Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2472/11 (G. Đ.)

Odluka donesena 31. 01. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Vanparnični postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2472/11

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazovu, u predmetu broj AP 2472/11, rješavajući apelaciju Gordane Đorđević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Gordane Đorđević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo, da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantičinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4.

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Gordani Đorđević, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Đorđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, trenutno smještena u ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnijela je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog smještaja u Zavod protiv svoje volje i izdavanja u zakup njenog stana u ulici Grbavička broj 8/14, Sarajevo. Apelantica je 3. novembra 2011. i 12. jula 2012. godine dopunjavala apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je 14. jula 2011. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i dodatne podatke. Od apelantičinog tadašnjeg staratelja Nizame Hujdur, uposlenice Javne ustanove „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) je 1. septembra 2011. godine zatraženo da dostavi informaciju da li ostaje kod podnesene apelacije, a od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 22. juna 2012. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Zavoda je 22. juna 2012. godine zatraženo da dostavi dodatne informacije i spis, a od Službe socijalne zaštite je 25. juna 2012. i 12. septembra 2012. godine zatraženo da dostavi dodatne informacije i spis.

3. Služba socijalne zaštite je 16. septembra 2011. godine dostavila odgovor na apelaciju, 10. oktobra 2011. godine dodatne informacije, 4. jula 2012. godine dodatne informacije i spis, a 17. septembra 2012. godine dodatne informacije. Općinski sud je 2. jula 2012. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Zavod 29. jula 2011. godine, te je 28. juna 2012. godine dostavio spis. Apelantičin tadašnji staratelj Nizama Hujdur nije dostavila informaciju da li ostaje kod podnesene apelacije.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 30. augusta 2012. godine dostavljeni apelantici i Službi socijalne zaštite, kao sadašnjem apelantičinom staratelju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Javna ustanova Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Psihijatrijska bolnica) dostavila je Službi socijalne zaštite dopis broj 59/03 od 24. januara 2003. godine, u kojem je navedeno da je apelantica hronični duševni bolesnik, da se liječi od 1980. godine, te da se trenutno nalazi na Psihijatrijskoj klinici na hospitalnom tretmanu kao prisilnoj hospitalizaciji. U dopisu je dalje navedeno da je apelantičina socijalna situacija teška, da živi sama u stanu, te da ne dolazi na kontrolne preglede i ne uzima terapiju tako da su veoma česta pogoršanja bolesti. S obzirom da se radi o hroničnoj duševnoj bolesnici, gdje je došlo do stanovitog oštećenja ličnosti kao posljedice hroničnog disolutivnog procesa, te da je neophodan stalni nadzor nad apelanticom, Psihijatrijska bolnica je smatrala da se treba pokrenuti postupak za trajni smještaj apelantice u neku od ustanova tipa Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica Fojnica („Drin“, Bakovići) gdje bi apelantica imala odgovarajuću brigu i pažnju za to osposobljenih lica.

7. Služba socijalne zaštite uputila je Zavodu dopis broj 35/III-10-545-2502/02 od 29. januara 2003. godine, kojim je Zavodu dostavila potrebnu dokumentaciju za smještaj apelantice u Zavod, uz napomenu da je apelantica dugogodišnji pacijent psihijatrijskih klinika, da je trenutno smještena u Psihijatrijsku bolnicu i da zahtjev upućuju kako bi do momenta odluke apelantica mogla ostati u bolnici. U prilogu dopisa je dostavljena socijalna anamneza, prijedlog Psihijatrijske klinike za smještaj, medicinska dokumentacija, fotokopija lične karte i prijedlog za oduzimanje poslovne sposobnosti.

8. Služba socijalne zaštite je, na osnovu člana 4. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom (u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti) i člana 200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/III-10-545-2502/02 od 17. marta 2003. godine, kojim je apelantica (duševno oboljela osoba) smještena u ustanovu socijalne zaštite - Zavod počevši od 27. februara 2003. godine, te bliže određen način finansiranja apelantičinog smještaja i ličnih potreba. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon prijema dopisa Psihijatrijske klinike od 24. januara 2003. godine proveden postupak, prikupljena po službenoj dužnosti neophodna dokumentacija i apelantica u pratnji službenog lica Službe socijalne zaštite i radnika PU Novo Sarajevo, prebačena s Psihijatrijske klinike u Zavod te je precizirano da smještaj teče od 27. februara 2003. godine i bliže definirano finansiranje troškova smještaja i izdržavanja. Dalje je navedeno da će JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo svoje troškove za smještaj namiriti iz apelantičine pokretne i nepokretne imovine, kada se za to steknu uvjeti, shodno članu 60. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti i člana 258. Porodičnog zakona. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), a prema stanju spisa žalba nije izjavljena.

9. Služba socijalne zaštite je, na osnovu čl. 13, 15. i 216. Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) i člana 200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/III- 03-550-1206/03 od 17. novembra 2003. godine, kojim je Nizama Hujdur, uposlenica ove Službe, postavljena za posebnog staratelja apelantici smještenoj u Zavodu, radi zaštite njenih prava i interesa u pogledu imovine, i kao staratelj obavezan da savjesno obavlja ovu dužnost.

10. Postupajući u vanparničnom postupku po prijedlogu Službe socijalne zaštite, Općinski sud donio je Rješenje broj RO-480/02 od 6. januara 2004. godine, kojim je apelanticu smještenu u Zavodu potpuno lišio poslovne sposobnosti.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu saslušanja predstavnika Službe socijalne zaštite i posebnog staratelja Ume Koso, radnice Službe socijalne zaštite, utvrdio da je apelantica duševni bolesnik bez bližnjih srodnika, koji bi se brinuli o njoj i zadovoljavanju njenih osnovnih životnih potreba, a naročito o redovnom uzimanju terapije i kontrolama, te da je zbog svog duševnog stanja i krajnje neprihvatljivog načina stanovanja i održavanja stanja, te ponašanja, smještena u Zavod u kome se i tada nalazila. Općinski sud je dalje naveo da je, kako je u toku postupka izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka neuropsihijatra jasno i nedvosmisleno utvrđeno da je apelantica osoba oboljela od paranoidne šizofrenije, da nije sposobna da adekvatno i logički razmišlja, rezonuje, a samim tim i rasuđuje, te da, konačno, zbog takvog stanja nije sposobna da na adekvatan način štiti svoja prava i interese. Općinski sud je istaknuo da apelanticina bolest ima progresivan i trajan karakter gdje se bitnije poboljšanje vrlo teško može očekivati, uz istovremeno jasnu mogućnost da apelantica ugrozi tuđa prava i interese. Prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, objektivan i nepristrasan, Općinski sud je utvrdio da je prijedlog Službe socijalne zaštite osnovan pa je primjenom odredbi iz čl. 29. i 38. Zakona o vanparničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Kantonalnom sudu u Sarajevu, ali prema stanju spisa žalba nije izjavljena.

12. Služba socijalne zaštite je, na osnovu čl. 15, 216. i 219. Porodičnog zakona i člana 200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/III-07-550-77/04 od 12. marta 2004. godine, kojim je apelantica stavljena pod starateljstvo i za staraoca joj je postavljena Nizama Hujdur, socijalna radnica ove Službe. Rješenjem su dalje bliže precizirane dužnosti staratelja i određeno je da starateljstvo nad apelanticom prestaje ukoliko joj se u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Federalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku, ali prema stanju spisa žalba nije izjavljena.

13. Služba socijalne zaštite je, prema dokumentaciji u spisu, 12. maja 2006. godine u apelantičino ime, koja je nosilac stanarskog prava na tom stanu, s Muharemom Zjajom zaključila ugovor o čuvanju i korištenju predmetnog stana, te je zatim taj ugovor nekoliko puta produživan. Navedenim ugovorima je, između ostalog, obavezan Muharem Zjajo da savjesno čuva stan za vrijeme korištenja, a u slučaju apelantičinog povratka da joj dozvoli nesmetan ulaz u posjed i korištenje stana, te da se u slučaju apelantičinog povratka iz Zavoda u stan ovaj ugovor raskida prije isteka prethodno navedenog roka.

14. Služba socijalne zaštite je, rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu produženja smještaja apelantice u ustanovu socijalne zaštite - Zavod, a na osnovu člana 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom (u daljnjem tekstu: Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite), člana 4. stav 1. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti i člana

200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/III-07-545-467/11 od 4. maja 2011. godine, kojim je izmijenjeno Rješenje Službe socijalne zaštite broj 35/III-10-545-2502/02 od 17. marta 2003. godine, i apelantici produženo pravo na smještaj u Zavodu. Rješenjem je dalje bliže određen način finansiranja apelantičinog smještaja i ličnih potreba, te postupak u slučaju sticanja pokretne ili nepokretne imovine. Ovo rješenje je doneseno u skladu s čl. 41. i 42. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom i čl. 58, 59, 60. i

61. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Kantonalnom ministarstvu, a prema stanju spisa žalba nije izjavljena.

15. Služba socijalne zaštite je zatim ponovo, rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu produženja smještaja apelantice u ustanovu socijalne zaštite - Zavod, a na osnovu člana 3. Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite, člana 4. stav 1. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti i člana 200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/III-14-545-437/12 od 9. maja 2012. godine, kojim je izmijenjeno Rješenje Službe socijalne zaštite broj 35/III-07-545-467/11 od 4. maja 2011. godine, i apelantici produženo pravo na smještaj u Zavodu. Rješenjem je bliže određen način finansiranja apelantičinog smještaja i ličnih potreba, te postupak u slučaju sticanja pokretne ili nepokretne imovine.

16. U obrazloženju rješenja Služba socijalne zaštite je navela da, s obzirom da je u međuvremenu istekao ugovor o iznajmljivanju stana za zajmoprimca Muharema Zjaju, te da je na sastanku stručnog tima Službe socijalne zaštite donesen zaključak da se imenovanom produži ugovor o iznajmljivanju stana na period od godinu dana, odnosno do 1. augusta 2012. godine, s tim da se poveća cijena rentanja stana. Bilo je potrebno i izmijeniti rješenje o priznavanju prava na smještaj u dijelu koji se odnosio na troškove smještaja. U obrazloženju je također bliže preciziran način finansiranja troškova smještaja apelantice u Zavodu. Dalje je navedeno da je, imajući u vidu prethodno navedeno, a u skladu s čl. 41. i 42. Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i čl. 58, 59, 60. i 61. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, doneseno rješenje kao u dispozitivu. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Kantonalnom ministarstvu, ali prema stanju spisa žalba nije izjavljena.

17. Služba socijalne zaštite je, na osnovu čl. 5, 162. i 202. Porodičnog zakona („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05) i člana 200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/III-03-550-409/12 od 9. maja 2012. godine, kojim je Nizama Hujdur razriješena dužnosti apelantičinog stalnog staratelja. Rješenjem je dalje određeno da će poslove starateljstva u pogledu zaštite ličnosti, prava, obaveza i interesa štićenika, kao i upravljanje njenom imovinom, vršiti i dalje organ starateljstva neposredno, odnosno, u ime organa starateljstva poslove starateljstva vršit će Mersiha Sprečo, uposlenik Službe socijalne zaštite. Rješenjem su također bliže precizirane dužnosti staratelja i određeno da starateljstvo nad apelanticom prestaje kada joj se odlukom suda donesenom u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, postupajući po službenoj dužnosti u postupku promjene staratelja, radi interne preraspodjele poslova među cjelinama, a s ciljem da se postigne veća efikasnost u radu, Stručni tim Službe socijalne zaštite donio navedenu odluku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

18. Apelantica navodi da je žrtva nasilja na psihijatriji, da je odvedena silom na kliniku, te da je protivzakonito i bez njene volje izdat u zakup predmetni stan nepoznatoj porodici. Apelantica dalje navodi da je nasilno smještena u Zavod, da je protivzakonito lišena slobode, slobode kretanja, stanovanja, govora, te da su joj grubo prekršena građanska prava i opljačkana privatna imovina. Apelantica traži da joj se vrati predmetni stan i da nastavi život na slobodi izvan Zavoda gdje se nalazi protiv svoje volje, da se vrate sva građanska prava njoj i njenoj porodici, te traži odštetu za nematerijalnu štetu u visini od 20.000,00 eura.

19. Apelantica, u dopuni apelacije od 3. novembra 2011. godine, ponovo traži svoje puštanje na slobodu i deložaciju ljudi iz njenog stana, tvrdi da će se njena porodica brinuti o njoj, te smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica je također ponovo zatražila odštetu za nematerijalnu štetu i lišenje slobode u visini od 20.000,00 eura.

20. U dopuni apelacije od 12. jula 2012. godine apelantica je navela da je prešla na novo odjeljenje, i da se čeka rješenje „suda“.

b) Odgovor na apelaciju

21. Služba socijalne zaštite je u odgovoru na apelaciju navela da je apelantici pravosnažnom sudskom presudom oduzeta poslovna sposobnost i da joj je postavljen staratelj. Putem ove Službe, apelantica je smještena u ustanovu socijalne zaštite – Zavod, a po preporuci doktora Psihijatrijske bolnice zbog toga što apelantica ne može da brine o sebi, a nema bližih srodnika koji bi preuzeli brigu o njoj. Služba socijalne zaštite je dalje navela da je apelantičin staratelj upoznat s podnošenjem ove apelacije. Dalje je navedeno da je stručni tim Službe socijalne zaštite donio zaključak da će zatražiti mišljenje Zavoda o apelantičinom zdravstvenom stanju i o tome da li je apelantica sposobna da pred nadležnim sudom pokrene postupak za vraćanje poslovne sposobnosti u skladu s članom 30. stav 5. Zakona o vanparničnom postupku.

22. Služba socijalne zaštite je u dopisu od 10. oktobra 2011. godine navela da nisu dobili odgovor od Zavoda u pisanoj formi u vezi s apelantičinim zdravstvenim stanjem i da li je apelantica sposobna da pred nadležnim sudom pokrene postupak za vraćanje poslovne sposobnosti. Služba socijalne zaštite je dalje navela da su od sutkinje Općinskog suda dobili informaciju da osoba lišena poslovne sposobnosti može samostalno podnijeti prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti u skladu s članom 30. stav 5. Zakona o vanparničnom postupku. Dalje je navedeno da su Služba socijalne zaštite i staratelj po službenoj dužnosti mišljenja da nema osnova za pokretanje postupka za vraćanje poslovne sposobnosti apelantici, te ukoliko apelantica smatra suprotno, ima mogućnost da podnese prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti u skladu s prethodno navedenom zakonskom odredbom.

23. Služba socijalne zaštite je u dopisu od 4. jula 2012. godine navela da o apelantičinom zadržavanju u Zavodu odluku ne donosi sud, jer se radi o poslovno nesposobnoj osobi koja je putem ove Službe i na osnovu zaključka stručnog tima ove Službe, nakon prethodno provedenog postupka, smještena u prethodno navedenu ustanovu socijalne zaštite.

24. Služba socijalne zaštite je u dopisu od 17. septembra 2012. godine navela da nisu dobili odgovor od Zavoda na upit da li je apelantica sposobna da pred nadležnim sudom pokrene postupak za vraćanje poslovne sposobnosti, te je istaknuto da apelantica može pred Općinskim sudom pokrenuti postupak za vraćanje poslovne sposobnosti. U tom postupku, koji podrazumijeva provođenje dokaza vještačenjem apelantice vještaka neuropsihijatra, bit će utvrđeno da li će apelantici biti vraćena poslovna sposobnost ili ne. Istaknuto je da apelantici za pokretanje prethodno navedenog postupka nije neophodno mišljenje ustanove o njenoj sposobnosti kako bi pokrenula taj postupak.

25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenjem Općinskog suda u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost apelantici koja je u tom momentu već bila smještena u Zavod. Općinski sud je dalje naveo da ni u jednom momentu nije odlučivao o prisilnom zadržavanju apelantice u naprijed navedenoj instituciji, niti je u tom pravcu donosio odluku, niti je u krajnjoj liniji nadležan za njeno donošenje, budući da se radi o ustanovi socijalnog karaktera, a ne o ustanovi zdravstvenog karaktera, u kojem slučaju je, u smislu odredbi Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti osoba), nadležan sud za provođenje postupka prinudne hospitalizacije, po primljenoj obavijesti zdravstvene ustanove da je u njoj zadržana osoba bez njene saglasnosti.

26. Zavod je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelantica, kao korisnica usluga ovog Zavoda, nalazi na smještaju u Zavodu od 27. februara 2003. godine, a na osnovu pismenog zahtjeva Službe socijalne zaštite, te da je apelantica psihijatrijski bolesnik, kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i postavljen staratelj. Zavod je dalje naveo da je apelantica, kada su u pitanju tretman i briga za nju, smještena na odjelu zavoda koji je poluotvorenog tipa, tako da je korisnicima omogućeno kretanje kako unutar tako i izvan kruga Zavoda, te da je apelantica uključena u radno-okupacione tretmane kao i druge aktivnosti socijalnog života koji uključuju posjete priredbama, koncertima, odlazak na izlete, ljetovanje na moru i drugo. Zavod tvrdi da se njegovo osoblje u svemu odnosi fer i korektno prema apelantici, te da nije predmet bilo kojeg vida diskriminacije. Na kraju, Zavod je naveo da su oni ustanova koja vrši zakonom definiranu djelatnost, u konkretnom slučaju poslove socijalnog i zdravstvenog zbrinjavanja, a za sve u vezi s apelantičinim imovinskopravnim i drugim statusnim pitanjima nadležan je njen zakonski staratelj.

V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

· osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, · [….] · finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.

28. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine KS“ br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06 i 17/10), relevantne odredbe glase: Član 4. stav 1.

Poslove iz oblasti socijalne zaštite u prvom stepenu obavlja Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo (u daljem tekstu: Centar) putem službi socijalne zaštite (u daljem tekstu: Služba).

Član 58.

Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.

Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezni na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe. Član 59.

Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:

•potreba smještaja, •ustanova u koju se smještaj, •početak i eventualno trajanje smještaja, •troškovi smještaja.

Član 60.

O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra. Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.

Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine, nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.

Član 61.

Osobama smještenim u ustanovu socijalne zaštite daje se mjesečno u novcu na ime ličnih potreba 10% od cijene smještaja.

29. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 160.

(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.

30. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

31. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 40/02 i 52/11) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (''Službene novine Federacije BiH'', broj 36/99).

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U pogledu dopustivosti Ustavni sud nalazi da se apelantica obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da je navodno protivzakonito lišena slobode, bez svoje volje, još 2003. godine, i smještena u Zavod. Iako apelantica u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo povrijeđeno, osim prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica također žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

36. Apelantica tvrdi da je u Zavod smještena protiv svoje volje, te da je lišena slobode, iz čega proizlazi da apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. i stav 4. Evropske konvencije. Također, apelantica smatra da joj je protivzakonito oduzet predmetni stan, te da joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VII.1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

38. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

a) Član 5. stav 1. tačka e. Evropske konvencije

39. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

40. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).

41. Ustavni sud prvenstveno uočava da je apelantica prvo bila smještena u Psihijatrijskoj bolnici kao prinudnoj hospitalizaciji. Apelantica je zatim, na prijedlog Psihijatrijske bolnice a po Rješenju Službe socijalne zaštite broj 35/III-10-545-2502/02 od 17. marta 2003. godine, smještena u ustanovu socijalne zaštite, Zavod, počevši od 27. februara 2003. godine. Apelantici je rješenjima Službe socijalne zaštite od 4. maja 2011. i 9. maja 2012. godine produžavano pravo na smještaj u Zavodu, u skladu s čl. 41. i 42. Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i čl. 58, 59, 60. i 61. Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti. Prethodno navedenim članovima Zakona regulisan je postupak ostvarivanja prava iz socijalne zaštite – smještaj u ustanovu socijalne zaštite, koje pod određenim uvjetima mogu ostvariti osobe u stanju socijalne potrebe. Služba socijalne zaštite je u odgovoru na apelaciju navela da je apelantici pravosnažnom sudskom presudom oduzeta poslovna sposobnost i da joj je postavljen staratelj. Dalje, putem ove Službe, apelantica je smještena u ustanovu socijalne zaštite – Zavod, a po preporuci doktora Psihijatrijske bolnice i zbog toga što apelantica ne može da brine o sebi, a nema bližih srodnika koji bi preuzeli brigu o njoj. Služba socijalne zaštite smatra da odluku o apelantičinom zadržavanju u Zavodu ne donosi sud, jer se radi o poslovno nesposobnoj osobi koja je putem ove Službe nakon prethodno provedenog postupka smještena u Zavod. Suprotno tome, apelantica tvrdi da je smještena u Zavod protiv svoje volje i da ga želi napustiti.

42. Ustavni sud napominje da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu s članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41).

43. U konkretnom slučaju apelantica je, nakon prinudne hospitalizacije u Psihijatrijskoj bolnici, 2003. godine premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod uz pratnju službene osobe Službe socijalne zaštite i radnika PU Novo Sarajevo. Tokom navedenog perioda, Služba je donijela nova rješenja o produžavanju apelantičinog smještaja tek 2011. i 2012. godine, i to zbog bližeg preciziranja načina finansiranja troškova njenog smještaja u Zavod. Prema navodima Zavoda, apelantica je smještena u dijelu Zavoda koji je poluotvorenog tipa, te joj je omogućeno kretanje kako unutar tako i izvan kruga Zavoda. Imajući u vidu prethodno navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.

44. Kako bi se ispunilo ono što je propisano članom 5. stav 1. Evropske konvencije, neophodno je da lišavanje slobode u konkretnom slučaju bude izvedeno „u skladu sa zakonom propisanim postupkom“, odnosno, da bude „zakonito“. U principu, „lišavanje slobode“ osobe s duševnim oboljenjem bit će „zakonito“ u svrhu propisanu stavom 1. tačka e. samo ukoliko se to lišavanje vrši u bolnici, na klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji (vidi Evropski sud, Aerts protiv Belgije, od 30. jula 1998. godine, stav 46).

45. Ustavni sud primjećuje da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke prilikom prinudne hospitalizacije apelantice u Psihijatrijsku bolnicu. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti kojima se, između ostalog, uređuju socijalna zaštita građana i njihovih porodica, uvjeti i postupak sticanja prava iz socijalne zaštite, a nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. Nasuprot tome, odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica propisano je postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica predviđeno da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju, zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu, iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu s odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka.

46. Ustavni sud je, u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3091/08 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), sličnog činjeničnog stanja, zaključio da ako se imaju u vidu navedeni kriteriji, koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor smatrao zakonitim, […] citirane odredbe Zakona o zaštiti lica upravo predviđaju, u vanparničnom postupku, utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize, zatim omogućavaju da se ispita opravdavaju li vrsta i stepen «duševne poremećenosti» prisilno zatvaranje takvog lica, te propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se nalazi to lice, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Služba socijalne zaštite imala mogućnost postupanja u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je postupala u skladu s navedenim zakonom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija.

b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

47. Ustavni sud smatra da apelacija pokreće i pitanje je li apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije.

48. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno od toga prema kojem je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovu iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav 4. Evropske konvencije ukazuje na to da u odnosu na lišavanje slobode pojam „zakonitosti“ mora imati isti značaj u stavovima 1.e. i 4. člana 5. Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije i mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e., suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu „duševnog poremećaja“ već i za „zakonitost“ produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58; i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80).

49. Dakle, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze jeste da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ, također, mora pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Naime, nesporna je činjenica da je apelantica od 2003. godine prisilno smještena u Zavod, dakle, devet godine, u kojem periodu nikada nije izvedena pred sud niti drugi nezavisni organ, izuzev u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti. Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Dalje je utvrđeno da odredba člana 30. stav 3. Zakona o zaštiti lica predviđa i mogućnost saslušanja tog lica, ako to neće ugroziti njegovo zdravlje. Navedeno ukazuje na to da je Zakonom o zaštiti lica propisano koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelantičin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je na ovaj način prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

51. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

52. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete u visini od 20.000,00 eura. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

53. Ustavni sud smatra da u ovom izuzetnom slučaju, s obzirom na sve njegove okolnosti, apelantici treba dosuditi novčani iznos od 5.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Službe socijalne zaštite, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi

54. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s povredom prava garantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantičine navode koji se tiču povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni apelantičin navod da joj je povrijeđen član 4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na sastav, procedure i ovlaštenje Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije budući da je apelantica prisilno smještena, odnosno lišena slobode u smislu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom, te smještena u Zavod. Naime, time nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije, pri činjenici da Zakon o zaštiti lica definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, koji nije primijenjen u konkretnom slučaju. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantičinom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ.

56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić