalo na isplate po navedenom propisu. Stoga, uz nespornu činjenicu da je Vlada HNK donijela propise i odluke kojima se direktno poziva na primjenu osporavanog Kolektivnog ugovora i da je vršila isplate po navedenom ugovoru, po ocjeni Općinskog suda, sve i da nije potpisala Kolektivni ugovor, odnosno da tadašnji ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave nije imao valjana ovlaštenja, a što nije dokazala, ukazuje da je navedenom Kolektivnom ugovoru pristupila (član 115. ZOR-a). Općinski sud je mišljenja da to što je apelant vršio isplate po Kolektivnom ugovoru pojedinim zaposlenicima u skladu sa svojim mogućnostima, ne oslobađa ga obaveze poštivanja Kolektivnog ugovora prema svim zaposlenima jer je u protivnom imao mogućnost otkaza njegove primjene po propisanoj proceduri u skladu sa članom 120. ZOR-a. Neprihvatljiv je prigovor apelanta, prema stavu Općinskog suda, da je u svojim aktima primjenjivao odredbe Kolektivnog ugovora da bi izbjegao nepotrebna troškove parničenja zbog postojanja izgrađene sudske prakse kroz brojne pravosnažne odluke o obavezi primjene navedenog Kolektivnog ugovora.
10. Pored toga, Općinski sud je naveo da je članom 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji se primjenjivao i kao kantonalni propis, kao i članom 29. stav 2. Kantonalnog zakona o radnim odnosima i plaćama koji je prestao važiti u decembru 2005.godine, propisano da će se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni navedenim zakonima primjenjivati opći propisi o radu, dakle ZOR i Kolektivni ugovor, te da su zato neosnovani navodi apelanta da se Kolektivni ugovor ne može neposredno primjenjivati, temeljem navedenih odredbi. Prema stavu Općinskog suda, shodno odredbama člana 27. stav 2. Kantonalnog zakona o radnim odnosima i plaćama i člana 162. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama, ne bi se odlukama vlade ti iznosi smjeli smanjivati, kao što je u konkretnim slučajevima učinjeno odlukom Vlade HNK. Nadalje, Općinski sud je konstatirao da su kolektivni ugovori izvor prava u našem pravnom sistemu kako to proizlazi iz člana 111. ZOR-a, jer oni u odnosu na individualne ugovore djeluju kao zakon odnosno pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu odnosno prilikom zasnivanja radnog odnosa. Uzimajući u obzir normativnost kolektivnih ugovora Općinski sud smatra da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru pa iz njega može crpiti sva prava koja su mu po osnovu rada ili u vezi sa radom kao minimum osigurana što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti ni uskratiti. Također, Općinski sud je konstatirao da je Odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pr.1664/05 od 2. oktobra 2006. godine poništena Odluka tužene Federacije BiH, kao poslodavca, broj 298/05 od 16. juna 2005. godine o otkazu Kolektivnog ugovora koja je objavljena u Službenim novinama F BiH broj 39/05 od 6. jula 2005. godine. Naime, navedeni ugovor se nije mogao jednostrano staviti van snage nego se jedino mogao raskinuti u propisanoj proceduri.
11. Općinski sud je mišljenja da pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine nije adekvatno za navedenu pravnu situaciju, jer su u ovom slučaju tužitelji shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) dokazali da je Kolektivni ugovor u primjeni od strane Vlade HNK, a apelant shodno istim odredbama ZPP-a nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao svoje navode, za razliku od pravne situacije u navedenom predmetu AP 1314/06, gdje je Ustavni sud zaključio da apelanti, koji su bili zaposlenici Bosansko-podrinjskog kantona Goražde u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog poslodavca spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg su apelanti izvodili osnovu za traženu naknadu za topli obrok, regres i troškove prijevoza.
12. Općinski sudovi su naveli da je neosnovan prigovor apelanta u pogledu naknada po osnovu povećanja plaće, koje je sud dosudio tužiteljima na ime rada za vrijeme državnih praznika, na ime rada noću, na ime prekovremenog rada, na ime rezultata rada, jer su svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora, Zakona o državnoj službi Federacije BiH, te Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH. Nadalje, Općinski sud je istakao da je udovoljio tužbenim zahtjevima tužitelja, vezanim za isplatu doprinosa iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, primjenom člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine F BiH» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) kojim je propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom, te stava izraženog u odluci Ustavnog suda AP 311/04 («Službeni glasnik BiH» broj 60/05), kao i primjenom člana 1. Zakona o doprinosima («Službene novine F BiH» br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08) kojim su propisani kao obavezni doprinosi penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti, te člana 11. navedenog Zakona kojim je propisano da obračun i uplatu doprinosa za obaveznike doprinosa vrši isplatilac plata i drugih ličnih primanja i to na plate, naknade plata i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, da se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan njihove isplate i člana 11.b) istog Zakona kojim je propisano da poslodavac-isplatilac plata i drugih ličnih primanja doprinose na platu i iz plata usmjerava odgovarajućem korisniku. Najzad, odluku o isplati zakonskih zateznih kamata Općinski sud je donio u skladu sa odredbama čl. 279. stav 3. i 372. Zakona o obligacionim odnosima pošto se radi o povremenim potraživanjima, a na povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, dok je troškove postupaka priznao tužiteljima u skladu sa čl. 383., 386. i 387. ZPP-a, a sve prema Advokatskoj tarifi, cijeneći ograničenje propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 18/05).
13. Presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, odbijene su žalbe apelanta kao neosnovane i potvrđene prvostepene presude, dok su pojedinim presudama Kantonalnog suda žalbe tužitelja odnosno apelanta, u pogledu troškova postupka, visine naknade na ime regresa, toplog obroka i naknade za prekovremeni rad, usvojene djelimično i prvostepene presude preinačene u tim dijelovima.
14. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da su neosnovane žalbe apelanta da prvostepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo tj. odredbe Kolektivnog ugovora i dosudili tužiteljima sporne naknade na osnovu provedenog vještačenja, pri tome dajući valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Također, Kantonalni sud je, pozivajući se na odluku Vlade HNK broj 01-460/98 i druge dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudovima u pogledu potpisivanja Kolektivnog ugovora, naveo da apelant neosnovano tvrdi da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer ga nije potpisala Vlada HNK. Kantonalni sud je istakao da su kolektivni ugovori izvori prava u našem pravnom sistemu, i djeluju kao zakon kojim se štiti minimum prava zaposlenih ispod kojeg se ne može ići. Na koncu, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi apelanta u pogledu procedure potpisivanja Kolektivnog ugovora ne mogu uticati na prava tužitelja, a i ukoliko su tačni, apelant bi trebao da snosi odgovornost za svoje eventualne propuste, a nikako tužitelji.
15. Vrhovni sud je presudama navedenim u izreci ove odluke odbio revizije apelanta kao neosnovane istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primijenili materijalno pravo, tj, odredbe Kolektivnog ugovora kada su apelanta obavezali da tužiteljima isplati naknade iz radnog odnosa, jer Kolektivni ugovor tužiteljima garantira minimum prava. Vrhovni sud je istakao da su, na osnovu utvrđenja da je sporni Kolektivni ugovor zaključen između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Sindikata, da je na Kolektivnom ugovoru za Vladu HNK stavljen pečat i potpis Ministarstva pravosuđa, da je Vlada HNK odlukom broj 01-1-02-1531/09 od 10. augusta 2009. godine dala saglasnost na Anex Kolektivnog ugovora, prvostepeni i drugostepeni sudovi pravilno zaključili da je Vlada HNK potpisnik Kolektivnog ugovora, odnosno da je, u krajnjem slučaju, pristupila Kolektivnom ugovoru čiju primjenu osporava. Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, budući da iz njegovih prelaznih i završnih odredaba ne proizilazi da njegovim stupanjem na snagu prestaju da važe postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora.
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su osporene presude prije svega rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava i odredaba ZPP-a. Apelant ističe da ostaje kod stajališta iznesenog pred redovnim sudovima da Kolektivni ugovor ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice za tužitelje i da se navedeni Kolektivni ugovor ne može primijeniti u navedenim pravnim stvarima, te da navedenom Kolektivnom ugovoru Vlada HNK nije pristupila naknadno niti je dala saglasnost na tekst ugovora prije potpisivanja Kolektivnog ugovora. Apelant je mišljenja da zaključak sudova da je apelant potpisnik Kolektivnog ugovora ukazuje da su sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO-a koje se tiču zastupanja prilikom zasnivanja obligacija. Nadalje, apelant navodi da se u konkretnom slučaju na potraživanja tužitelja ne može primijeniti Kolektivni ugovor i zbog toga što je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor nakon čega prestaju da važe svi raniji kolektivni ugovori. Također, apelant je u pojedinim apelacijama naveo da se u konkretnom slučaju pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao primijeniti i Zakon o policijskim službenicima koji, pored ostalog, reguliše prava tužitelja na sporne naknade. Na kraju, apelant je istakao da su sudovi neosnovano odbili prigovor zastare potraživanja i prigovor neblagovremenosti tužbi, te prekršili odredbe ZPP-a, Zakona o advokaturi i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi, dosudivši previsoko troškove postupka u odnosu na propisanu tarifu i uspjeh u parnici.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Apelant u konkretnom slučaju, u prvom redu, osporava zaključke sudova da je Vlada HNK potpisala Kolektivni ugovor. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 3581/10 (vidi odluka Ustavnog suda broj AP 3581/10 od 18. septembra 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se moraju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, imajući u vidu između ostalog identične navode apelanta u pogledu zakonitosti procedure potpisivanje Kolektivnog ugovora kao u konkretnim predmetima, zaključio: da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati.
21. U odnosu na apelantove navode koji se tiču primjene prava, odnosno načina na koji su redovni sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa u kontekstu primjene odredbi Kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000 godine, a nakon zaključenja novog Općeg kolektivnog ugovora, Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. septembra 2005. godine kao povoljnijeg propisa za zaposlenike imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. septembra 2005. godine. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu ovakvih apelacionih navoda poziva na obrazloženje iz navedene odluke broj AP 3417/08.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić