Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1173/10 (V. V.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1173/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1173/10, rješavajući apelaciju Vuke Veljović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vuke Veljović podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev- 33/09 od 27. januara 2010. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-31/07 od 9. aprila 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-276/05 od 16. januara 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vuka Veljović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 1. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), u revizionom vijeću, broj Rev-33/09 od 27. januara 2010. godine, Presude Suda BiH, u drugostepenom vijeću, broj Gž-31/07 od 9. aprila 2009. godine i Presude Suda BiH broj P-276/05 od 16. januara 2007. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-276/05 od 16. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Bosna i Hercegovina – Savjet ministara (u daljnjem tekstu: tužena), obaveže da joj isplati iznos od 33.288,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate pojedinačno nabrojanih iznosa za period od 31. marta 2001. godine do 30. novembra 2006. godine. Istom presudom odbačen je apelantkinjin tužbeni zahtjev opredjeljen na obavezivanje tužene da apelantkinju vrati na radno mjesto ugostiteljice. Presudom je, takođe, apelantkinja obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.727,58 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantkinja kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme od 7. novembra 1997. godine, koji je prestao sa 31. martom 2001. godine. Dalje je utvrđeno da je apelantkinja „izjavu“ od 30. marta 2001. godine potpisala 1. decembra 2001. godine, pošto se prethodno 6. novembra 2001. godine obratila tuženoj zahtjevom za vansudsko poravnanje koje je tužena prihvatila i ispunila svoje obaveze prema apelantkinji isplativši joj iznos od 3.028,20 KM na ime plata i uplativši doprinose na ova primanja, te predavši joj njenu radnu knjižicu. Prema zaključku prvostepenog suda, apelantkinja je, ukoliko je smatrala da je odluka o prestanku njenog radnog odnosa nezakonita, trebala iskoristiti prava propisana čl. 80 i 83 tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni glasnik RBiH“ br. 2/92 i 13/94). S obzirom na to da je apelantkinja to propustila učiniti, sud je zaključio da je nedozvoljena tužba u dijelu vraćanja na posao, pa je tužba odbačena primjenom stava 2 člana 83 navedenog Zakona. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 33.288,19 KM (na ime naknade plata u periodu od 31. marta 2001. godine do 30. novembra 2006. godine, naknade regresa za godišnje odmore od 2001. do 2006. godine), sud je odlučio da je, takođe, neosnovan, s obzirom na to da apelantkinja u navedenom periodu nije bila u radnom odnosu kod tužene, pa stoga i ne postoji zakonski osnov da potražuje predmetne naknade.

4. Presudom Suda BiH, u drugostepenom vijeću, broj Gž-31/07 od 9. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda Suda BiH od 16. januara 2007. godine.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da činjenične i pravne razloge istaknute u osporenoj presudi u cijelosti prihvata i drugostepeni sud, jer su zasnovani na relevantnoj ocjeni sprovedenih dokaza, shodno članu 13 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), i pravilnoj primjeni materijalnih propisa. Naime, drugostepeni sud je istakao da je apelantkinja kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme koji je prema evidenciji u radnoj knjižici trajao od 7. aprila 1998. godine do 31. marta 2001. godine, dok je prema navodima tužbe faktički njen rad prestao u novembru 1999. godine. Zatim je konstatovano da je za vrijeme trajanja apelantkinjinog radnog odnosa na snazi bio Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je u članu 12 stav 2 definisao radni odnos na određeno vrijeme (sezonski poslovi, rad na određenom projektu, povećan obim poslova koji traje određeno vrijeme, zamjena odsutnog radnika i dr.). S tim u vezi je navedeno da radni odnos na određeno vrijeme traje dok postoje razlozi zbog kojih je zasnovan i prestaje istekom vremenskog roka na koji je zaključen, završetkom sezonskih radova, okončanjem projekta, povratkom odsutnog radnika i sl., te stoga za prestanak radnog odnosa na određeno vrijeme, kada prestanu razlozi zbog kojih je zasnovan, nije potrebna posebna saglasnost radnika, niti postizanje sporazuma poslodavca i radnika, pa su bez značaja navodi žalbe da je apelantkinja pri potpisivanju izjave smatrala da se izjava odnosi na isplatu plata i nije izrazila želju za prestankom radnog odnosa. Činjenica da je tužena u radnoj knjižici, bez prethodne odluke, izvršila upis prestanka radnog staža, ne može, prema ocjeni drugostepenog suda, promijeniti karakter radnog odnosa jer tada važeći zakonski propisi nisu poznavali mogućnost da radni odnos na određeno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme. U tom smislu je, prema mišljenju drugostepenog suda, tvrdnja žalbe da je apelantkinja i dalje u radnom odnosu kod tužene neosnovana, tj. protivna zakonskim propisima i činjeničnom stanju na osnovu kog je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantkinji radni odnos prestao danom upisa u radnu knjižicu.

6. Zatim je konstatovano da, prema stavu 3 člana 12 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radnici koji su zasnivali radni odnos na određeno vrijeme imaju sva prava i obaveze koje su propisane za radnike koji su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme, iz čega proizilazi i primjena istih propisa za zaštitu prava iz radnog odnosa, dok je odredbom člana 80 navedenog Zakona propisano pravo radnika da izjavi prigovor nadležnom organu poslodavca u roku od 15 dana od uručenja odluke kojom je njegovo pravo povrijeđeno, odnosno od dana saznanja za povredu prava. Dakle, za sticanje prava na izjavljivanje prigovora nije nužno da je radniku uručena odluka poslodavca, s obzirom na to da i saznanje za povredu prava omogućava radniku izjavljivanje prigovora i stoga je neosnovan navod žalbe da apelantkinja u nedostatku odluke o prestanku radnog odnosa nije imala mogućnost izjavljivanja prigovora. Drugostepeni sud nalazi da je navedenu zakonsku odredbu prvostepeni sud pravilno primijenio i pravilno ocijenio da rokovi za zaštitu prava apelantkinje teku od dana uručenja radne knjižice. Apelantkinja je za povredu svojih prava saznala danom uručenja radne knjižice i od tog dana teku rokovi za izjavljivanje prigovora poslodavcu kojim je mogla ukazati na formalne i materijalne nedostatke u radnjama poslodavca koji su doveli do povrede njenih prava. Kako apelantkinja prije podnošenja tužbe nije izjavila prigovor nadležnom organu poslodavca-tužene, prvostepeni sud je, prema ocjeni drugostepenog suda, tužbu odbacio pravilnom primjenom člana 83 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, s obzirom na to da je zakonom propisan uslov za ostvarivanje sudske zaštite prava povraćaja na posao. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom člana 193 ZPP.

7. Presudom Suda BiH, u revizionom vijeću, broj Rev-33/09 od 27. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude Suda BiH od 9. aprila 2009. godine.

8. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je reviziono vijeće ocijenilo da nisu prihvatljivi razlozi revizije kojima se ističe da je osporena drugostepena presuda povrijedila procesne propise i da je u njoj pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prema ocjeni revizionog vijeća, a suprotno navodima revizije, nisu bez značaja zaključci drugostepenog građanskog vijeća izneseni u osporenoj drugostepenoj presudi iz kojih se vidi da za prestanak radnog odnosa na određeno vrijeme, kada prestanu razlozi zbog kojih je zasnovan, nije potrebna posebna saglasnost radnika, niti postizanje sporazuma poslodavca i radnika, te su bez značaja navodi žalbe koje apelantkinja ističe kao revizione razloge, tj. da je ona potpisala pogrešnu izjavu za koju je mislila da se odnosi na iznos otpremnine, a ne sporazum o prestanku radnog odnosa. Dalje je navedeno da reviziono vijeće nalazi da upis u radnu knjižicu zaista nema konstitutivni karakter, ali ima deklerativni značaj, jer svjedoči o trenutku prestanka radnog odnosa. Da li je u konkretnom slučaju u apelantkinjinu radnu knjižicu upisan tačan datum prestanka radnog odnosa ili nije, moguće je, prema ocjeni revizionog vijeća, osporavati i pokrenuti postupak pred nadležnim organom.

9. Zatim, reviziono vijeće je istaknulo da je u potpunosti prihvatilo stav koji je usvojilo prvostepeno parnično vijeće, a potvrdilo drugostepeno građansko vijeće, da ako je apelantkinja smatrala nezakonitim upis prestanka radnog odnosa kod tužene sa 31. martom 2001. godine, trebala je, da bi ostvarila svoje pravo, postupati prema odredbi člana 80 tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, tj. mogla je u roku od 15 dana uložiti prigovor tuženoj i tražiti zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa, što je ona propustila učiniti. Da je postupala po zakonu i dobila odgovor na svoj prigovor kojim ne bi bila zadovoljna ili u roku od 30 dana ne bi dobila odgovor poslodavca na uloženi prigovor, apelantkinja bi imala pravo da u daljnjem roku od 15 dana, prema odredbi člana 83 istog Zakona, potraži sudsku zaštitu. Slijedom navedenog, reviziono vijeće nalazi da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 83 stav 2 navedenog Zakona i tužba odbačena kao nedozvoljena u dijelu koji se odnosi na nalaganje tuženoj da vrati apelantkinju na radno mjesto, jer je nesporno utvrđeno da ona nije prethodno tražila zaštitu pred nadležnim organom poslodavca. Na kraju je navedeno da je pravilno drugostepeni sud u osporenoj odluci presudio i odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj se isplati utuženi iznos od utvrđenog datuma, s obzirom na nespornu činjenicu da ona u navedenom periodu nije bila u radnom odnosu kod tužene, jer joj je radni odnos prestao 31. marta 2001. godine na opisani način, što se ne može okvalifikovati kao nezakonit prestanak radnog odnosa kod tužene. S obzirom na iznesene razloge, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbe člana 215 ZPP.

10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantkinja je istakla da su osporene odluke krajnje paušalne i proizvoljne, a da su obrazloženja kontradiktorna u pogledu odlučivanja sudova u vezi sa načinom prestanka njenog radnog odnosa i osnovanošću njenih tužbenih zahtjeva.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantkinjinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zbog načina na koji je primijenjeno materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud, dalje, u odnosu na apelantkinjine navode da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na rad, podsjeća da pravo na rad nije garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996; u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Ovim paktom u članu 6 je garantovano pravo na rad. S obzirom na to da se navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi o povredi prava na rad garantovanog članom 6 Međunarodnog pakta, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1173/10 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio