Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/10 (E. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-380/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 380/10, rješavajući apelaciju Emina Bećirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emina Bećirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001281 od 5. novembra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001821 od 2. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emin Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kuga, kojeg zastupa Sead Manović advokat iz Tuzle, podnio je 27. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001281 od 5. novembra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001821 od 2. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-000 696 od 19. oktobra 2007. godine obavezan je Rudnik «Kreka» d.o.o. u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati mjesečne iznose pobliže navedene u dispozitivu presude te da mu počev od 1. marta 2007. godine do drugačije odluke suda plaća na ime rente mjesečno po 178,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i da nadoknadi troškovima postupka u iznosu od 1.751,59 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da je apelant uposlenik tuženog, da je 22. jula 1989. godine došlo do povrede na radu apelanta, da je utvrđeno napredovanje apelanta na poslu i da bi, da nije bilo povređivanja, bio raspoređen na poslove kopača na dobijanju uglja. Također nije sporno da je apelant zbog povrede na radu 1989. godine, kasnije raspoređen na druge poslove i da je ostvarivao pravo na razliku plaće koju ostvaruje na drugom poslu do plaće kopača na dobijanju uglja što je utvrđeno iz pravosnažne presude tog suda broj P-1655/04. Osim toga, kako navodi sud, nije sporno da je apelantu pravosnažnim rješenjem Federalnog zavoda za Penzijsko invalidskog Osiguranja-Kantonalno administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PiO) od 26. januara 2006. godine kao invalidu II kategorije invalidnosti priznato pravo na raspoređivanje-pravo zaposlenja na drugom odgovarajućem poslu a uzrok invalidnosti je bolest.

4. Među strankama je sporno, kako dalje navodi sud, da li je povreda na radu od 1989. godine u uzročno posljedičnoj vezi sa bolešću zbog koje je apelant u januaru 2006. godine proglašen invalidom II kategorije invalidnosti i da li mu pripada naknada plaće kao šteta između naknade plaće za vrijeme čekanja rasporeda do visine plaće na poslovima na kojima je radio kada je utvrđena invalidnost. Na okolnost uzročno posljedične veze proveden je dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada koji je u svom nalazu zaključio da očigledno invalidska komisija Zavoda PiO nije vodila računa o povredi na radu i uzročno posljedičnoj vezi povrede na radu i nastale bolesti odnosno posljedica i oboljenja apelanta te da je povreda na radu prema dokumentaciji koja je u direktnoj vezi sa bolešću koja je bila kod apelanta osnov za utvrđivanje invalidnosti II kategorije. Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka kao stručan i kvalifikovan te zaključio da je posljedica zdravstvenog stanja apelanta povreda na radu od 1989. godine pa u skladu sa članom 174. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu ZOO) našao odgovornost tuženog za štetu. Općinski sud je u cijelosti prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete zbog povrede na radu po članu 154, 185, 189, i 190 ZOO te utvrdio i pravo na rentu po članu 188. stav 2 ZOO. Visina štete predstavlja razliku primanja apelanta (ukupna primanja za svaki mjesec pojedinačno prema dopisu tuženog od 16. aprila 2007. godine) i primanja kopača na komori-uporednih radnika po dopisu tuženog od 14. septembra 2007. godine dok je visina rente dosuđena u iznosu od 178,42 KM a kako je apelant opredijelio zahtjev u smislu prosječne razlike štete za posljednjih 12 mjeseci.

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-07-001821 od 2. jula 2008. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta, kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prije svega istakao da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja te s tim u vezi pravilne primjene materijalnog prava održao raspravu 4. juna 2008. godine i ponovo izveo već izveden dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke. Kantonalni sud je istakao da je prema podacima spisa utvrđeno da je apelant doživio nesreću na poslu 22. jula 1989. godine, da je u trenutku povređivanja obavljao poslove radnika na dopremi materijala, da je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno napredovanje apelanta na poslu tj. da bi da nije doživio nesreću bio raspoređen na poslove kopača na dobijanju uglja te da je raspoređivan na druge poslove, s tim što je ostvario pravo na isplatu razlike plaće koju ostvaruje na drugom poslu i plaće kopača na dobijanju uglja.

7. Kantonalni sud je dalje naveo da je rješenjem Federalnog zavoda PiO od 26. januara 2006. godine, apelantu na osnovu nalaza ocjene i mišljenje Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti od 27. decembra 2005. godine, utvrđeno da počev od tog datuma postoji promijenjena radna sposobnost (invalid II kategorije) a da je uzrok invalidnosti bolest. Osim toga navedenim upravni rješenjem je utvrđeno da apelant ima pravo na raspoređivanje-pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje rad u jami tj. teško fizičko naprezanje kao i pravo na odgovarajuću naknadu plaće počev od 27. decembra 2005. godine. Na osnovu navedenog rješenja Federalnog zavoda PiO tuženi je na osnovu odredbe čl. 75, 76, 77 i 79 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH», br. 29/98, 49/00 i 32/01, u daljnjem tekstu Zakon o PiO) i odredbe čl. 41-46 Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika, donio rješenja kojim je utvrdio osnovicu za obračun novčane naknade za vrijeme čekanja na raspored ili zapošljavanje na drugom odgovarajućem poslu za 2005. godinu (385,00 KM) i za 2006. godinu ( 424,68 KM).

8. U situaciji kada je apelant zbog bolesti proglašen invalidom II kategorije (na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa donesenog u upravnom postupku) i kada je tuženi donio rješenja o utvrđivanju osnovice za obračun naknade za vrijeme čekanja na raspored ili zapošljavanje na drugom odgovarajućem poslu, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na traženu isplatu naknade štete zbog izgubljene zarade a koja se sastoji u razlici primanja apelanta i primanja kopača na komori kao uporednog radnika. Naime, apelant je tražio isplatu novčane razlike između plaće radnog mjesta kopača na komori na koje radno mjesto bi bio raspoređen po redovnom toku stvari da nije doživio nesreću na poslu 1989. godine i njegovih ukupnih primanja i to počev od maja 2005. godine zaključno sa februarom 2007. godine te da mu se ustanovi renta od 1. marta 2007. godine, a svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 174. ZOO. Međutim, kako je apelant pravosnažnim rješenjem u upravnom postupku, zbog bolesti proglašen invalidom II kategorije invalidnosti, to je tuženi dokazao da opasna djelatnost kojom se bavi nije bila uzrok invalidnosti već da je to bolest (član 173. ZOO) te da apelant zbog bolest (a ne nesreće na poslu) nije u mogućnosti da radi u jami i da obavlja poslove koji zahtijevaju teško fizičko naprezanje. Tuženi je dokazao da nije odgovoran za nastalu štetu apelantu ni po osnovu krivice ni po osnovu objektivne odgovornosti, te su osnovani žalbeni navodi da «vještak medicinske struke» kao pojedinac ne može osporiti pravosnažno rješenje Federalnog zavoda PiO koje je doneseno nakon provedenog postupka od strane Stručnog tima koji se sastoji od stručnjaka iz raznih oblasti medicinske struke. Kantonalni sud je na kraju istakao da je apelant imao mogućnost da protiv navedenog rješenja izjavi žalbu i vodi upravni spor, te da na takav način osporava mišljenje i zaključak stručnog tima Federalnog zavoda o razlozima invalidnosti, a ne da u predmetnoj parnici istrajava na provođenju vještačenja po vještaku medicinske struke, koji nije ovlašten da mijenja pravosnažno upravno rješenje u pogledu uzroka invalidnosti.

9. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001281 od 5. novembra 2009. godine. reviziju odbio.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da obzirom na činjenicu koja je utvrđena a koja nije ni sporna, da je pravosnažnim rješenjem u upravnom postupku od strane nadležnog organa utvrđeno da je apelant invalid II kategorije zbog bolesti (ne zbog povrede na poslu) te kod utvrđene činjenice da je na osnovu tog rješenja ostvario svoja prava koja mu po Zakonu o PiO pripadaju, tužbeni zahtjev apelanta kako ga je postavio je neosnovan. Naime, odredbom člana 75. Zakona o PiO je propisano da osiguranik koji je proglašen invalidom II kategorije ima pravo na plaću od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja i zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju. Kako je apelant ostvario prava u smislu navedene odredbe, a prava iz tužbenog zahtjeva mu ne pripadaju zbog činjenice što invalidnost kod apelanta nije utvrđena zbog povrede na poslu već zbog bolesti Vrhovni sud revizijske prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

11. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da Kantonalni sud nije savjesno i brižljivo u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73705 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP) cijenio nalaz vještaka medicine rada navodeći da «vještak pojedinac nije ovlašten da mijenja pravosnažno upravno rješenje u pogledu invalidnosti». Smatra da to što mu je zbog bolesti utvrđena invalidnost nije razlog da ne može putem vještačenja dokazivati uzročnu vezu između bolesti i povrede na radu a što je u prvostepenom postupku i dokazao. Napominje da je «čest uzrok povrede na radu psihička bolest kao npr. epilepsija, anksioznost pa svi koji su pretrpjeli takve posljedice bivaju proglašeni invalidima zbog bolesti što im ne uskraćuje pravo da ostvaruju pravo na naknadu štete».

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka (revizija) a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovan.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić