Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3732/09 (M. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3732/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3732/09, rješavajući apelaciju Milojka Krčmara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milojka Krčmara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-174/05 od 26. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-723/04 od 10. februara 2005.

godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1009/04 od 25. juna 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 27/1-372-1036/99 od 23.

februara 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milojko Krčmar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Ranko Ćajić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tesktu: Vrhovni sud) broj Už-174/05 od 26. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-723/04 od 10. februara 2005. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1009/04 od 25. juna 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 27/1-372-1036/99 od 23. februara 2004. godine.

2. Rješenjem Uprave broj 27/1-372-1036/99 od 23. februara 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Ulici Omera Stupca broj 15 (raniji naziv: Zadrugina broj 13) u Sarajevu.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant 5. maja 1999. godine obratio ovom organu zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana, navodeći da je nosilac stanarskog prava na njemu i da se želi vratiti u njega. Rješavajući po predmetnom zahtjevu, Uprava je donijela Rješenje broj 27/1-372-1036/99 od 16. avgusta 2002. godine kojim je potvrđeno stanarsko pravo apelantu na predmetnom stanu i dozvoljeno vraćanje u njegov posjed, ali je Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4508/02 od 7. marta 2003. godine uvažena žalba Omera Džemića i poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen Upravi na ponovni postupak. Slijedeći upute drugostepenog organa, Uprava je u ponovnom postupku konstatovala da je apelant, na osnovu zaključenog Ugovora o zamjeni stanova broj 31-60-4251/86 od 31. avgusta 1989. godine sa Slavkom Lončarom, zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj MB/05-7-407/89 od 27. decembra 1989. godine, ali da nije otpočeo da ga faktički koristi, što je jedan od uslova za stjecanje stanarskog prava. Do ovakvog zaključka Uprava je došla na osnovu sljedećih dokaza: Uvjerenja MUP-a PU Centar broj 06/3-136.1-537/2002 od 7. februara 2002. godine o prijavi prebivališta, prema kojem apelant nema prijavu u PU Centar, Obavijesti Općine Novo Sarajevo broj 06-13-290/03 od 4. aprila 2003. godine da se apelant nalazi u evidenciji općeg biračkog spiska iz 1992. godine na adresi Bratstva jedinstva broj 31, podataka Federalnog zavoda za statistiku broj 04-32.9-428/03 od 28. marta 2003. godine sa izvodom iz baze podataka da je apelant prilikom provođenja popisa stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine popisan u Općini Novo Sarajevo na adresi Bratstva jedinstva broj 31 u Sarajevu, molbe Samoupravnoj interesnoj zajednici stanovanja grada Sarajeva od 13. decembra 1993. godine apelanta i Slavka Lončara u kojoj mole da se izvrši zamjena knjižica za plaćanje prema ranije izdatim rješenjima, tj. Slavka Lončara na stan u Zadruginoj ulici broj 13 u Sarajevu, a apelant na stan u Ulici bratstva jedinstva broj 31 u Sarajevu, jer nije došlo do faktičke zamjene stanova, izvoda iz matične knjige umrlih za Slavka Lončara broj 1595 od 9. marta 2000. godine u kojem je navedeno da je imenovani umro 31. avgusta 1994. godine i da mu je prebivalište na adresi Zadrugina broj 13, apelantove izjave od 4. maja 1994. godine date „Energoinvest holdingu“ d.d. Sarajevo u kojoj navodi da stan na adresi Bratstva jedinstva broj 31 čiji je korisnik vraća „Energoinvestu“ prije odlaska u inostranstvo – Australiju, Potvrde Mjesne zajednice „Crni vrh i Gorica“ broj 23/02 od 13. februara 2002. godine, te provjerom u evidenciji ovog organa na osnovu koje je utvrđeno da predmetni stan nije proglašen napuštenim. S obzirom na to da iz utvrđenog činjeničnog stanja proističe da, prilikom zamjene stanova između apelanta i Slavka Lončara, nije došlo do apelantovog useljenja u predmetni stan na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova, zaključeno je da, u smislu odredbe člana 32. stav 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), nije ni stečeno stanarsko pravo, pa prema tome apelant i nije lice koje, u smislu odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01), ima pravo na povrat u posjed predmetnog stana.

4. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1009/04 od 25. juna 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Uprave od 23. februara 2004. godine.

5. U obrazloženju je drugostepeni upravni organ naveo da smatra da je prvostepeni organ, u postupku koji je prethodio donošenju ožalbenog rješenja, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio zakon, odnosno da je obrazloženje ožalbenog rješenja argumentovano odgovarajućom dokumentacijom u spisu predmeta zbog čega je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu, te se Ministarstvo, u skladu sa članom 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), pozvalo na njega. Također je navedeno da predmetni stan, u smislu navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepenog organa, nije predstavljao apelantov dom u smislu odredbe člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja u smislu odredbe člana 237. stav 1. ZUP-a.

6. Presudom Kantonalnog suda broj U-723/04 od 10. februara 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 25. juna 2004. godine.

7. U obrazloženju presude je navedeno da sud ocjenjuje da su i osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te ih kao takve u cijelosti prihvata, a i razloge obrazloženja tih akata. Dalje je navedeno da, s obzirom na ove podatke i utvrđenje upravnog spisa, te odredbe člana 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99), odnosno člana 32. st. 5. i 6. ZSO prema kojima ugovor o zamjeni stana za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo, a stanarsko pravo prilikom zamjene stanova stiče se danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova, nedvojbeno proizlazi da apelant nikada nije otpočeo da faktički koristi predmetni stan, da nije lice koje prema odredbi člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ima pravo da mu se vrati u posjed predmetni stan, a kako to pravilno zaključuju prvostepeni organ i tuženi. Također je istaknuto da je apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed razmatran i sa aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana, te je on neosnovan. Na kraju je navedeno da je očigledno da iz činjenica proizlazi da je apelantov „dom“ 30. aprila 1991. godine bio stan u Ulici bratstva jedinstva broj 31 u Sarajevu, a ne predmetni stan, pa je stoga i odlučeno kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 38. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ br. 3/98 i 8/00, u daljnjem tekstu: ZUS).

8. Presudom Vrhovnog suda broj Už-174/05 od 26. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda od 10. februara 2005. godine.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno zaključuje da apelant nije mogao steći status nosica stanarskog prava na predmetnom stanu zbog toga što se nikad nije uselio u njega. Pozivajući se na odredbe člana 11. ZSO, koji je preuzet kao federalni zakon Zakonom o preuzimanju ZSO i kojima je propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a što podrazumijeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta davaoca stana, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na to da se apelant u predmetni stan nije uselio, on nije ni stekao status nosioca stanarskog pravo na njemu, pa mu, primjenom odredbe člana 4. stav 1. ZSO, i ne pripada pravo na vraćanje navedenog stana u posjed, imajući u vidu da nije nikada bio u njegovom posjedu. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, pravilno odbijen apelantov zahtjev, pogotovo što se predmetni stan ni prema međunarodnim standardima o ljudskim pravima i osnovnim slobodama predviđenim u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima ne može smatrati apelantovim „domom“. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant posjedovao akt-ugovor o zamjeni stanova koji predstavlja osnov za stjecanje stanarskog prava, ali kako nikada nije to ostvario, tj. uselio se u predmetni stan, to nije ni stekao status nosioca stanarskog prava na njemu, niti je bio u njegovom posjedu, te se predmetni stan ne može smatrati njegovim „domom“ u smislu međunarodnih standarda o izbjeglicama i raseljenim licima. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 43. stav 2. ZUS-a.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da nije tačan zaključak upravnih organa i sudova da on nije koristio predmetni stan i da se u njega nije nikad uselio, navodeći da se, nakon zaključenja ugovora o zamjeni stanova, u predmetni stan uselio i koristio ga sa članovima svoga porodičnog domaćinstva radi zadovoljavanja stambenih potreba, čime je stekao stanarsko pravo na njemu kao svom jedinom domu. U tom smislu, apelant je istakao da su osporene odluke nezakonite, pa je predložio Ustavnom sudu da ih ukine i naloži Upravi da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni stan.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje, imovinu i dom zbog toga što su upravni organi i sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo u predmetnoj upravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na poštivanje prava na „dom“ i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio prvostepenu presudu Kantonalnog suda, kojom su potvrđene nižestepene odluke upravnih organa, navodeći da se apelant nije nikada uselio u predmetni stan, odnosno bio u njegovom faktičkom posjedu, i da stoga nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu sa odredbama ZSO, te da mu, slijedom toga, ne pripada povrat u posjed stana u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i da stan ne predstavlja njegov „dom“ u smislu relevantnih odredbi Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, na poštivanje prava na „dom“ ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, na poštivanje prava na „dom“ i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, na poštivanje prava na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić