Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2175/09 (Z. S.)
Odluka donesena 31. 01. 2013.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Miješanje u imovinu
- Ugovor o poklonu
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 24
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o notarima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2175/09
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2175/09, rješavajući apelaciju Zorana Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Stankovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001201 11 Uvp od 21. septembra 2011. godine,
- Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001201 08 U od 1. juna 2009. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija KEBO&GUZIN iz Mostara podnio je 9. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001201 08 U od 1. juna 2009. godine. Apelant je 6. januara 2012. godine dopunio apelaciju osporivši Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 001201 11 Uvp od 21. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, te Federalnog ministarstva finansija, zatraženo je 28. i 29. decembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 8. januara 2010. godine, a Federalno ministarstvo finansija 14. januara 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. februara 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Kantonalni porezni ured Mostar, Komisija za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Komisija za rješavanje žalbi) je Rješenjem broj 10-7-05-15-86-6/07 od 10. septembra 2007. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za razrez poreza nekretnina na stanu u Mostaru, bliže označenom u izreci rješenja, po Ugovoru o poklonu broj 02-06-146 od 11. juna 2002. godine, zaključenom između apelantovog oca I.S. kao poklonodavca i njega kao poklonoprimca. U obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 14. stav 2. Zakona o porezu na promet nekretnina („Službene novine HNK“ broj 8/00) propisano da se svi ugovori kojim se vrši promet nepokretnosti moraju prije prijavljivanja za razrez poreza na promet nekretnina ovjeriti kod nadležnog suda u općini gdje se nekretnina nalazi. U konkretnom slučaju stan se nalazi na području Grada Mostara, pa je organ nadležan za ovjeru ugovora o poklonu Općinski sud u Mostaru. S obzirom da je ugovor o poklonu ovjeren pečatom Ambasade Bosne i Hercegovine u Štokholmu, Švedska, zaključeno je da ugovor o poklonu nije ovjeren u skladu s citiranom zakonskom odredbom prije podnošenja zahtjeva za razrez poreza na promet nekretnina, zbog čega se nije mogao izvršiti ni razrez poreza.
7. Federalno ministarstvo finansija je Rješenjem broj 07-15-1184/07 od 25. januara 2008. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu na rješenje Komisije za rješavanje žalbi. U obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 1. Zakona o porezu na promet nekretnina HNK („Službene novine HNK“ br. 8/00 i 5/04) propisano da se ovim zakonom reguliše oblast oporezivanja prometa nekretnina na teritoriji HNK, a članom 14. da se svi ugovori kojim se vrši promet nekretnina moraju prije prijavljivanja za razrez poreza na promet nekretninama ovjeriti kod nadležnog suda u općini gdje se nekretnina nalazi. Na temelju uvida u spis je utvrđeno da je apelantov zahtjev za razrez poreza pravilno odbijen jer ugovor o poklonu nije bio ovjeren shodno članu 14. Zakona o porezu na promet nekretnina. Najzad, ukazano je da se ne mogu primijeniti ni odredbe Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/98, 29/90 i 22/91, te „Službeni list SRBiH“ br. 21/92, 3/93/13/94, 18/94 i 33/94) koji se primjenjuje na temelju člana IX.5. Ustava Federacije BiH jer je i njima propisano da se ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora zaključiti u pismenoj formi, a potpisi moraju biti ovjereni kod nadležnog suda.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 001201 08 U od 1. jula 2009. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu podnijetu protiv drugostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je apelantov zahtjev za razrez poreza pravilno odbijen jer je utvrđeno da ugovor o poklonu nije bio ovjeren pred nadležnim sudom u smislu člana 14. stav 2. Zakona o porezu na promet nekretnina HNK. U vezi s tim je ukazano da, u skladu s navedenom odredbom, nikakva ovjera pred drugim organima, uključujući i ovjeru pred diplomatsko-konzularnim predstavništvom Bosne i Hercegovine, ne može zamijeniti obavezu ugovornih strana da takav ugovor prije prijavljivanja za razrez poreza moraju obavezno ovjeriti kod mjerodavnog suda u općini gdje se nekretnina nalazi i bez obzira na činjenicu da li takvi ugovori ovjereni kod drugih organa mogu biti punovažni u drugim pravnim poslovima. S obzirom da ugovor o poklonu nije bio ovjeren pred nadležnim sudom, nije mogao biti ni punovažan pravni osnov za razrez poreza na promet. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je njegov otac nakon zaključenja ugovora preminuo pa da je nemoguće izvršiti nadovjeru ugovora pred nadležnim sudom. S tim u vezi je ukazano da je apelant priložio izvod iz matične knjige Švedske poreske agencije od 9. decembra 2004. godine iz kojeg proizlazi da je njegov otac preminuo 5. oktobra 2004. godine, dakle dvije godine nakon zaključenja ugovora o poklonu, što je po mišljenju suda bilo dovoljno vremena da se ugovor ovjeri u skladu s članom 14. stav 2. Zakona o porezu na promet nepokretnosti.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 001201 11 Uvp od 21. septembra 2011.
godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001201 08 U od 1. jula 2009. godine. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano na isključivost i formalistički karakter odredbe člana 14. stav 2. Zakona o porezu na promet nekretnina, te da u istom zakonom nije predviđena bilo kakva druga alternativna mogućnost ovjere ugovora o poklonu nekretnina, odnosno da takva mogućnost nije predviđena ni nekim drugim zakonom. Na temelju navedenog zaključeno je da je pravilno primijenjen zakon u odnosu na apelantov zahtjev za razrez poreza. Kantonalni sud nije prihvatio apelantov navod da je ovjera potpisa u ugovoru u poklonu izvršena u skladu s propisima koji regulišu materiju diplomatsko-konzularnog poslovanja, jer se u zahtjevu takvi propisi ne navode, a niti su sudu poznati propisi koji bi derogirali odredbu člana 14. stav 2. Zakona o porezu na promet nepokretnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je ovjera ugovora o poklonu izvršena shodno propisima koji regulišu materiju diplomatsko-konzularnog poslovanja. Cilj formalne ovjere jeste utvrđivanje identiteta ugovornih strana, te sprečavanje zloupotreba ovjerom kod nadležnog organa. Apelant ističe da se radilo o darovanju između oca i njega kao sina, da su identitet stranaka i vjerodostojnost potpisa nesporno utvrđeni, da je ugovor u cijelosti izvršen, te da je jedna od strana u međuvremenu preminula. Po apelantovom mišljenju, ambasada BiH kao predstavnik države u inostranstvu konzumira ovlaštenja sudova države koju predstavlja u pogledu ovjere potpisa na dokumentima koje državljani BiH sačine u zemlji u kojoj se ambasada BiH nalazi. Na temelju navedenog apelant smatra da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, zbog čega nije u mogućnosti da ugovor o poklonu uknjiži u zemljišne knjige, što za posljedicu ima i povredu prava na imovinu. Najzad, apelant smatra da je zbog paušalne i selektivne primjene zakona donesena i nezakonita odluka, a nezakonita je jer je arbitrarna, pa stoga ni obrazloženje ne zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u sudskom postupku apelantu nisu povrijeđena prava na koja u apelaciji ukazuje, te da u cjelini ostaje kod obrazloženja osporenih presuda.
12. Federalno ministarstvo finansija je istaklo da su prvostepeno i drugostepeno rješenje donijeti na temelju zakona, a što je potvrđeno i presudom Kantonalnog suda, kao i da su rješenja donijeta uz potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o porezu na promet nekretnina Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK“ br. 8/00 i 5/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
(…) Svi ugovori kojim se vrši promet nekretnina moraju prije prijavljivanja za razrez poreza na promet nekretnina ovjeriti kod nadležnog suda u općini gdje se nekretnina nalazi.
Član 24.
Bez dokaza o plaćenom porezu na promet nekretnina ne može se upisati prijenos vlasništva na nekretnini u zemljišnim knjigama.
14. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Konstitutivno dejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu (...)
15. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91; te „Službeni list SRBiH“ broj 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.
Ugovor na osnovu kog se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
16. Bečka konvencija o konzularnim odnosima („Službeni list RBiH“ broj 25/93- Pregled međunarodnih multilateralnih ugovora) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5 Konzularne funkcije Konzularne funkcije se sastoje u:
a) zaštiti, u državi prijema interesa države imenovanja i njenih državljana, fizičkih i pravnih lica, u granicama koje dopušta međunarodno pravo;
(...)
d) izdavanju pasoša i putnih isprava državljanima države imenovanja, kao i viza i drugih odgovarajućih dokumenata licima koja žele da putuju u državu imenovanja;
e) pružanju pomoći i potpore državljanima, fizičkim i pravnim licima, države imenovanja;
f) djelovanje u svojstvu javnog bilježnika i službenika građanskog stanja i vršenju sličnih funkcija, kao i vršenju izvjesnih funkcija administrativne prirode, ukoliko se tome ne protive zakoni i propisi države prijema;
g) zaštiti interesa državljana države imenovanja, fizičkih i pravnih lica, u pogledu nasljeđivanja na teritoriji države prijema, u skladu sa zakonima i propisima države prijema;
m) vršenju svih drugih funkcija koje država imenovanja povjeri konzulatu, a koje zakoni i propisi države prijema ne zabranjuju, ili kojima se država prijema ne protivi ili koje su pometnute u međunarodnim sporazumima na snazi između države imenovanja i države prijema.
17. Zakon o ministarstvima i drugim tijelima uprave („Službeni glasnik BiH“ br. 5/03. 42/03, 26/04, 42/04, 45/06, 88/07, 35/09 i 59/09, 103/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
Ministarstvo vanjskih poslova nadležno je za:
(...)
-organizovanje, usmjeravanje i koordiniranje rada diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inostranstvu;
(...)
- vršenje poslova u vezi sa boravkom i zaštitom prava i interesa državljana BiH na stalnom i privremenom boravku u inostranstvu i domaćih pravnih lica u inostranstvu; (…)
18. Zakon o notarima („Službene novine FBiH“ broj 45/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 73.
Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:
(…) 4. pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, (…)
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom podnijetom 9. jula 2009. godine je Presuda Kantonalnog suda broj 070 U 001201 08 od 1. juna 2009. godine po apelantovoj tužbi u upravnom sporu, koju je apelant primio 23. juna 2009. godine. Shodno navedenom, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nadalje, apelant je u dopuni apelacije od 6. januara 2012. godine osporio i Presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 001201 11 Uvp od 21. septembra 2011. godine kojom je odlučeno o njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke i koja u konkretnom slučaju predstavlja konačnu odluku o njegovom pravu. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
24. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se promatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presudu od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
26. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom nad fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koja konstituišu imovinu mogu se također smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
27. U konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li apelantov zahtjev za razrez poreza na temelju ugovora o poklonu nekretnine potpada pod primjenu člana 1. Protokola broj 1.
28. Apelant je, u svojstvu poklonoprimaoca, sa svojim ocem, u svojstvu poklonodavca, zaključio ugovor o poklonu koji za predmet ima stan i koji je podnio nadležnom poreskom organu radi razreza poreza. U skladu s članom 8. Zakona o porezu na promet nekretnina obveznik poreza na promet nekretnina pri poklanjanju je poklonoprimalac, kao lice koje stiče nekretninu. Osporenim odlukama apelantov zahtjev za razrez poreza je odbijen jer ugovor o poklonu nije bio ovjeren u skladu s članom 14. stav 2. Zakona o porezu na promet. U postupcima koje je vodio kako pred nadležnim poreskim organima tako i pred sudom, nije dovedena u pitanje činjenica da je apelant na temelju ugovora o poklonu stekao predmetnu nekretninu i da je drži u posjedu, odnosno da je ugovor o poklonu u cjelini izvršen. Međutim, bez dokaza o plaćenom porezu na promet nekretnina ne može se upisati prijenos vlasništva na nekretnini u zemljišnim knjigama. Shodno navedenom, slijedi da se odlučivanje o apelantovom zahtjevu za razrez poreza ticalo odlučivanja o imovinskim pravima u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa da je osporenim odlukama kojim je njegov zahtjev odbijen došlo do miješanja u njegovo pravo.
29. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
30. Apelant je uz zahtjev za razrez poreza podnio ugovor o poklonu koji je ovjeren u Ambasadi BiH u Švedskoj, a koji za predmet ima stan koji se nalazi u Mostaru. Apelantov zahtjev je odbijen na osnovu člana 14. stav 2. Zakona o porezu na promet. Navedenom odredbom, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, bilo je regulisano da svi ugovori kojim se vrši promet nekretnina moraju prije prijavljivanja za razrez poreza biti ovjereni kod nadležnog suda koji je određen kao sud u općini gdje se nekretnina nalazi. Shodno navedenom, slijedi da su osporene odluke utemeljene na zakonu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u skladu sa zakonom u smislu člana 1. Protokola broj 1.
31. U regulisanju oblasti poreza države imaju široko polje procjene u donošenju zakona koje smatraju neophodnim kako bi osigurale plaćanje poreza što podrazumijeva, pored ostalog, i propisivanje uvjeta pod kojim se poreska obaveza prijavljuje, tj. da uz prijavu mora biti predočen i ugovor koji je ovjeren pred nadležnim sudom, kao što je i u konkretnom slučaju. Kada se ova odredba dovede u vezi s članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj ugovor o prometu nepokretnosti, da bi proizvodio pravno dejstvo, mora biti sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača moraju biti ovjereni kod nadležnog suda u Republici Bosni i Hercegovini, proizlazi da je i u službi pravne sigurnosti. Na taj način ugovor, koji je izraz slobodne volje lica koja ga sačinjavaju dobija karakter javne isprave s dejstvom pretpostavke tačnosti o podacima koji su predočeni. Ovo je važan faktor u ostvarivanju obaveze države da osigura pravnu sigurnost građanima u pitanju sticanja i ostvarivanja prava na nekretninama, a koje nije oslobođena ni kada je u pitanju ostvarivanje i zaštita prava koja su slobodnom voljom uredili. Shodno navedenom, miješanje u konkretnom slučaju je nesumnjivo slijedilo i legitimni cilj.
32. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).
33. Ustavni sud primjećuje da je ugovor o poklonu ovjeren u Ambasadi BiH u Švedskoj gdje su u momentu njegovog stavljanja i potpisivanja živjeli i apelant i njegov otac. Apelant je smatrao da ambasada BiH, kao predstavnik države u inostranstvu, konzumira i ovlaštenja sudova države koju predstavlja u pogledu ovjere potpisa na dokumentima koje naši državljani sačinjavaju za ovjeru u zemlji u kojoj se ambasada nalazi.
34. Ustavni sud podsjeća da je u ovoj odluci već zaključeno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu zasnovano na zakonu. Navedeni zakon je jasan i nedvosmislen, objavljen je u službenom glasilu i dostupan je. Stoga, činjenica da su apelant i njegov otac u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu boravili u Švedskoj ne može se smatrati kao okolnost koja bi predstavljala apsolutnu prepreku da apelant bude upoznat s predmetnim zakonom. Također, nije nerazumno očekivati da lice, u ostvarivanju i zaštiti svojih prava, zauzima aktivan stav, odnosno da preduzme mjere i radnje kojim će ostvariti zaštitu svojih prava.
35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da Bečka konvencija o konzularnim odnosima određuje da su konzularni poslovi, pored ostalog: izdavanje pasoša i putnih isprava državljanima države odašiljanja, djelovanje u svojstvu javnog bilježnika i matičara i vršenju sličnih funkcija, kao i u vršenju izvjesnih funkcija administrativne prirode, ukoliko se zakoni i propisi države prijema tome ne protive, te vršenje svih drugih poslova koje odredi država odašiljanja, a u skladu s uvjetima utvrđenim Bečkom konvencijom. U skladu s članom 8. Zakona o ministarstvima i drugim tijelima uprave, u nadležnosti Ministarstva vanjskih poslova, kao organa uprave koji obavlja upravne i stručne poslove iz nadležnosti BiH, je i organiziranje, usmjeravanje i koordiniranje rada diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inostranstvu. Dakle, nesporno je da ambasade/konzulati predstavljaju javnu vlast države kojoj pripadaju.
36. U okolnostima konkretnog slučaja potpisi na ugovoru o poklonu ovjereni su pečatom Ambasade BiH u Švedskoj, a iz čega proizlazi da su javne vlasti apelantov zahtjev za ovjeru ugovora prihvatile i odobrile kao dopušten. Na taj način apelant je doveden u uvjerenje da je ispunio svoju obavezu u skladu sa zakonom, odnosno da ne treba preduzimati dalje korake kako bi zaštitio svoja prava. U tom smislu je bez značaja koliko je vremena proteklo od zaključivanja i ovjere ugovora u Ambasadi BiH u Švedskoj i smrti apelantovog oca, odnosno da li je ovo vrijeme bilo dovoljno da se ugovor ovjeri i kod nadležnog suda, jer je apelant postupanjem organa javne vlasti doveden u uvjerenje da je postupio u skladu sa zakonom. S obzirom da je apelantov otac preminuo nakon ovjere ugovora a prije podnošenja zahtjeva za razrez poreza, apelant više nije u mogućnosti da ovaj nedostatak otkloni, iako u toku postupka ničim nije dovedena u pitanje njegova tvrdnja da je ugovor o poklonu u cjelini izvršen i da je u on u posjedu predmetne nekretnine. Najzad, Ustavni sud primjećuje i da je Zakonom o notarima, koji se počeo primjenjivati od 4. maja 2007. godine, regulisano da je uvjet za pravnu valjanost pravnih poslova čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama notarska obrada. Slijedom navedenog izmijenjen je i člana 14. stav 2. Zakona o porezu na promet, tako da se više ne zahtijeva ovjera ugovora kojim se prometuju nekretnine kod suda u mjestu gdje se nekretnina nalazi već se zahtjeva ovjerava kod nadležnog tijela („Službene novine HNK“ broj 11/08, u primjeni od 27. novembra 2008. godine).
37. Ustavni sud smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, kada je apelant djelovanjem javnih vlasti doveden u uvjerenje da postupa u skladu sa zakonom i da ima pravno valjan ugovor, te kada više ne postoji mogućnost da takav ugovor naknadno konvalidira i otkloni nedostatke jer je druga ugovorna strana preminula, dosljedno tumačenje zakona da ugovor mora biti ovjeren pred nadležnim sudom ne zadovoljava pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite općeg interesa i interesa pojedinca, te da apelant mora snositi poseban i pretjeran teret.
38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi
39. S obzirom na utvrđenu povredu prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanjem u pravo na imovinu, zasnovanom na zakonu i u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja narušen razuman odnos proporcionalnosti tako da pojedinac mora da snosi pretjeran i pojedinačan teret jer je djelovanjem javnih vlasti doveden u uvjerenje da je postupio u skladu sa zakonom, a više ne postoji mogućnost da nedostatak uočen dosljednim tumačenjem zakona otkloni, zbog čega je onemogućen u uživanju i zaštiti prava koje mu pripada.
41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić